Glumac Radivoje Bukvić iza sebe ima gotovo dva desetljeća dugu karijeru. Na regionalnoj sceni popularnost je stekao glavnom ulogom u popularnoj seriji "Besa", a sada ga možemo gledati u novom filmu Dragana Bjelogrlića.
Publika je Radivoja Bukvića zavoljela u serijama kao što su "Stižu dolari", "011 Beograd" i "Moj rođak sa sela", a svoju karijeru gradio je i izvan granica pa je tako u posljednjih desetak godina surađivao s etabliranim imenima od Pariza do Los Angelesa. Glumio je u "Umri muški 5", "Transporter 2" i "96 sati", ali nakon što je dobio poziv za snimanje serije "Besa", glumac se odlučio vratiti u Beograd i to se pokazalo kao pun pogodak. Ubrzo nakon dočekala ga je ponuda za rad na novom, zaista maestralnom filmu Dragana Bjelogrlića "Čuvari formule" koji je na ZFF-u doživio i hrvatsku premijeru. Ovaj smo razgovor započeli u Sarajevu na Sarajevo film festivalu, nakon tamošnje premijere...
Kako ste kreirali ovu iznimnu ulogu – što je ta uloga? Što je dobiveno, zapravo? Kako je sada razumijete?
- Gledam je kao nekakav kutni kamen. Kao kamen karijere koja je počela otkad sam se vratio iz Francuske u Srbiju. Dvanaest godina sam tamo proveo, nije me bilo puno na ovom našem regionalnom tržištu, a onda kao da sam osjetio trenutak u kojemu se trebam vratiti. Te 2017. godine krenula je nešto ozbiljnija filmska i TV produkcija u Srbiji koju nitko nije očekivao. Što se tiče ovog filma, važno je reći da je to ozbiljno skrojen scenarij. Nema viškova. Nagrada u Locarnu ne bi došla da je suprotno. Ova uloga i ovaj film su razumljivi i van regije, i to je jako važno.
Kako ste se informirali o ovoj ulozi, van scenarija, koji su bili ulazi?
- Igrom slučaja sam dobar prijatelj s Radanom Popovićem, sinom Dragoslava Popovića. U par navrata sam dobio uputstva o njegovom privatnom životu, kakav je bio prije i kakav je bio poslije tog eksperimenta. Uspio sam shvatiti da naš film ne prati dosljedno događaje, nego je nadahnut. Popović je bio vrlo obrazovan čovjek širokih pogleda na život. Znanstvenik koji se nije samo interesirao za znanost, znao je i mnoge jezike, volio kulturu. Način na koji je pozicioniran u filmu je ono što se u praksi zove "cliffhanger", ne znaš je li dobar ili loš. Lik kojeg tumačim, ali i sam lik Popovića, je bio pomalo obilježen grižnjom savjesti. Osjećajem krivice, a krivica se manifestirala šutnjom. On o tom iskustvu nije govorio puno, čak ni svom sinu. Drugi elementi koje sam saznao o njegovoj osobnosti su me ipak usmjeravali na koncentraciju vezanu za sam tekst koji mi ga je predavao. U tom sam procesu morao skinuti mnoge kilograme. Ušao sam u autofagiju, izlagao sam se i nekim ozbiljnijim rizicima. Dva ili tri puta u tom procesu nisam jeo 37 sati. Htio sam vidjeti i približiti se osjećaju opasnosti. Doveo sam sebe do nekih granica slabosti gdje sam zapravo shvatio da je to jedan umoran, prebijen čovjek koji ima dušu koja je u kontinuiranoj patnji, ali se ona ipak ne manifestira izvana. Nije bilo mu najlakše prići. Čovjek je to duboke introspekcije, s ogromnom odgovornosti koju je dobio u svom životu. Nadam se da sam ga uspio približiti barem u dijelu kompleksnosti njegova bića.
Koji je najpristupačniji glumački alat bio, i ostao? Pogotovo kada ste se maknuli iz svog jezika...
- Prije desetak godina počeo sam više igrati na filmu, a sredstva u kazalištu i na filmu nisu ista. U filmu imaš komunikaciju krupnog kadra. A to je jedan minimalizam u kojemu moraš sebe dovesti u stanje gdje si blizak osjećaju lika kojeg igraš. Svaka podcrtana gluma odbija publiku, ljudi vole kada se glumac sam po sebi uživi pa onda oni dožive ono što se zove – kinestezija. Tehnika koju koristim se da ovako opisati: ako je lik sličan meni onda imam jednu tehniku koju sam naučio u Francuskoj, onda gledam da ne glumim nego da dijelim sebe s likom. Koristim se svojim prirodnim sredstvima - i u tom slučaju ja posuđujem sebe sama liku. Njemu dajem sebe živog, jer on je mrtav. Drugi alat je da kada igram nekoga dijametralno suprotnog sebi, tada se maskiram, gledam načine kako da sebe sakrijem. Tada obično idem u smjeru traženja neke imitacije. Eto, to je moja strategija.
