U bijeloj košulji, s fotoaparatom već je desetljećima zaštitni znak Zagreba. Gdje god se okrenemo, Marija Braut je negdje oko nas. Svugdje i nigdje. “Ja nisam ničija”, kaže najpoznatija hrvatska fotografkinja, i dodaje: “Bavljenje fotografijom treba osamljenost. Mnoge sate provodim u tamnoj komori. Zbog toga mi poslije jako trebaju ljudi.”
Svojim je fotografijama napunila nekoliko knjiga i imala preko dvije stotine izložbi u Zagrebu, po raznim zemljama i kontinentima. Marija Braut najveći dio svog života strastveno je posvetila fotografiji, ali tek nakon što je proživjela vlastitu obiteljsku dramu – razvod braka s čuvenim, sada pokojnim, novinarom Seadom Saračevićem, široj javnosti najpoznatijim kao glavnim urednikom “Starta” u njegovim zlatnim godinama. Razvod je završio Marijinim odlaskom iz obiteljske kuće na Šalati i napuštanjem supruga i dvoje djece.
Drugi brak s Ivom Brautom, također novinarom, nije dugo trajao. Sa 38 godina počela je učiti zanat u ateljeu velikana hrvatske fotografije Toše Dabca i ubrzo postala njegova mezimica. Unatoč teškom i burnom životu, ispunjenom gubicima i osamljenošću, tragičnom smrću sina Bojana, ubijenog prije 12,5 godina, Marija se smatra sretnom ženom, u svemu što joj je bilo bitno u životu – tako glase i njezine zadnje riječi u dokumentarnom filmu “Marija hoda tiho”, nedavno premijerno prikazanom u kinu Europa.
Dokumentarac za čije su snimanje Marko Stanić i Paula Bobanović imali više entuzijazma nego novca, ne bavi se toliko njezinim umjetničkim putem koliko pokušava odgonetnuti tko je zapravo Marija Braut, ta Mare Lutalica, Dobri duh Zagreba kako ju je prozvao povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov.
“Nikada nisam bila boem. Nikada nisam imala prljavo suđe. Iako sam znala često razvijati slike noćima, nije to boemština, već obični šljakeraj”, govori nam živahno Marija i opisuje teške, prijelomne trenutke svoga života.
Kako je nastajao dokumentarni film o vama?
- Dok smo stvarali film, bila sam iskrena s mladim ljudima. Film se stvarao tri godine u fazama po nekoliko dana jer su svi članovi ekipe imali svoj drugi posao, a ovo su radili iz hobija. Iako su tražili neka sitna sredstva od Ministarstva kulture, nisu dobili ni za materijal. Nema veze. U međuvremenu, dva sam puta slomila kuk, pa me nije bilo.
Danima sam se bojala premijere, osjećala sam kao da ću utrobu istresti cijelom gradu, jer ovo je Zagreb, moj grad. Drugo su izložbe. Tamo sam sakrivena iza svog djela, a ovdje sam izložena direktno. Ipak, osjećala sam nježnost, osjećala sam da nisam sama i da pola ovoga grada živi sa mnom i prihvaća me takvu kakva jesam. Moj cijeli Gornji grad bio je na premijeri filma…
Kakvi, zapravo, jeste? U kojoj je mjeri film pogodio bit?
- Mnogo toga ne stane u jedan film, pa to je cijeli život. Ne dopadam se sama sebi, no takva sam kakva sam. Ipak, znate što sam shvatila? S punih osam banki, tamo gdje nešto trkeljam, vide se moje oči. One su jedine ostale i to je jedino što imam. To je sumoran film, bez mnogo vedrine. Rekla sam u kameru – znam koliko sam sama. Imala sam obitelji, djecu, nevolje… No, odabrala sam ono što mnogi ne bi – odlazak od kuće i djece i sada snosim posljedice.
Jeste li, dok ste živjeli obiteljski, priželjkivali avanturizam?
- Kad ste mladi, imate sve vrijeme ovoga svijeta i nemogućnost da život gledate unazad, kao što vam se to koji put prekasno ukazuje kasnije. Ganjala sam sport, rukomet, plesala u Ladu, u kojemu sam ostala do rođenja drugog djeteta, sina Bojana, a onda sam digla ruke. Suprug mi je rekao – pa neće i ovo dijete biti samo s kućnom pomoćnicom, kao što je bilo prvo...
