Ne mogu vam objasniti iz kojeg razloga bi se cura u ranim 20-ima, bez genetske predispozicije za rak, išla provjeriti. To su zaista bile više sile, ispričala je Zagrepčanka.
Zagrepčanka Marina Hasija, stručnjakinja za odnose s javnošću, svoju borbu je započela s 24 godine. Tada joj je na desnoj dojci otkriven invazivni mucinozni karcinom, koji je hormonski ovisan. Radi se o izuzetno agresivnoj vrsti raku koji se, među ostalim, hrani estrogenom, a kod mladih, čiji je organizam brz, bolest ima žešću progresiju nego kod žena zrelije dobi.
Bilo je to 2014. godine, a Marina od tad priča o svojoj borbi i životu u strahu, uvijek s istim ciljem - da potakne žene na redovite samopreglede i preglede dojki, neovisno koliko godina imale, jer ako se rak otkrije u ranom stadiju šanse za izlječenje i preživljenje su puno veće.
Sada, kada je u ranim 30-ima, napokon može reći da njezina priča ima sretan završetak. Pobijedila je rak i sada svoju priču prepričava samouvjerenije, kao upozorenje svakoj ženi.
Koliko god da je šokantna, priča Marine Hasije koja je pobijedila rak dojke ujedno je vrlo inspirativna i poučna. Stoga, izvukli smo pet lekcija koje svaka žena treba naučiti od Marine.
1. lekcija: Rak dojke možete dobiti i u ranoj mladosti.
U većini slučajeva rak dojke dijagnosticiran je kod starijih žena. Odnosno, čak preko 80 posto novoooboljelih je starije od 50 godina, stoga su i nacionalnim programom obuhvaćene žene starije od 50 godina. No, zastrašujuće je da bolest ne bira pa, iako rjeđe, od raka dojke mogu oboljeti i mlađe žene poput Marine Hasije. Zato je važno već od najranije mladosti započeti s redovitim pregledima grudi.
U vrijeme početka borbe s tumorom, Marina je bila bezbrižna studentica pete godine komunikologije na Hrvatskim studijima. Pamti datum, bio je to rujan 2013. godine, ona je tada imala svega 23 godine i na fakultetu su imali predavanje “Mediji i bioetika”, na kojem se povukla rasprava o štetnosti raznoraznih modernih proizvoda na naše zdravlje, a između ostalog je konkretno spomenut rak dojke.
"Sjećam se i dan danas kako svjesno nisam imala nikakav osjećaj da se to uopće tiče mene i da mi je bilo dosadno, ali se također sjećam onog nesvjesnog momenta kada mi je tijelom prošao neki čudan osjećaj. Nisam ga povezala ni sa čim, mislila sam da je zagušljivo u predavaonici, ali ga se točno sjećam. Nakon toga je došao listopad, mjesec borbe protiv raka dojke i znam da su me poruke iz tih kampanja nekako nalazile na svakom kutu. Dva mjeseca kasnije sam ničim izazvana, tj. očito izazvana nečim svemirskim, išla opipati svoju dojku - i napipala. Ne mogu vam objasniti iz kojeg razloga bi se cura u ranim 20-ima, bez genetske predispozicije za rak, išla provjeriti. To su zaista bile više sile", ispričala je Marina.
2. lekcija: Uvijek slušajte svoje instinkte.
Kada je prvi put napipala svoju kvržicu Marina je, prepričava, ponovno osjetila onaj čudni unutarnji osjećaj s početka priče, koji ju je obuzeo i dok je sjedila na predavanju.
"Bilo mi je jasno da se vjerojatno još tada krenuo formirati i da sam već tada dobila misteriozni ‘znak’. Unatoč tome što su mi svi bližnji govorili da ne brinem prije pregleda i da ne može biti ništa loše - ja sam znala", ističe Marina.
Počekom 2014. je prestrašena i zbunjena otišla na Institut za tumore gdje je nalaz punkcije ipak pokazao da je s napipanom kvržicom sve u najboljem redu.
