Novozelandska redateljica, čija je western drama ‘Šape pasje’ nominirana za 12 Oscara, posvetila se filmu tek nakon završenog studija antropologije, potom i slikarstva, a kao umjetnicu ju je odredila osobna tragedija u kojoj je izgubila sina.
Jutro nakon što je doznala da je s filmom “Šape pasje” nominirana za Oscara za najboljeg redatelja, Jane Campion prvo je otišla na plivanje - jer tako počinje svaki ljetni dan na plaži blizu svog doma u Sydneyju. Noć prije nije se baš naspavala, s obzirom na to da je ovoj 67-godišnjoj umjetnici oko tri sata poslije ponoći počeo zvoniti mobitel. Najprije se probudio njezin partner, koji ju je obavijestio da su objavljene nominacije.
"Nije se žurio reći mi da sam u utrci za Oscara - požalila se novozelandska redateljica koja već ima jednu nagradu Američke filmske akademiju. Dobila ju je 1994., za najbolji originalni scenarij, za film “Piano”. Bila je tada nominirana za redateljskog Oscara, ali ga nije osvojila. No, i bez njega je oborila rekord", postala je prva žena koja je dvaput nominirana u toj kategoriji, a “Šape pasje” u utrci su za čak dvanaest Oscara, više nego ijedno drugo ostvarenje koje je režirala žena. Ta psihološka western drama prvi joj je film nakon pauze od gotovo 12 godina - u međuvremenu je, među ostalim, režirala dvije sezone uspješnog televizijskog serijala “Povrh jezera”.
Rođena u Wellingtonu, glavnom gradu Novog Zelanda, Campion je odrasla u više nego dobrostojećoj obitelji kazalištaraca. Njezina majka Edith Campion bila je glumica, a kako je naslijedila dosta novca od svog djeda Roberta Hannaha, proizvođača cipela i jednog od najbogatijih Novozelanđana tog doba, iskoristila ga je da s mužem, kazališnim redateljem Richardom Campionom, osnuje kazališnu trupu - New Zealand Players.
Dugo se tražila
Iako je odrastala uz kazalište, Jane je kao tinejdžerica htjela nešto drugo pa je završila studij antropologije, a potom je 1976. otputovala u London i upisala se na akademiju za likovne umjetnosti i dizajn Chelsea Art School. Nakon godinu dana, tijekom kojih je dosta putovala po Europi, studij slikarstva nastavila je u Sydneyju. Tamo je 1981. diplomirala, ali potom je shvatila da se kao slikarica ipak ne može izraziti onako kako bi željela i da bi to mogla kao redateljica - pa je upisala Australsku akademiju za film, televiziju i radio. Ondje je upoznala ljude s kojima će poslije surađivati - poput Nicole Kidman, koja je 1995. glumila u njenom filmu “Portret jedne dame”.
Kao studentica je počela snimati kratke filmove i već s prvim, “Peel”, osvojila Zlatnu palmu u Cannesu, na festivalu na koji su je otada stalno pozivali. U Cannesu je prikazan i njezin prvi dugometražni igrani film “Sweetie”, a tamo je 1993. trijumfirala i s filmom “Piano”, s kojim se probila u svjetsku redateljsku elitu. No, Jane Campion nije tih dana uživala u slavi, niti u Oscaru za najbolji scenarij. Godinu prije se udala za Australca Colina Englerta, u kojeg se zaljubila na snimanju “Piana”, i zbog komplikacija s trudnoćom nije u Cannesu dočekala dodjelu nagrada. U Sydneyju je rodila dječaka kojem su dali ime Jasper, a onda je uslijedio šok - Jasper je živio samo 11 dana.
"Mislila sam da ću umrijeti od boli, da život više nema smisla. No, kasnije sam shvatila da moram biti zahvalna na tom iskustvu jer sam osjetila nevjerojatno bolnu patnju, kao i ljubav prema Jasperu, koja i danas živi u meni. To me zauvijek promijenilo", rekla je dvadeset godina kasnije.
Par je 1994. dobio drugo dijete, kćer Alice, koja je postala glumica i može je se vidjeti u seriji “Povrh jezera” te u maloj ulozi u filmu “Šape pasje”. Jane i Colin razveli su se 2001., ali su ostali u prijateljskim odnosima. Prijateljica joj je i pomajka Judith, s kojom se njezin otac vjenčao nakon razvoda od Janeine majke. Upravo joj je ona darovala roman “The Power of the Dog”, prema kojem je snimila “Šape pasje”, po mišljenju mnogih kritičara njezino najuspjelije ostvarenje. A hoće li se s njime složiti i glasači Američke filmske akademije, znat će se 27. ožujka na 94. dodjeli nagrada Oscar.