Trebalo je velike hrabrosti krenuti protiv struje i javnog mišljenja, otići od supruga i djece.
- Rastava od Seada Saračevića bila je teška odluka, no mislim da sam time učinila dobro svojoj djeci. Ljudima je izgledalo kao da sam otišla s ratišta i da sam zapravo svemu ja kriva.
Zbog čega ste tako odlučili?
- Bili smo 15 godina u braku. Kada sam vidjela da nema više nikakve šanse da mogu izdržati dalje, rekla sam mužu da odlazim. Pitao me – imaš li kamo otići? Nemam – rekla sam – ali idem i slobodan si živjeti život koji si odabrao, odnosno onaj koji si vodio paralelno uz naš. Dotad, naš je brak bio ugodan. Bila sam prava domaćica. Nije bilo mašine za rublje, doduše, prala sam “rifljačom” robu na ruke, pa je Sead pitao: “Zar sam oženil' vešericu?!” Imala sam raspored pranja – za njegove košulje, dječju robu, posteljinu…
Ranka nije voljela mahune, Bojan je volio jetrica na žaru. Odrastali su na National Geographicu koji nikada nisu potrgali za razliku od telefonskog imenika. Radila sam honorarno na radiju. Živjeli smo u Gajdekovoj ulici na Šalati, bio je to normalan život i mnogo smo se smijali.
Pošto je Sead bio društven kao i ja, vječito je dovodio po dvadesetak ljudi u kuću. Pojelo bi se ono što bih spremila za sutradan, znala sam u pola noći peći palačinke za hrpu ljudi. No, to mi nije bilo teško. Postalo mi je teško u trenutku kada... znam gledati i gledala sam i shvaćala. Jedna dama je nekoliko godina agresivno opsjedala našu kuću u plavoj kanti, ili rajngli kako su moja djeca nazivala njenog fiću, davila i udavila i Seada, i mene, i cijelu obitelj.
Kako su vaša djeca tada razumjela činjenicu da ste od njih otišli?
- Djeca su uvijek pametnija nego što se nama čini. Znam, nije ni njima bilo lako, nedostajala sam im, no i Ranka i Bojan shvatili su zašto je mama otišla, a došla druga žena. Bili su tinejdžeri, nisam ostavila malu djecu bez sise. Doduše, kad je odrasla, Ranka je rekla da joj je to bio veliki šok. Nakon toga, došao je još jedan šok, mame nema, tu je neka druga žena. Jasna Novak kostimografkinja.
Sead mi je rekao da sam ”pošeremetila”. Ali mama uvijek ostaje mama. Privikli su se i uspostavili smo kontakt kakav treba. Sve je išlo glatko i nisam o tome razmišljala. Bilo je u svemu reda. Uvijek su bili prisutni u mojemu životu i uvijek su pratili što se sa mnom zbiva, i dobro i loše.
Očito je, niste osoba koja je spremna na kompromise...
- Poštovala sam emocije svoga supruga – ako je zateleban u drugu ženu, ja tu ne mogu ništa. Kod mene je ili – ili. Ne borim se za nešto što nije kompletno. No, otišla sam prije nego što je naša priča bila gotova. Suprug i ja smo se još tajno sastajali.
U kakvom ste odnosu bili sa ženom koja je živjela s vašom djecom i brinula se za njih?
- Veoma pristojnim. Za Badnjak i Uskrs dolazila sam u svoj bivši dom na ručak i više mi nije bilo teško, privikla sam se na to. No, naravno, zeznula sam joj život, jer imala je ideju oteti Seada i živjeti s njim negdje drugdje, a da djeca i ja ostanemo bez ičega. No, nije išlo.
Kada ste preboljeli taj šok, nije li vas ponijela neka nova sloboda?
- Meni nije trebala baš nikakva sloboda. Godinu i pol dana radila sam u montaži na televiziji, ali imala sam dvadeset godina previše pa su uzeli jednu mladu. Onda je Tošo Dabac rekao – sada ćeš biti fotograf. Kasnije su se na televiziji lupali po glavi – vidi, nismo ju uzeli, a pazi sad nje.
Taman kada sam došla raditi kod Toše u atelje, on je izgubio osobnu pa sam ga slikala za dokumente. Prvo što sam ikada snimila je, zapravo, njegov portret. Dotada, bila sam žena, majka, domaćica, mladost je prošla, imala sam 38 godina i zapravo tek tada sam se počela baviti fotografijom. I zarazila se. Ta zaraza nije nikada prestala.
