Komičar i voditelj govori o blagdanima sa životnom partnericom Aleksandrom Kramberger i njihovim kćerkicama Marlom i Unom, koje odgojne metode koristi i kako mu je bilo na očinskom dopustu.
Iako Mario Petreković djeluje poput razigranog dječaka za kojeg nikad niste sigurni kad se šali, a kad je ozbiljan - ili je, metaforički rečeno, kao zec na steroidima kojeg nije lako uhvatiti ni za glavu, ni za rep - snimanje Glorijine blagdanske naslovnice odradio je vrlo profesionalno i disciplinirano. Ali, to nikako ne znači sterilno i dosadno, jer s dvije vrtićke djevojčice i uz Marijevu energičnost i hiperaktivnost namješteno poziranje nije ni moguće, a ni realno. Mario je želio da njihov uskrsni piknik bude na Etno farmi Mirnovec gdje često provode vikende, odabrao je ružičasti kostim zeca koji je njegove kćerkice više podsjetio na praščića, a našoj je fotografkinji pomogao i u traženju pozicije za savršeno svjetlo. Njegova svestranost ne treba čuditi, jer on je i komičar (premda sam sebe radije naziva tragikomičarom KV autoelektričarom), glumac, radijski i TV voditelj te poduzetnik. A prije svega "tatastrofalan" otac troipolgodišnje Marle i dvogodišnje Une, koje ima sa životnom partnericom, stomatologinjom Aleksandrom Kramberger. Kod njenih roditelja u Sloveniji će proslaviti najveći kršćanski blagdan.
"Uskrs u našoj obitelji izgleda nesvakidašnje, baš zato što svaki dan ne jedemo hren, kuhanu šunku, jaja i francusku pa su ujedno to i darovi koje baka pripremi, a djed Vladimir - nije Putin - kruh ispeče. Njihovu kuću ukrasimo našim dolaskom i postojanjem koje ih neizmjerno veseli, osobito ukrasi koji se odazivaju na ime Marla i Una. Otkad znam za Uskrs, gore navedeni jelovnik, koji me dandanas veseli uz farbanje i tucanje pisanica, tradicionalno je prisutan u svim domovima diljem Lijepe naše, pa i šire. Uz djecu koja pritom traže poklone u sepetu ili po lokacijama doma ili dvorišta svoga, ne bih to mogao nazvati robovanjem običajima, već održavanjem tradicije", govori Mario, koji je tradiciju održavao i tijekom odrastanja u Bjelovaru. Najviše se sjeća farbanja jaja i njihovo ukrašavanje naljepnicama te tradicionalno čestitarenje po susjedstvu i kod rodbine, uz sveprisutan turnir u tucanju jaja. Zapravo podmetanju drvene pisanice koja pobjeđuje, ali ubrzo biva razotkrivena.
"Sjećam se od sreće jedva dočekanog jutra, kako brat i ja još u pidžamama hrlimo ka sepetu s travom, kojeg smo dan prije pripremili da Zeko Peko poklone ostavi. I onda udaranje po svima poznatom meniju, uz davljenje u čokoladnim zečevima", prisjeća se Mario, čija je odabranica Aleksandra odrastala u Sloveniji pa nas je zanimalo postoje li razlike između proslave Uskrsa u Hrvatskoj i susjednoj zemlji.
"Slovenski uskrsni običaji jako su slični hrvatskima, jedino što se kod njih umjesto molitve prije jela - jodla. Kreće se tako što se glava obitelji, deda Vladimir, popne na vrh dimnjaka svoje kuće u ful planinarskoj opremi i točno u podne zajodla najglasnije što može i umije: "Veseli veliko nočni praznik vsima... oj la la hi huuu!", a mi mu plješćemo i zovemo vatrogasce da ga spuste dolje jer, nakon što ga pusti adrenalin, postaje svjestan gdje je, a boji se visine. Uglavnom, sve prođe bez većih ozljeda i svi smo sretni što je ponovno među nama. Doslovce kao da je uskrsnuo. Simbolički običaj", kaže Mario, koji sa svoje tri najdraže cure sada živi u Samoboru i smatra da je taj gradić u blizini Zagreba idealan za obiteljski život.
"Izgleda bolje nego ikad. Sviđaju mi se vrtić, policija, Dom zdravlja, susjedi mi se također sviđaju, sajmište, plac, ulice, trg, potok, patke, šuma, Pri staroj vuri, gableci mi se sviđaju, bazen, igralište i mikroklima te bicikli naši u Samoboru mi se jako sviđaju. Ima sličnu dostupnost i lakoću kretanja poput Bjelovara pa mi to godi", govori Mario i dodaje kako je rođenje djevojčica i njega i suprugu promijenilo nabolje. Kaže da su postali "bolje dvosobe" i da je on pritom dobio majčinski instinkt te osvijestio strah i oprez koji je prije očinstva u njemu bio začahuren. Kćeri Marlu i Unu odgajaju balkansko-skandinavski.
