Reporterka Nove TV članica je skijaške reprezentacije novinara i nedavno se vratila sa Svjetskog prvenstva u Kazahstanu.
Riječanka Barbara Štrbac ima još jednu strast osim novinarstva - skijanje. Ali ne samo rekreativno, kad je hrvatski tjedan na Kronplatzu ili nekom drugom popularnom europskom skijalištu: 48-godišnja novinarka i reporterka Nove TV u tom se sportu i natječe. Članica je skijaške reprezentacije novinara i nedavno se vratila sa Svjetskog prvenstva u Kazahstanu.
"Uvijek se natječemo u veleslalomu i skijaškom trčanju. Iako sam dosad mnogo puta s tih susreta donosila medalje, ove godine nisam uspjela. No, zato su moji kolege iz reprezentacije bili sjajni. Luka Šestan je pobijedio u juniorskoj konkurenciji u veleslalomu, Branka Malnar Travaš je bila srebrna u superseniorima, a Ana Raić i Milan Vuksan su osvojili brončane medalje u seniorskoj konkurenciji. Branka i Luka su uzeli medalje i u kombinaciji. Ukupno je bilo više od 120 novinara iz 22 zemlje", govori Barbara, dodajući kako je ona prvu medalju - brončanu - osvojila još 2010. u Argentini. Uslijedio je niz “drvenih medalja”, to jest četvrtih mjesta, a onda je 2019. u francuskom Val d’Arlyju osvojila brončanu medalju u veleslalomu te srebrne u skijaškom trčanju i kombinaciji. Godinu dana kasnije uslijedio je njezin najveći uspjeh: u ruskom Sočiju je osvojila zlatu medalju u veleslalomu, a broncu u kombinaciji.
"Naša mala reprezentacija nema mogućnosti odrađivati neke posebne pripreme i treninge. Moja jedina priprema je desetak dana skijanja prije samog natjecanja. Dakle, klasični termini - otvaranje sezone u prosincu i tjedan dana skijanja tijekom siječnja ili veljače. Ovo nije natjecanje profesionalnih skijaša, nego novinara zaljubljenika u skijanje. Kolege iz nekih drugih zemalja su se, doduše, bavile tim sportom, ali kod nas to uglavnom nije slučaj. Ja nikad nisam trenirala skijanje, ali je ono moja velika ljubav. Skijam otkad znam za sebe. Mama i tata su skijaši pa sam na skije stala s tri godine. Mama kaže da je to bila ljubav na prvi pogled", priča Barbara, koja je članica SCIJ-a (Ski Club International des Journalistes) postala 2010. Pozvali su je kolegica Branka Malnar Travaš i fotoreporter Srđan Vrančić Vrana, nakon što su vidjeli njezin sjajan rezultat na Damskom kupu na Sljemenu. Pristala je, a najviše ju je privuklo to što je iste godine natjecanje bilo u Maroku.
"Bila je to jedinstvena prilika da skijam na egzotičnoj destinaciji. I nisam pogriješila. Otad sam sudjelovala na gotovo svim mitinzima i proskijala pola svijeta - od Argentine, Kanade i Turske, do Kazahstana. Broj natjecatelja u našoj reprezentaciji varira. Ovisi i o mogućnostima organizatora koji svakoj zemlji dodjeljuju određenu kvotu, i o tome tko od nas može zbog posla otići tjedan dana na natjecanje. U Kazahstanu nas je bilo sedmero, od čega nas tri žene. Volim otkrivati nove zemlje i kad sam čula da će naš domaćin biti Kazahstan oduševila sam se. Zemlja je nadmašila moja očekivanja i svakome bih preporučila da je posjeti. Skijalište Shymbulak je smješteno nedaleko od najvećeg kazahstanskog grada Almatija u kojem smo bili i smješteni. Nije veliko, ali postoje planovi za daljnje širenje. Žičara vodi do 3200 metara, a u narednim godinama trebale bi se izgraditi i nove koje će ići na više od 4000 metara nadmorske visine. Zbog klimatskih promjena, koje već sada zadaju glavobolje mnogim europskim skijalištima, to bi mogao biti dobar poslovni potez. Ono što me oduševilo jest snijeg. Zrak je jako suh pa je snijeg potpuno drugačiji od onog na kojem smo navikli skijati. Puno je brže. Almati je želio organizirati Zimske olimpijske igre, izgubili su od Pekinga, no ta ih je kandidatura stavila na sportsku kartu svijeta. Dok smo mi bili tamo, održavale su se utrke Svjetskog kupa u slobodnom skijanju", govori Barbara, dodajući kako je Shymbulak u Guinnessovoj knjizi rekorda kao skijalište na najvećoj nadmorskoj visini gdje je moguće noćno skijanje. A ono je, ističe novinarka, pravi doživljaj i važan dio društvenog života Almatija.