Kako ste sreli čuvenog fotografa Tošu Dabca?
- Tošo Dabac je snimao za turizam, snimao je siromahe i život na rubu socijale, a da sam nije pritom tako živio. Sa svojom ženom, opernom pjevačicom Julijom, živio je uredno i mirno. Poznavala sam ih još dok sam išla u gimnaziju na Gornjem gradu gdje su stanovali, i svi smo ih pozdravljali s – ljubim ruke. Dok sam plesala u Ladu, on nas je došao snimiti. Pozvao je nas nekoliko cura i momaka iz Lada da u nošnji dođemo u njegov čuveni atelje u Ilici 17. Ondje sam zapazila jednog mladog fotoreportera i novinara u odijelu.
Sjedim i blejim i mislim – nije vrag da je to ON. Da, bio je ON. Sead Saračević, moj prvi suprug. Kada sam se rastala od Seada i kada sam došla Toši u atelje, rekao mi je: ”Bilo ti je krajnje vrijeme.” Dao mi je aparat u ruke i bez da mi je išta pokazao, rekao: ”Plivaj, mala.” Onda se njegov nećak, isto tako fotograf, Pero Dabac probudio i Tošo nas je samo tjerao van: ”Kaj bute u studiju radili, odite van snimati, život je vani.” Pero bi uvijek popio konjak da može ići dalje cestom. Meni to tada nije trebalo.
Kruži legenda o druženjima u Tošinu ateljeu...
- Kada smo Pero i ja oživili taj atelje, počeli su dolaziti književnici, pjesnici, slikari, operni pjevači. Zlatko Bourek, Drago Ivanišević, Ante Peterlić, Jimi Stanić… Mnogi koji su formirali kulturni život ove zemlje. Svašta se lijepo događalo. Boško Petrović je u ateljeu znao imati svoje jazz koncerte. Došla sam u Tošin atelijer 1967. godine i provela tri zanimljive godine do njegove smrti.
Uspjeli ste snimiti njegov posljednji portret nekoliko trenutaka prije njegove smrti…
- Bio je sajam cvijeća, subota dopodne. U galeriji Forum pripremala se izložba crteža Zlatka Price i snimala sam za njegov katalog. Nakon Foruma, oko pola dva, došla sam u Tošin atelje, a on se spremao da ode doma na ručak. ”Kaj buš danas delala, mala?” pitao me. ”Niš, bum razvila film.”
Onda izvadim Rolleflex i vidim da imam unutra još jedan prazan snimak, a kako smo mi fotografi škrti na filmovima, odlučim snimiti Tošu. Otišao je i više se nije vratio. Umro je u malom autobusu na putu kući. Nije prošlo ni sat vremena. Fotografija je ostala malo neoštra, jer sam snimala bez mnogo namještanja, s petnaestinkom bez stativa.
Dva ste puta bili u braku i oba su supruga bili novinari...
- Čista slučajnost. Sjećam se da smo Sead i ja u braku s užitkom čitali neke članke Ive Brauta. U brak s Brautom pala sam kao zrela kruška, bila je to strast, no sve skupa, nije to bilo bog zna što. Sve sam zaboravila. Od Brauta je rastava bila laka. Preselila sam se u podstanarsku sobu i bilo je gotovo. Ostalo mi je samo to prezime.
Zašto ste ostavili prezime svog drugog supruga?
- Mama mi je Marija Novak iz Kaštel Lukšića, a otac Slovenac Martin Kračun. Kada sam se rastala od Ive Brauta, Tošo se dosjetio da bi bilo dobro da uzmem prezime svoje mame. Dakle, da budem Marija Novak. Neću, rekla sam, jer Jasna Novak, dama s kojom je otišao moj prvi suprug, ima isto djevojačko prezime kao moja mama.
Odakle ste naslijedili umjetnički dar?
- Moj je otac bio, tako su to Francuzi zvali, nedjeljni slikar. Naslikao je mene kako na brvnu stojim iznad potočića, a iznad mene anđeo, i ta je slika bila iznad moga krevetića. U to sam vrijeme živjela u Celju gdje sam rođena, odakle mi je bio i otac.