Kada završite s poslom, kako privatno sebe izvodite? Koje „naslage” morate skinuti? Da bi se došlo do vas, autentičnog.
- Nekada i ne osjetim taj prijelaz. Neki likovi su benigni i lako se s njima vratiš u vlastiti život. S druge strane, uloga koju sam igrao u seriji "Besa" je od mene zahtijevala nešto puno više. Bio je to vrlo pasivan, trpan lik - s njim sam znao biti pun bijesa, povrijeđen. Znao sam se vraćati sa seta bijesan i trebalo mi je nekoliko dana da se smirim. Obazrivo sam tada pratio kako me baš taj lik unervozio. Zbog tog sam lika nekada slabo jeo i još slabije spavao.
Što vas je najviše trigeriralo kod tog lika?
- Od batina koje sam preživio, do šikaniranja. Poistovjetio sam se s tim likom. Njegovu patnju sam osjećao kao svoju duševnu patnju. S njim sam shvatio da sam otišao korak dalje, i počeo sam razumijevati ono što prije nisam, a to je da neki ljudi zaista mogu poludjeti u imitaciji, u tim težim približavanjima kompleksnim likovima. Na sreću, ipak nisam.
Etički vam je nešto bilo problematično? Rad osvete je dio naših kultura? Što ste naučili?
- Ulogu mi je dala Tea Korolija, moja draga prijateljica, nedavno preminula producentica. Ona je znala da je taj lik moj. Teže mi je padalo igrati normalne scene s djecom zato što sam osjećao da taj lik nije etički ispravan. U trenutku kada čovjek uđe u nekakav "grijeh", nevažno je li to kocka, blud ili ubijanje za nekog drugog, kao u ovom slučaju, neovisno o tome što je naručeno od drugog i jer je ucijenjeno. Najteže mi je bilo npr. jesti pizzu sa svojim djetetom u filmu, kada razgovaramo o nekim običnim stvarima – stalno sam razmišljao da li takav, neki stvarni lik može nastaviti biti dobar otac svom djetetu? Nemam odgovor, samo se pitam.
Koje serije, filmovi su vas obilježili?
- Jedna od mnogih je "Breaking Bad", "Fargo" ... I volim kada kažu da je rađeno po istinitim događajima, a onda vidite leteći tanjur na nebu.
"Usta puna zemlje" u kojemu ste također imali intrigantnu, važnu ulogu?
- Hvala što ste me pitali za taj film. To je posljednji film Puriše Đorđevića. Knjigu sam pročitao sa 17 godina, u dahu. Scene iz knjige su me "odvalile". Nakon završetka fakulteta sam se ponovo dohvatio te knjige i kolegi Vasiljeviću sam rekao da bih htio raditi film po toj knjizi. To se nije dogodilo. Međutim, moje maštanje, po onoj Teslinoj ideji da u našoj mašti možemo kreirati svoju stvarnost jer misao nije ništa drugo nego frekvencija koja odlazi u eter, pa kada se ta frekvencija vrati, to je ono što nazivamo sjećanjem. Po toj logici se meni vratilo moje snoviđenje da se radi taj film. U trenutku kada su me pozvali i ponudili mi ulogu, odmah sam rekao – može. Nisam čuo tko radi, ima li novca, koji su uvjeti. Tako sam ga i odigrao, kao klinac. Bilo je to jedno puno iskustvo. Ostvarenje sna iz djetinjstva.
Povratak u Beograd, nakon LA, Francuske. Što zapravo znači povratak?
- Jednostavna je to matematika. Kada je supruga zatrudnjela, shvatio sam da imamo nekoliko načina odgoja. Jedan je bio rizik da neću biti kod kuće, drugi babysitterica, treći baba i djed. Presjekao sam tada jer sam odlučio da ne smijem nikome oduzimati niti jednu ulogu, mojoj mami da bude baka, mom djetetu da ima oca. Na poslovnoj razini je ta odluka donijela i drugi motiv – a to je bio uzimanje u obzir šanse koju imamo, a to je da podignemo nivo u sustavu koji se raspao.
Je li bilo straha od konteksta?
- Nije. Ljudi svugdje žive svakako. Sve je slično. Moja baba je rekla da "gdje god išao, na svoju guzicu sjedaš". Sve svoje nosimo sa sobom, gdje god bili. Jedino gdje čovjek može sebe ojačati je u radu psihoterapije s kojom trebamo da naučimo oprostiti, ne drugima, nego samima sebi. Sebi moramo dati novu šansu.