U davnim sjećanjima moje generacije (rođene 60-ih) i generacije naših roditelja (rođeni 30-ih i 40-ih godina prošloga stoljeća) Slovaci i Česi bili su “siromasi” koji bi jedva skucali koju marku ne bi li se u neuglednim automobilima ljeti dovukli do Jadrana.
Većina ih nije, kao što su činili siromašniji Poljaci u onim minijaturnim peglicama, sa zgužvanim piramidama starih stvari na krovovima, zastajala na Hreliću ne bi li prodali nešto krpica i starudije radi financiranja nastavka puta prema jugu. Najnoviji modeli češke Škode ni tada nisi bili (relativno) loši. Ipak, Slaveni sa sjeveroistoka za nas su bili nekako, recimo to malo grublje, prolaznici drugog reda.
Službena jugoslavenska propaganda nije štedjela na uvjeravanju naroda koliko je lošije s druge strane željezne zavjese. I bilo im je lošije tamo; znali smo to iz priča ljudi koji bi tamo dulje boravili pa su za dnevnicu ili dvije kupili harmoniku, gitaru ili piano koje bi bahato ostavili u hotelu nakon zadnje terevenke prije povratka kući.
K tome, Česi i Slovaci koji su sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća preko Plitvica prolazili prema moru nisu bili raja. U distribuciji društvenog statusa u socijalizmu bili su više prema gore. Što znači da su stvari na terenu stajale mnogo lošije od dojma koji su ovdje ostavljali putnici kroz socijalizam.
Ovaj opis ima neke elemente realnosti, ali dobrim je dijelom ipak riječ o iluziji izrasloj u kratkim razdobljima kada je jugodinar bio umjetno precijenjen. Jugoslavenski samoupravni socijalizam jako se trudio uvjeriti narod da je najbolji i jedini pravi socijalizam, barem za klasu bolji od onog koji je nastao pod sovjetskom čizmom.
U stvari, Hrvatska po životnom standardu ni 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća nije uspjela prestići Češku. Bilo je kraćih razdoblja kada se bolje živjelo, zbog inozemnih kreditaili precijenjene valute, gledamo li vrijednosti koje se stvaralo, Hrvatska je uvijek bila iza Češke.
Kasniji će događaji potvrditi da će Češka i Slovačka, brzo nakon pada Berlinskoga zida, s lakoćom prestići Hrvatsku. Za mnoge iznenađujuće, s malim pomakom to će uspjeti i Poljskoj. To se ne može objasniti samo njihovim uspjesima i našim neuspjesima ili ratom.
Razlog leži i u relativno malim razlikama razvojnih razina na kraju socijalističkoga razdoblja. Ta se činjenica često zaboravlja, jer je službena naracija govorila o nekim osobitim hrvatskim prednostima koje i danas preživljavaju u vidu mitova o osobito obrazovanim i nadarenim, natprosječnim ljudima koji žive ovdje.
*Baza podataka Maddison projekta **Eurostat *** Podaci za Hrvatsku i Slovačku 1929. te Slovačku 1952. ne postoje, ali postoje podaci za Jugoslaviju i Čehoslovačku, pa su omjeri Hrvatske spram Jugoslavije i Slovačke spram Čehoslovačke 1990. iskorišteni u svrhu aproksimacije ranijih podataka. To je jako grubo i podložno pogrešci, ali ne uvećava bitno ionako veliku pogrešku procjene koja, međutim, ne umanjuje važnost zaključka s obzirom na to da se podaci slažu logično spram Poljske, za koju podaci postoje za cijelo promatrano razdoblje
Dakle, slovačko gospodarstvo nakon izlaska iz socijalizma i političkog poraza autoritarnog Vladimira Mečiara krajem 90-ih raste kao gljiva poslije kiše. Već 2007. postali su zemlja s najvećom proizvodnjom automobila (ukupno više od milijun komada) po glavi stanovnika na svijetu. Slovačka je do danas pretekla Hrvatsku prema kriteriju realnog dohotka po stanovniku.
Slovačka autoindustrija ne počiva na montaži nekih prosječnih gradskih limenih modelčića. Učili su Slovaci mnogo i brzo o tehnologijama i radnim procesima pa su počeli sklapati VW Touareg, Q7 i Porsche Cayenne. Ajde, Česi. Većina zna da je Češka između Prvog i Drugog svjetskog rata bila industrijska velesila, najuže povezana s tada već hiperindustrijaliziranom Njemačkom. Ali Slovaci i Poljaci; gdje su oni nekad od nas bili?
