Bračni par iz Zagreba priprema se ovih dana za selidbu u Njemačku iako su oboje zaposleni u javnim poduzećima gdje redovito primaju plaće. U kasnim su 40-ima, nije im trenutno baš loše, ali ipak odlaze. Začuđenim poznanicima kao razlog navode strah da će kopati po kontejnerima za smeće kad im dođe vrijeme za mirovinu. Računali su i shvatili da moraju nešto poduzeti, a kako ne vide priliku za prekvalifikaciju za bolje plaćeni posao u Hrvatskoj i nemaju ideju ni kapital za pokretanje malog biznisa, idu u gastarbajtere. Radit će tamo negdje bilo što, ovdje ne očekuju ozbiljne promjene na bolje u idućih 20-ak godina koliko će im radni vijek još trajati.
Njihova je odluka vjerojatno racionalna, na neki način i poduzetnička, ali onima koji upravljaju državom zorno pokazuje koliko svoj posao rade pogrešno jer, samo da provjere brojke, pola bi sada zaposlenih moglo zaključiti da odlazi u inozemstvo radi bolje plaće i osiguranja pristojne mirovine (mogli bi zahtijevati i promjenu politike, ali sada ne govorimo o izborima i stranačkim programima). Zagrebački bračni par, kao i ostatak vojske iseljenika, također daje do znanja kako ne vjeruje da će rast BDP-a, ključnog makroekonomskog pokazatelja o kojem se priča s optimizmom, ujedno značiti da će većini u zemlji automatski krenuti nabolje. U tome pak Hrvatska nije izuzetak.
Prošlog je tjedna o tom neskladu bilo riječi i na elitnom skupu biznismena i državnika u Davosu. Osnivač i izvršni predsjednik Svjetskog gospodarskog foruma Klaus Schwab pokušao je progurati svoju agendu i inicirati raspravu o alternativi BDP-u kao uobičajenom pokazatelju nacionalnog ekonomskog razvoja (koji donosi ukupan iznos proizvedenih roba i usluga svake zemlje). Schwab, kao i mnogi drugi, smatra da je došlo vrijeme da se posveti pažnja novom pokazatelju, onom koji mjeri efekte razvoja koje građani osjete na vlastitoj koži, a što se može opisati kao socioekonomski napredak i rast životnog standarda. To je multidimenzionalni fenomen koji zahvaća i dohodak i mogućnosti zapošljavanja i ekonomsku sigurnost i kvalitetu života... dakle ono preko čega svatko na koncu ocjenjuje koliko je njegova zemlja ekonomski uspješna. Nazvali su ga inkluzivni (uključivi) razvojni indeks (IDI).
Njihova je usporedba pak pokazala da je rast BDP-a po stanovniku u prilično slaboj korelaciji s kretanjem većine IDI indikatora, odnosno da ni relativno značajan rast BDP-a sam po sebi ne generira uključiv društvenoekonomski napredak i dizanje medijana životnog standarda.
Hrvatska prema IDI-ju napreduje, ali ipak s oznakom “sporo”. U tom je mjerenju svrstana među zemlje u razvoju (dok su Češka i Slovenija, primjerice, avansirale među razvijene zemlje), a u svojoj skupini zauzima sedmo mjesto po uključivom razvoju. Na prvi pogled zvuči laskavo što je među top 10, ali pitanje je može li to zaista laskati. U skupini zemalja u razvoju ispred Hrvatske su četiri članice Europske unije: Litva, koja je na prvoj poziciji, Mađarska na drugoj, Latvija na četvrtoj i Poljska na petoj, a Rumunjska je na desetom mjestu. Kad se to rangiranje i ocjenjivanje promotri detaljnije, proizlazi da je Hrvatska po razini BDP-a po glavi stanovnika na šestom mjestu u svojoj skupini, dakle bolje stoji nego po IDI indeksu. Kad se pak gleda trend u zadnjih nekoliko godina, rangiranje trenda svrstava Hrvatsku na 21. poziciju prema IDI-ju, a na 65. po BDP-u po glavi stanovnika.
Među razvijenim zemljama prva na listi je Norveška, ona je najuključivija, ali zadnjih godina malo nazaduje. Njemačka je, primjerice, na 12. poziciji i s oznakom “sporo napreduje”, Češka je na 15. poziciji i sporo napreduje, dok je Slovenija na 19. poziciji i nazaduje. S nedvosmisleno pozitivnom oznakom “napreduju” među top 10 razvijenih zemalja po IDI-ju samo su Island i Irska. Indeks se fokusira na tri glavna područja: rast i razvoj (radna produktivnost, zaposlenost i očekivani zdravi životni vijek), uključenost (median prihoda kućanstava, siromaštvo, bogatstvo i dohodovna nejednakost) te međugeneracijski kapital i održivost (javni dug, intenzitet emisije ugljičnog dioksida u odnosu na BDP, ovisnost o drugima pri uzdržavanju, razina štednje).
Općenito, većina od 103 mjerena svjetska gospodarstva zabilježila su poboljšanja na IDI indeksu u zadnjih pet godina, ali je društvena uključenost pala ili ostala nepromijenjena u 20 od 29 naprednih gospodarstava. Iz iskazanog tempa i stila su analitičari zaključili kako je rast BDP-a nužan no nedovoljan uvjet za rast široko shvaćenog životnog standarda te da stoga ne treba niti očekivati da će veći gospodarski rast biti panacea za društvene frustracije koje su uzburkale političke scene u mnogim zemljama zadnjih godina. Potreban je, kažu, novi model rasta, a Klaus Schwab je u govoru poručio kako je, nakon politike “kvantitativnog popuštanja”, koja je gospodarstva izvukla iz financijske krize iz 2008. godine, nastupilo vrijeme za politiku “kvalitativnog popuštanja”. On pritom smatra da biznis u tome treba imati ključnu ulogu, uz podršku vlade i civilnog društva.
Obično se rasprave u Hrvatskoj i svijetu ne preklapaju, ali u ovoj se temi, slučajno ili ne, dogodilo baš to (iako su razlike između postrecesijskog zamaha gospodarstva u Hrvatskoj i razvijenog dijela EU prilične). Tako se eto priprema i sastanak šefova države, Vlade i Sabora gdje će zajednički pretresti jesmo li i koliko zagubljeni u razvoju i što se može promijeniti. Statistika pokazuje, primjerice, da je prošle godine u Hrvatskoj zabilježen rast plaća u gospodarstvu - prosječna bruto plaća je porasla četiri posto, a kada se tome dodaju efekti porezne reforme, porast prosječne neto plaće je 5,5 posto. Raste gospodarstvo, potrošnja, raste zaposlenost.
No elementi koji čine IDI, a o iseljavanju da i ne govorimo, pokazuju da Vladin “dokazni materijal” nije dovoljan. S druge strane, rast rejtinga populistički nastrojenog Živog zida pokazuje da to nije usputna priča, nego društvena zakonitost koja je rezultat postojeće ekonomske politike. Zasad je, čini se, jedino biznisu otprilike jasno što bi tu trebalo mijenjati te da “kvalitativno popuštanje” nije isto što i jeftini populizam.