Sa zagrebačkim glumcem razgovarali smo povodom Dana očeva koji se kod nas obilježava 19. ožujka. Otkrio nam je kako se snalazi kao otac, ali i da je povezaniji s kćeri, dok je njegov sin više vezan uz majku.
Zagrebački glumac Asim Ugljen kaže da nema tog scenarija koji ga je mogao pripremiti za ulogu oca. Olakšavajuće okolnosti su mu bile to što je imao mlađu braću pa je znao s klincima, a i bio je neopterećen. Vjerojatno i zato što su on i supruga Marta Bolfan, također glumica, bili relativno mladi kad su dobili djecu. Dino je sada 15-godišnji gimnazijalac, Leila 10-godišnja osnovnoškolka, a Asim, koji surađuje sa Zoranom Šprajcom u emisiji "Stanje nacije", zadovoljan je kako "hendla" s njima. Po mnogočemu je netipičan tata - neki bi rekli da je i sam veliko dijete - ali upravo njegova autentičnost taj odnos čini nesavršeno savršenim.
Kakav odnos imate sa sinom, a kakav s kćeri?
- Različit, što je i normalno. Mislim da su sinovi vezaniji uz majke. Pogotovo moj sin, jer mene, nažalost, nije mnogo bilo kad se rodio. Studirao sam, radio i često izbivao iz kuće. To što sam glumom morao zarađivati za život, a u konačnici i za sinove pelene i hranu, stajalo me slobodnog vremena s njim. Prve tri godine Dinova života sigurno nismo proveli onoliko zajedničkih trenutaka koliko sam želio, ali jednostavno nije bilo izbora.
Je li bilo drugačije kad ste dobili kćer?
- S njom sam provodio više vremena. Supruga je dosta radila pa je Leila češće bila sa mnom. Jako smo povezani. Dvaput tjedno idemo u šetnju gradom, na klopu, imamo neke naše teme za razgovor... Ni s kim na svijetu nemam tako specifičan odnos, čak ni s vlastitom braćom. Leila i ja se razumijemo pogledom. Ona je mala verzija mene, a ja sam velika verzija nje. I fizički i karakterno.
Znači li to da želi biti glumica?
- Srećom pa ne, mada već treću godinu radi kao "glasovna glumica". I to vrlo uspješno. Puno je bolja od mene u tom poslu. Rekao bi da je čak i mala zvijezda. Na HRT-u sinkronizira crtić "Bluey", prema licenci BBC-a, koji je među najpopularnijima na svijetu. Kreativna je i s rukama pa mislim da će prije otići na likovnu akademiju nego na glumačku. Djeci sam uvijek govorio da tijekom života sve mogu - osim biti lopovi, neobrazovani i ići na glumu. U posljednje vrijeme im govorim kako bih volio kad bi jedno od njih otišlo na medicinu, a drugo na stomatologiju. Nikad ništa od njih nisam tražio - neću ni sad - ali mislim da to ne bi bio loš odabir s obzirom na obiteljsko nasljeđe. Moji roditelji i dva mlađa brata su u medicini i stomatologiji, a treći je ekonomist.
Kako biste sina opisali?
- On je Buda, kao da je rođen star. Toliko mi docira da mi zna biti neugodno. Zreliji je od mene - što, doduše, nije teško. S njim također imam divan i otvoren odnos. Kad se jednom vratio s dočeka Nove godine, pitao sam ga je li pio i duvao. Negirao je i zakleo se da će, ako to napravi, prvo meni priznati jer zna da mu neću s*at. Kao što i nisam kad mi je rekao da je jednom popio pivo. Normalno je imati fazu eksperimentiranja i zato smatram da je bolje da mi kažu nego da se skrivaju i zavlače po parkovima. Radije dovedi društvo u svoju sobu, samo da te ne moram skupljati po policijskim stanicama. Ne mogu sinu prigovoriti ako i ostane vani do pola dva ujutro: odličan je učenik, ide na natjecanja, sve napravi u školi i kod kuće.
Znači da ste vrlo liberalni u odgoju?
- Ja sam najliberalniji i najmekši roditelj na svijetu, ali to ne smatram uvijek dobrim. Oni su okej djeca, nikad se nisam morao derati na njih, a kamoli ih udariti. Niti su ikad mene moji roditelji tukli. Ne znam što znači fizičko nasilje nad djecom. Prije nekoliko godina su se Dino i Leila derali dok sam pisao neki tekst. Molio sam ih da se utišaju, no oni su nastavili divljati pa sam viknuo: "Sad je dosta. Ako se ne smirite, prvi put u životu ću vas udariti po guzici!" Zastali su pet sekundi i toliko se počeli smijati da sam rekao: "Nastavite divljati, ništa od mog autoriteta".
Je li vam s djecom nelagodno razgovarati o seksualnosti?
- Ne. To također dugujem svojim roditeljima, jer smo o tome otvoreno pričali. Mislim da je seksualnost sastavni dio naših života. Nešto savršeno prirodno, nešto čega se ne bismo trebali sramiti. Ne volim demonizaciju golog tijela, seksualnosti, spolnosti... Tijekom života sam pogledao možda dva pornića - zanimljivije mi je gledati boju kako se suši - ali mogu razumjeti one kojima je to interesantno. Ništa ljudsko nije mi strano. Ni supruga ni ja pred djecom nemamo tabua.
Čega vas je najviše strah u njihovom odrastanju?
- Strah me svijeta koji im ostavljamo, strah me da ih netko ne ozlijedi. Mada, Bogu hvala, živimo u sigurnom gradu. U izbor ljubavnih partnera im se nikad ne bih petljao, kao što se ni meni nije nitko. Duboko vjerujem u maksimu da svaki čovjek mora sam izabrati svoj put, koliko god možda bio pogrešan.
Je li prednost ili mana to što ste relativno rano postali otac?
- Imao sam 25 godina, supruga 23 i mislim da je tada lakše biti roditelj. Namjerno smo ih rano napravili. Išli smo se kockati i dobro je ispalo. Bili smo studenti, sirotinja, no smatrao sam da smo mladi, da ćemo imati zdravu djecu i da će me to natjerati da se borim k‘o životinja. Do četrdesete, kad nešto stvorimo, djeca će biti dovoljno velika da čuvaju jedno drugo, a mi ćemo sami otići u Pariz. Tako je i bilo.
U kojem smislu vas je očinstvo promijenilo?
- Sada manje riskiram. Ako znam da nema 75 posto šansi da preživim, ne bih to napravio. Sada, primjerice, više ne bih skakao s kajakom u veliki slap na Mrežnici, gdje su mnogi slomili kičmu, a ja pao s deset metara i preživio. Cijeli život veslam po toj rijeci, čak sam i diplomirao olimpijsko divljevodaštvo na Hrvatskoj olimpijskoj akademiji. Ujedno sam i profesionalni spasilac na divljim vodama.
Sada i obitelj vesla s vama?
- Da, svi imamo svoje kajake. Skupa i skijamo, igramo društvene igre i PlayStation... Volimo provoditi vrijeme zajedno.
Jeste li se ikad pitali hoće li vaši klinci živjeti pod pritiskom zato što ste javna osoba?
- Ne doživljavam se tako. Roditelje ne možeš birati, a ako bi mojim klincima bila najveća drama to što su im roditelji javne osobe, znači da su sretni. Ima puno gorih problema u životu.