"Shymbulak je osim skijališta i dobro posjećena izletnička destinacija pa ne nedostaje ni popratnih sadržaja. Od tradicionalnih kazaških jurti - nomadskih šatora u kojima možete popiti čaj, konjsko mlijeko ili probati tradicionalnu hranu - do modernih restorana sa svjetskom kuhinjom. U podnožju skijališta je pak nevjerojatni klizački ring Medeo. Riječ je o jednom od najvećih takvih objekata na svijetu. Na deset i pol tisuća četvornih metara leda istovremeno može klizati i do 3000 klizača. Medeo je bio poprište nebrojenih svjetskih natjecanja i na njemu je srušeno oko 170 svjetskih rekorda. Bilo je lijepo vidjeti da klizalište koriste i profesionalni sportaši i lokalno stanovništvo svih generacija, kao sjajan način rekreacije", priča novinarka, koja je u Kazahstanu provela tjedan dana i imala poprilično gust raspored. Jer, osim skijanja i natjecanja sudjelovala je i na brojnim panelima i okruglima stolovima, gdje novinari iz svih krajeva svijeta razmjenjuju ideje i iskustva. Za Barbaru, koja se novinarstvom bavi od 1999., to zapravo i jest najveća vrijednost njihovih susreta. Nije stigla vidjeti brojne druge ljepote Kazahstana, no voljela bi se vratiti i istražiti nevjerojatne krajolike koji su zanimljivi u svim godišnjim dobima. Pritom im dodatni šarm daju nomadska tradicija i kultura. Barbara je i lani bila u Kazahstanu, no zbog potpuno drugačijeg povoda: za izvještavanje iz Turske nakon strašnog potresa uručena joj je nagrada New Sky, koja promiče humanost, suradnju i socijalni dijalog. Dodjeljuje se u osam kategorija, a žiri je pobjednike birao između 4000 radova iz 26 zemalja.
"Zaista mi je čast da sam je osvojila. Snimatelj Mišo Maoduš i ja smo sjajan tim. U Turskoj smo odradili velik posao pa mi je drago da je to prepoznato i na međunarodnoj razini. Izvještavanje iz potresom pogođene Turske je bez premca najzahtjevniji novinarski zadatak koji sam dosad imala. Ono što smo Mišo i ja zatekli u pokrajini Hatay teško je riječima opisati. Ta silna patnja ljudi koji su izgubili sve pratit će me zauvijek. U takvim trenucima probude se najjači novinarski instinkti pa na takvim terenima najbolje funkcioniram", priznaje Barbara, dodajući kako odlično funkcionira i na zahtjevnim i ledenim skijaškim stazama. Takva je, naime, bila i ona u Kazahstanu, ali Barbara nije imala strah i tremu.
"Ne biste vjerovali, no za većinu nas kojima je alpsko skijanje prva disciplina, nordijsko se pokazalo kao puno opasnije. Skijaško trčanje rijetko tko od nas prakticira izvan SCIJ-a, pa kad se spoje ledena staza i zavoj na nizbrdici zna biti zanimljivo. Moj epilog su, srećom, bile samo masnice, ali neke kolege su pretrpjeli i teže ozljede", otkriva Barbara Štrbac i najavljuje natjecanje u Italiji iduće godine. Još ne zna kolike će biti kvote, no nada se da će im se pridružiti više kolega - pogotovo mlađih.