"Svi bili presretni, mama, tata, braco, dečko, bliski prijatelji... a ja, ja sam bila još gore nego prije te punkcije, jer, kao što sam već rekla, sam znala da nešto ipak nije u redu", ističe.
Nije ju napuštao taj loš osjećaj, nemir u tijelu. Rečeno joj je da kroz par mjeseci ponovno dođe na kontrolu.
"Ti mjeseci su mi bili najgori, jer svi su mislili da sam luda, tj. odbijali su pomisliti na išta drugo osim pozitive nakon prvotnih dobrih nalaza", kaže Marina koja je predosjećala najgore. Nešto joj je, kaže, govorilo da se mora vratiti i provjeriti još jednom. I dobro da je, jer to joj je spasilo život.
Velika je razlika između paranoje i racionalnog samopregleda te osnovane sumnje. Svaki instinkt vezan uz ovako važna, čak i spasonosna pitanja, koliko god vam se činio sulud, dobro je provjeriti i biti siguran u nalaz. Mi sami najbolje znamo što nam naše tijelo govori i zato se trebamo pouzdati u ono što osjećamo. To se možda neće svidjeti ljudima u našoj okolini jer često imaju tendenciju ohrabrivati nas i poticati da odagnamo loše misli i osjećaje, no zato valja ustrajati na svojim sumnjama i prvom ih prilikom provjeriti.
3. lekcija: Budite uporni i tražite drugo mišljenje ako je potrebno.
Zastrašujuću dijagnozu Marina je dobila zahvaljujući svojoj, kako se pokazalo, nepogrešivoj intuiciji i ustrajnosti. Samoinicijativno je otišla u kliniku prije dogovorenog termina. Osjećala da nešto nije u redu iako je četiri mjeseca ranije već bila na pregledu sumnjive kvržice, i tada je nalaz bio uredan.
"I dobro da sam otišla na ponovni pregled, jer sam za vrijeme drugog pregleda i punkcije shvatila da prva punkcija nije uspjela. Isti dan je došao potpuno drugačiji nalaz od onog prvog: suspektna tvorevina", prisjetila se Marina.
Taj potez je sve pokrenuo. Uslijedila je operacija svega par dana nakon te druge punkcije, konačna dijagnoza - invazivni mucinozni hormonski rak dojke, druga operacija kada su joj vađeni limfni čvorovi ispod pazuha da se provjeri je rak metastazirao, kemoterapije, zračenja, teške terapije koje su stvorile umjetnu menopauzu sa svim simptomima, život u strahu.
4. lekcija: Nemojte se bojati razmišljati dugoročno.
Marina se mentalno borila s opakom bolešću optimizmom i upornošću.
"Koliko god bilo crno, nikad nije toliko crno. Najvažnije je zadržati osmijeh na licu čak i onda kada ti ništa ne ide i kada se cijeli svijet sruši na tebe. Baš tad treba zagristi i pokazati zube, a sve ostalo će se nekako posložiti", kaže Marina.
Nije dozvolila da je bolest "izbaci iz tračnica". Ustrajala je na ostvarenju svih svojih planova jer je bila uvjerena da će biti bolje, da će se izliječiti.
Završila je fakultet za vrijeme kemoterapija i zračenja, upisala je i drugi fakultet, još 2015. je pronašla posao kao pripravnica, preselila se, udomila psa Vinka, a za slučaj da će je hormonske terapije ostaviti neplodnom odlučila se za zamrzavanje jajašaca jer joj je velika životna želja ostvariti se kao majka.
"Moji onkolozi s Instituta za tumore savjetovali su mi da prije same kemoterapije svakako zamrznem jajne stanice kao mjeru predostrožnosti, iako je bilo važno da što prije odem na kemoterapiju. Zahvalna sam im što su me informirali o tome i povezali me s Centrom za reproduktivno zdravlje u Petrovoj. Nisam se uopće dvoumila hoću li se podvrgnuti zamrzavanju jajnih stanica, željela sam biti sigurnija i mirnija prije nego što se podvrgnem svim terapijama jer zaista želim jednog dana biti mama, a naravno, imala sam i punu podršku okoline, obitelji i prijatelja", naglašava Marina.