Urođen mi je likovni dar. Dobro sam crtala dok sam studirala arhitekturu. Nisam je završila jer sam umjesto diplome rodila kćer Ranku. Znali su drugi fotografi pitati Tošu za mene – zna li ona držati aparat…, a pokazalo se da sam godinama bila jedina žena u Fotosavezu Jugoslavije.
Kako ste došli u Zagreb?
- Došla sam u Zagreb kada je počeo Drugi svjetski rat. Tata je išao u šumu, ja sam bila jedinica, umrla mi je baka i moja je mama morala otići u Dalmaciju. Ostale smo blokirane u Zagrebu, ja sam ostala i tako postala Zagrepčanka. Mama me stavila u dječji dom u Kukuljevićevoj, ondje sam išla u školu, pa gimnaziju. Mama je uspjela naći neki posao. Imala sam dobru pripremu za kasniji umjetnički život. Još u gimnaziji nakon posljednjeg sata u školi trčali smo na koncerte u Glazbeni zavod.
Godinama ste snimali Ljetne igre u Dubrovniku, slavne i poznate.
- Trideset godina sam pratila Ljetne igre. Jednom sam na Stradunu, početkom kolovoza, srela snimatelja Tomislava Pintara koji je sa Stipom Delićem snimao “Sutjesku”. ”Trebamo fotografa”, rekao mi je i tako sam završila na Tjentištu, gdje sam se družila s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom koji je u filmu glumio Tita. Neopisiva je ljubičasta boja očiju Liz Taylor… Pile smo whiskey iz plastičnih čaša.
Burton je stalno uza se imao čovjeka koji je nosio nekakav koferić, poslije sam ustanovila da su u tom koferiću boce whiskeyja, čaše i led.
Izdali ste i nekoliko tematskih knjiga. Ratnih, primjerice.
- Snimala sam i Dubrovnik za vrijeme rata. Vukovarske izbjeglice u Dubrovniku 1991. Nazvala sam knjigu – Jedno lice rata, nisam snimala topove, oružje, već ono što je bilo sjebano. Kad je rat počeo, prijavila sam se da idem na krizna područja. Željela sam nekako pomoći. Ranka je povjesničarka umjetnosti, radi u Ministarstvu kulture i članica je vijeća Europe za spomeničku baštinu, a u vrijeme rata bila je u kriznom stožeru.
Ne znam pucati, ali mogla sam snimati. Rodoljublje, valjda. Penjala sam se na Srđ dok je Dubrovnik bio u neprijateljskom okruženju. Bila sam na Vuki prema Vukovaru, Nuštru, Osijeku, u Pokuplju, Jamnici, Sunji, od Malog Stona do Prevlake.
Poznato je da imate sve fotografije uredno arhivirane...
- 6x6 filmovi imaju po 12 negativa i kad sam došla do deset tisuća, počela sam ispočetka jer je komplicirano pisati tolike brojke. Sada sam već na 9000. Kod leica formata broj je ogroman. Kupovala sam ormare da bih mogla spremati filmove. Godinama sređujem arhivu i već sam Muzeju arhitekture dala neke stvari, Zagreb je otkupio neki materijal. Sve to sređujem, da jednoga dana Ranki olakšam posao.
Ipak sam ja organizirana Slovenka. Svaki negativ ima svoju priču. Točno znam gdje, kada i zašto. Primjerice, snijeg na Jelačićevu trgu podsjeća me na prazan žiro račun. Izišla sam iz banke i snimila trg koji je bio pod snijegom. Fotografija nosi ono što je bilo, a vrijeme ide dalje i nema natrag.
Kako dobiti dobar portret?
- Svatko ima svoj komad taštine. Od svakog se čovjeka, lijepog ili ružnog, može napraviti zanimljiv portret. Nikada ne aranžiram ljude kod snimanja, prilagode se sami. Malo se strpim. Tošo je znao reći da su prvi ili zadnji snimak najbolji. Kod prvoga se još nije namjestio, a do posljednjeg se umorio.
Što možemo znati o vašem ljubavnom životu nakon brakova?
- Moja je najveća ljubav bio moj prvi suprug Sead Saračević s kojim imam djecu. Drugi brak s Ivom Brautom nije bio tako temeljit. Kasnije imala sam mladog ljubavnika, dvadesetak godina mlađeg. Bio je nećak pokojnog fotografa, mog dobrog prijatelja Nenada Gattina. Zatelebao se u mene i bili smo zajedno nešto godina. Jednoga sam mu dana rekla: ”Dosta s nama, odi upiši fakultet.” Bila je to dobra ideja s moje strane, jer je doktorirao.
