Iako se to na njezinom licu - i stavu - ne da iščitati, naša poznata glumica dugo se borila s nesigurnostima, a uoči premijere predstave "Anđeo od leda" otkrila nam je kako ih se riješila te koliko je vlastitih iskustava unijela u scenarij za TV seriju koju upravo dovršava s prijateljicom.
Na intervju za Gloriju Nataša Dangubić došla je s osmijehom na licu i - flasterima na leđima. Jedan "krivi" pokret na kazališnoj probi prouzročio je takvu bol da posljednjih tjedana redovito odlazi na fizikalnu terapiju i kralježnicu obljepljuje akupunkturnim flasterima, no čak ni to 49-godišnju glumicu nije izbacilo iz njezine uobičajene pete brzine. Kavu smo dogovorile u kafiću u blizini njezinog stana u centru grada, u pauzi između dviju proba za ZKM-ovu predstavu "Anđeo od leda", čija je premijera 26. travnja. Ovo je Nataši peta premijera u godinu dana, trenutačno na raznim zagrebačkim scenama igra čak šest predstava (noć prije našeg susreta igrala je "Črnu mati zemlu", a dan kasnije "Decu"), a novi projekt mađarskog autora i redatelja Árpáda Schillinga, u kojem glumi glavnu junakinju Klaru, naziva "najopsežnijom i najkompleksnijom ulogom u životu". Klara je slavna politička novinarka, poznata po etičkoj beskompromisnosti i oštrom jeziku, koja na vrhuncu moći prekida karijeru i posvećuje se radu u popravnom domu, ne sluteći da će tim potezom otvoriti Pandorinu kutiju vlastitih trauma.
"Ova predstava ne priča priču samo jedne žene već čitavog društva, odnosno govori o tome u kojoj nas mjeri i na koje sve načine traume pokreću te propituje u kojoj mjeri dobre namjere završe lošim ishodom", otkriva Nataša, opisujući svoju junakinju kao ženu oštra uma i još oštrijeg jezika.
"Nisam sigurna da biste baš uvijek željeli čuti Klarino mišljenje jer je jako izravna, definitivno izravnija od mene. Nije nepristojna, no nema vremena za okolišanje. Ljudi na odgovornim pozicijama imaju malo živaca za ljubaznost", govori glumica. Pedantna, predana i perfekcionistički nastrojena otkako zna za sebe (kroz smijeh kaže kako ne može gledati televiziju ili čitati ako joj je, primjerice, kuhinja neuredna), i ovom se projektu posvetila sto posto, otkidajući od vlastitog slobodnog vremena kako bi se što bolje pripremila za ulogu, no čak ni uza sve to gotovo se nikad ne desi moment u kojem je ona u potpunosti zadovoljna.
"Nakon predstave mi glumci imamo tradiciju otići na zajedničko piće na kojem se dešava ono što zovem "analizom utakmice". Komentiramo tko je kako glumio i što bismo možda drugi put trebali drugačije, a ja uvijek mislim da bih mogla još bolje", priznaje umjetnica kojoj čak ni priznanja poput prošlogodišnjeg Orlanda za ulogu Marije Gučetić u predstavi "Sjetne žene raguzejske" na Dubrovačkim Ljetnim Igrama, nisu pomogli da se u potpunosti riješi nesigurnosti i treme koja je prati još od početka karijere. Danas, na pragu pedesete više nema napade panike kad treba izaći na pozornicu, no trema je i dalje neugodno iznenadi onda kad joj se najmanje nada.
"Zna mi se dogoditi da potpuno smireno izađem na scenu, a onda me uhvati trema na desetoj rečenici. Najbolje je to opisala Ana Karić, koja je rekla da je to osjećaj da će svi razotkriti kako ne valjate i ne zaslužujete biti na toj pozornici. To je jedan fundamentalan, strukturalan strah koji čovjeka preplavi i paralizira", kaže Nataša koja nam je u razgovoru za novi broj Glorije otkrila i da se s nesigurnostima bori od djetinjstva, da bi svakome preporučila posjet psihoterapeutu te da je najponosnija na svoju kćer, koja je odrasla u predivno biće s kojim je predivno živjeti.