Postupak, kaže, nije baš ugodan, ali ženi ultimativno može donijeti dijete, stoga je nemjerljiv i prošla bi ga, priznaje, još deset puta ako treba.
"Zamrzavanje jajnih stanica zaista mi je pružilo nadu prije kemoterapije. Svim onkološki oboljelim ženama, a pogotovo mladim ženama koje nisu još postale mame svakako preporučujem da provjere sve svoje mogućnosti prije ulaženja u postupke koji ozbiljno mogu naštetiti njihovim reproduktivnim sustavima u borbi protiv raka. Pitajte svoje onkologe, liječnike opće prakse i ginekologe da vas upute, a zamrzavanje jajnih stanica za žene u toj situaciji je besplatno", savjetuje Marina koja je 2020. godine skinuta sa svih terapija i ciklus joj se vratio pa ju veseli što će jednog dana biti mama.
5. lekcija: Ako ne brinete vi sami o svom zdravlju, neće nitko.
Marini je život spasila isključivo osobna inicijativa i rana dijagnostika.
"Svašta se događalo od te kobne 2014. godine, ali poanta je da se ne bi ništa događalo, odnosno ne bi me sada niti bilo da zaista nisam odvojila minutu i obavila taj samopregled. Iako sam se vodila svojim predosjećajem, vjerojatno ga ne bih poslušala da nisam bila okružena kampanjom protiv raka dojke koja me dodatno potaknula da se ipak pregledam, jer, ne košta ništa! Zato je važno osvijestiti ljude o problemu i podsjetiti ih barem jednom godišnje na ovu tematiku", naglašava ova Zagrepčanka.
Briga bližnjih, edukativne kampanje, nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke - sve je to u konačnici uzaludno, ako se vi sami ne osjetite prozvanom, ako ne odvojite par minuta i ne napravite samopregled, odazovete se na mamografiju ili uputite na ultrazvuk dojke. Nije bitno koliko imate godine, odakle ste, čime se bavite... Bolest ne pita, a obraniti se možete samo ako brinete o sebi.
Zabrinjavajuće statistike
Rak dojke je najčešća zloćudna bolest kod žena u Hrvatskoj, ali i u većini zemalja u svijetu.
Prema posljednjim objavljenim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u 2019. godini zabilježeno je 2999 slučajeva raka dojke, a od ove zloćudne bolesti u 2020. godini preminule su 722 žene.
"Sretni smo jer je već nekoliko godina smrtnost u padu, no ono što zabrinjava jest činjenica da je postotak novooboljelih mladih žena, onih u dobi od 20 do 33 godine, porastao za gotovo tri posto", rekla je doc. dr. sc. Vesna Ramljak, predsjednica udruge Europa Donna Hrvatska
Stoga, treba istaknuti važnost ranog otkrivanja raka dojke jer se gotovo 90 posto pacijenata može izliječiti ako se bolest otkrije u početnom stadiju.
Listopad je već tradicionalno mjesec borbe protiv raka dojke, kada se diljem Republike Hrvatske organiziraju brojne javnozdravstvene manifestacije kojima se želi ukazati na važnost ranog otkrivanja raka dojke te odlaske na redovite dijagnostičke preglede. Vrhunac obilježavanja je Dan ružičaste vrpce, koji se održava svake godine prve subote u listopadu. Održao se tako i prvog dana ovog listopada, budući da je baš pao na subotu. Cedevita i Udruga Europa Donna Hrvatska tada su u srcu Zagreba uz mnoge okupljene povorkom sjećanja na sve preminule od raka dojke, ali i sve koji se hrabro bore s tom zloćudnom bolesti obilježili Dan ružičaste vrpce. Upravo je ta manifestacija označila i početak Cedevitine edukativne kampanje "Budi TU. Budi CE." koja se nastavlja na Cedevitinu platformu "Budi DOBRO, budi CE" kojoj je cilj potaknuti ljude svih generacija na brigu o vlastitom mentalnom zdravlju.
Što znači biti tu?