Zbog čega ste rekli - dosta?
- Nije to bio nikakav strah. Shvatila sam situaciju i trenutak života.
Okusili ste ono najteže za svakog roditelja; prije nekoliko godina umro vam je sin Bojan. Kako ste to uopće preživjeli?
- Nisam prestajala plakati nekoliko godina. Kada sam prestala plakati za njim, uhvatio me osjećaj strahovite samoće. Onda sam nekoliko godina plakala nad samom sobom. A onda sam prestala jer više nemam suza za plakanje. Ne mogu – ništa. Pila sam šibenske travarice svakoga dana u enormnim količinama dok mi nije dodijalo. Onda sam vidjela kazališnu kritičarku Astru Božiković kako pije mali vlahov, pa sam prešla na to piće.
Da je Bojan umro od predoziranja, bilo bi mi lakše, ako je moguće da bude lakše. No, upao je u neko loše društvo – i njega su ubili. Bio je veoma inteligentan, obrazovan, duhovit, šarmantan. Zato su ga i uvukli. Mnogo je čitao, bio muzikalan, znao je crtati, no što to danas vrijedi. Piše u Bibliji – imao je šest talenata i sve je izgubio. Bojan je bio osjetljiviji, Ranka je čvršća i sve vidi, sve pamti.
Oni su bili veoma povezani. Njegov otac Sead umro je kasnije od srca. Sigurno mu je tuga skratila život.
LJUBAV BEZ ZABORAVA
Seadje ostao moja ljubav
Da je vaš brak uspio...
- ... nikada ne bih bila fotograf, to je sigurno. Imala sam i imam tri života: mladost, obitelj i, na kraju, sebe samu. Otišla sam na cestu kao siroče kada su me spakirali i nisam znala gdje ću završiti. Mama mi je ostavila nešto siće koju sam razvlačila dok nisam počela zarađivati. Nisam ništa naročito napravila, samo sam se održala na vlastitim nogama.
Prevodila sam, pisala statičke proračune. Sead mi nije davao ništa, kod njega su bila djeca. On je bio u redu čovjek, no iako zajeban, bio je ljubav moga života. Odlazim na Mirogoj gdje mi je grob sina i Seada. I uvijek svaki od njih dobije svoj cvijet.
DAN KAD JOJ SE RASPAO SVIJET
Svi smo plakali
Kad ste odlučili otići od muža i djece?
- Otići, bila je užasno teško odluka. Svi su mi pomogli spakirati se i svi smo plakali, a ja sam sjela u taksi i otišla. Još je i kiša padala. Ne bih to nikome savjetovala. No, što se mene tiče, nešto sam riješila. Tada su me gotovo svi stavili na stup srama. Osuđivali su me što nisam povela djecu za sobom.
Nisam željela razbiti njihov svijet. Ostali su u dobrom stanu, ostala im je ista soba, ista kućna pomoćnica, a ja sam otišla u nepoznato. Ne može se hazardirati s djecom pokraj sebe. Kako sam mogla odlučiti koga ću povesti sa sobom, koje dijete? Ranku ili Bojana? Pa nisu oni jabuke.
UMJETNIČKI POČECI
Tošo je bio kao hrast
Čemu vas je Tošo Dabac naučio?
- Tošo je bio kao veliki hrast ispod kojega smo svi bili. Nije nam govorio kako trebamo raditi. Gledajući jednom fotografije koje sam trebala dati za Zagrebački salon, rekao je: ”Ja to ne bi tak' napravil', ali to je tvoje.” Često je znao reći – film je najjeftiniji i ne treba na njemu škrtariti. Dok radim, imam punu svijest o tome da ću ja otići, a fotografija ostaje. Pamtim rečenicu koju je nakon granatiranja Vukovara rekla curica od desetak godina – sve su mi fotografije izgorjele s kućom i ja više nemam života.
Odrastali smo na estetici crno-bijelih fotografija. Svi smo, između ostalih, gledali u fotografije Cartier Bressona. Jednom sam imala izložbu u kraljevskom dvorcu u Budimpešti i pokraj mene je izlagao upravo Cartier Bresson.