"Vojnički i tradicionalno s primjesama danskog, švedskog, ali i norveškog odgoja. Uskoro uvodimo i finski odgoj pa se nadamo da će biti fine i poštene, makar im tata nije poštar. Barem kol‘ko ja znam", nasmijao nas je Mario, dok Aleksandra ističe kako nema striktne podjele zaduženja oko djece. Ona je spontano preuzela kuhinju i organizaciju, on vrtić, ali se nadopunjavaju i mijenjaju po potrebi. Pritom Aleksandra kaže kako u njenom slučaju nema bitne razlike u izazovima roditeljstva s jednim ili dva djeteta.
"Ništa lakše nije bilo kod Une, osim tih par sitnica koje brže idu - mijenjanje pelena, čišćenje nosa... Totalno drukčije iskustvo s jednom i s drugom", objašnjava Aleksandra, kojoj su velika pomoć i olakšanje bili to što je Mario koristio očinski dopust nakon rođenja mlađe kćerkice Une. To mu je bilo jedno od najljepših životnih iskustava.
"Izgledalo je tako da ću, ako mogu, opet uzeti porodiljni. Najizazovnije je bilo ispunjavanje papira i podnošenje zahtjeva za porodiljni, a to sam uspio uz nesebičnu pomoć žena koje rade na socijalnom. Fala im", govori Mario, dodajući kako je imena djevojčicama odabrala supruga, a on im je, šali se, odabrao spol. Kaže da među njima ima ljubomore, ali u tragovima.
"Cure se slažu k‘o puzzle, uz povremeni chick fight i obostranu izmjenu čupanja, naguravanja, tu i tamo koja tigrova pandža, jako je prisutno obostrano obožavanje i sestrinska ljubav između njih", tvrdi Mario i dodaje kako Una kopira stariju sestricu Marlu u nekim radnjama i ponašanju, no karakterno su različite. Komičar i voditelj otkriva i što ih u ovoj fazi odrastanja najviše zanima.
"Igre vole bez granica - od tradicionalnog skakanja po kauču i krevetu, do nogometa, vaterpola, zaleđene babe, crne kraljice 1, 2, 3 i ritmičke gimnastike. Ali i gimnastike bez ritma, aritmičke gimnastike. Sveprisutan ples, ples i ples, uvijek i svuda", kaže Mario, otkrivajući kako Marla i Una imaju šarolik ukus i što se glazbe tiče. Na repertoaru su im starogradski hitovi "Ja se konja bojim", "Kraj jezera jedna kuća mala", "Na brijegu kuća mala", "U ranu zoru" i "Laku noć, svirači", kao i pop hitovi "Sve bi seke ljubile mornare" (u njihovoj verziji "dve bi seke"), "Bježi kišo s prozora", "Bye baby bye", "Ti si moja čokolada", "Veseljko", "I‘m Still Standing" i "Calm Down". Slušaju i Matiju Cveka, Brunu Marsa, Parni Valjak i Coldplay, a obožavaju i hitove iz dječjeg programa "Juhuhu" i filma "Vlak u snijegu" te hrvatsku sinkronizaciju animiranog filma o Grinchu, koji je u njihovom slučaju oborio rekord gledanosti. Zajedničkog vremena Mario i Aleksandra baš i nemaju.
"Vrijeme za sebe je dragocjeno i skraćeno. Vrijeme za sebe je kad svi zaspu, zaspem i ja ili, bolje rečeno, zaspem da zaspu pa se probudim i evo vremena za sebe. Kako rastu, tako i mi radimo na tome da naše vrijeme za sebe poraste. Pomalo, još smo mladi, doći će i to vrijeme za sebe, svaki dan, malo sutra", govori Mario, koji s Aleksandrom nije formalizirao brak, iako su se upoznali prije osam godina.
"Bilo je to za vrijeme jednog od mnogih divnih izlazaka u Katranu u ožujku 2016. Dok sam stajala u redu za WC, iz vedra neba me okrenuo jedan mladić - tada sam mislila da je konobar - i pitao me: "‘ko si ti?" I eto nas. Bio je to neki magnet koji ni danas nema ime, al‘ je očito baš jak! Privukli su me i Marijeva dobrota, jer on bi i gaće sa sebe skinuo i dao nekome kome trebaju, te veselje koje ga okružuje", zaključuje Aleksandra Kramberger.