U ovom ružičastom mjesecu Cedevita je na tržište plasirala novi okus Pink Grejp u simboličnom ružičastom pakiranju od 200 grama te donirala sredstva udrugama koje brinu o mentalnom i fizičkom zdravlju oboljelih od raka dojke u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji te Bosni i Hercegovini.
Cedevita u ovoj kampanji surađuje i s krovnom hrvatskom udrugom za borbu protiv raka dojke Europa Donna Hrvatska kako bi potaknuli svijest o važnosti redovitih samopregleda u svrhu ranog otkrivanja raka, ali i istaknuli benefite podrške okoline u prevladavanju ove teške bolesti.
Za Marinu Hasiju krucijalna je bila podrška njezine obitelji, majke Ane, oca Marinka te šest godina mlađeg brata Vladimira, ali i dečka Borisa te prijateljica koje su je uvijek uveseljavale.
Kako biti tu za osobu koja je dobila tešku dijagnozu? Kako proći kroz jednu takvu borbu i preživjeti ju? Na ova pitanja su u razgovoru s psihologinjom Tijanom Debelić odgovorili Marina Hasija i njezin brata Vladimira.
"Teško je reći kako se ponašati, za svakoga je drugačije. Uvijek sam se trudio biti normalan, pozitivan, podrška iako nekada ne bih znao točno kako reagirati. I meni je bilo teško, ali svi smo kroz to zajedno prošli. Lakše je kada se ponašaš najnormalnije i držite se skupa", rekao je Marinin mlađi brat Vladimir.
No, iako je važno i poželjno biti tu za druge, biti sinonim za podršku posebno u borbi s teškom bolesti, ne smijemo zanemariti sebe. Jer, ako mi sami nismo dovoljno jaki, teško ćemo moći nekome drugome biti oslonac u teškim životnim trenucima.
"Pazite na sebe jednako kao i na one na koje pazite, osvijestite da i vi patite, da vam je teško i da trebate pomoć i podršku. Pronađite one koji mogu biti tu za vas kako bi vi mogli biti tu za one kojima je to najpotrebnije", savjetuje Vladimir.
Uz Cedevitu Pink Grejp svi imamo priliku podržati rad udruga i poručiti svim ženama oboljelima od raka dojke da nisu same. Cedevita vas poziva da budete TU za sve koji prolaze ovu tešku borbu, da budete TU za vaše najbliže, budete TU za sebe.
Kako pomoći?
Važno je bližnjima dati do znanja da je u redu osjećati se loše i da ćemo bez obzira na to biti tu za njih - u dobrim i manje dobrim vremenima. Za kvalitetnu podršku oboljeloj osobi, potrebno je biti prisutan u njenoj svakodnevici, osluškivati njene potrebe te dopustiti katkada da ima loš dan, izgubi strpljenje, katkada čak i kažu nešto što ne misli.
"Nekada mi je bilo teško gledati njih kako se trude da budu dobro, a vidim da nisu dobro. Bilo mi je teško što su loše zbog mene i onda bih se htjela maknuti. Bilo mi je teško da me vide bolesnu. Nekada mi je trebala podrška, ali nekada mi je trebalo da se maknem", priznala je Marina.
Dijagnoza raka dojke i drugih malignih bolesti kod nama bliskih osoba i članova obitelji donosi sasvim novu vrstu opterećenja i brige za cijelu zajednicu. Okolina oboljele osobe najčešće se pita kako mogu pomoći te kako "oraspoložiti" oboljele. No, naša reakcija će biti točnija i prirodnija, ako prije nego krenemo pružiti podršku oboljeloj osobi, pokušamo shvatiti što se zapravo događa toj osobi.
"Jedan od najboljih savjeta, povezan s najboljim izgledima za izlječenje jest da pomognemo osobi da im život prije i nakon bolesti izgleda što sličnije. Naravno da bolest katkada već samom spoznajom sve promijeni, ali životne uloge, aktivnosti, obiteljske obaveze, omiljena mjesta i rituali, oboljelima mogu pomoći da zadrže što više istoga u svojim životima. To će umanjiti psihički doživljaj da se sve promijenilo te povećati osjećaj kontrole i sigurnosti", ističe klinička psihologinja Latinka Basara.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s Cedevitom.