Među ekonomistima i u široj javnosti ne postoji prevladavajuće objašnjenje zašto se dogodilo hrvatsko zaostajanje. Nude se objašnjenja, no nitko ih još nije pokušao objektivno rangirati. Najčešće se spominju tumačenja koja polaze od rata i kašnjenja Hrvatske u pristupanju EU. Česta su i ona, po mome mišljenju pogrešna, o precijenjenoj kuni i deindustrijalizaciji. Tek se u zadnjih desetak godina sve češće mogu čuti i tumačenja prema kojima su odlučnu ulogu odigrale reforme – dok su Česi i Slovaci provodili porezne reforme, micali administrativne barijere, privatizirali i privlačili ulagače, Hrvati su zadržali nerazumno visoke poreze, komplicirali i poskupljivali poslovanje mrežom birokratskih procesa te reafirmirali nacionalni-državni kapitalizam u kojem se strano ulaganje doživljava više kao okupacija nego kao integracija od koje će svi imati koristi.
Sva ta objašnjenja gube iz vida jednu važnu činjenicu: današnji odnosi razvijenosti Češke, Slovačke, Poljske i Hrvatske mnogo su sličniji onima otprije stotinu godina, nego onima iz 1990.
Da su nam pradjedovi i prabake živi, možda bi mogli ispričati neke druge priče o tome gdje smo u doba njihove mladosti bili mi, a gdje Poljaci i Slovaci. Tih starih generacija više nema, nestale su njihove priče i njihova sjećanja, pa nama ostaju statistike. Nepouzdane kakve već jesu, najbolje su one iz baze Maddison projekta koji je pokrenuo i vodio pionir mjerenja dohotka u dugim historijskim razdobljima Angus Maddison.
Podaci u tablici pokazuju dvije važne stvari. Prvo, Hrvatska na kraju socijalističkog razdoblja uopće nije bila puno razvijenija od Slovačke (od Poljske pokleknule pod teretom političkog kaosa 70-ih i 80-ih jest). Drugo, odnos u korist Hrvatske, a na štetu Slovačke i osobito Poljske oko 1990., bio je historijska anomalija izazvana izrazitim neuspjehom tih dviju država u razdoblju socijalističkog razvitka nakon Drugog svjetskog rata.
Ako se pogled protegne dalje u prošlost, uočava se da su Poljska i Slovačka kroz povijest ranog XX. stoljeća bile mnogo naprednija društva od Hrvatske u gospodarskome smislu.
Realni dohodak (bruto domaći proizvod) po stanovniku u tablici je prikazan kao jednak 100 za Hrvatsku, dok se isti taj podatak za Slovačku i Poljsku prikazuje kao indeks u odnosu na hrvatskih 100. Vidimo da je do 1990. nastupilo jedinstveno povijesno odstupanje (u smislu prednosti Hrvatske), dok se noviji razvojni odnosi, ilustrirani podacima za 2016., kada Hrvatska opet zaostaje, doimaju logično u duljoj historijskoj perspektivi. Sada se ponavljaju odnosi razvijenosti iz prve polovice XX. stoljeća: Slovačka je daleko najrazvijenija, za njom uz dosta velik zaostatak slijedi Poljska, a na začelju je Hrvatska.
Valja odmah reći: ekonomisti slabo tumače razvojne odnose u dugim povijesnim razdobljima. Neekonomske pojave kao što su kultura odnosno kulturne norme, politike, ratovi, demografski trendovi, događaji kod najvažnijih vanjskotrgovačkih partnera (na Hrvatsku jako utječe sklerotična Italija, dok je utjecaj Italije na Poljsku i Slovačku minimalan) i s time u vezi dodir puke sreće, imaju važnu ulogu u gospodarskom razvoju u dugom roku. Unatoč tome, možemo pronaći ilustrativne anegdotalne priče koje će pomoći udahnuti život suhim brojkama. Tu na scenu stupa Drndička.
Drndička je bio prvi automobil projektiran i proizveden u Slovačkoj 1913. Doduše, u povijesti automobilizma slavnija je češka Tatra, čiji je model T97 proizveden u respektabilnih 508 komada 1936.-1938. Proizvelo bi ih se i mnogo više da nije počela nacistička okupacija pod kojom je proizvodnja obustavljena, valjda zbog konkurencije VW-ovoj Bubi. Unatoč većoj slavi i industrijskoj tradiciji sjevernoga susjeda, sama činjenica da povijest slovačke autoindustrije počinje s Drndičkom 1913. govori nešto o znanju, poduzetničkim ambicijama i industrijskoj tradiciji toga dijela istočne Europe.
Ova kratka priča je anegdotalna, što znači da se iz nje ne mogu izvesti zaključci o nekakvoj historijskoj nužnosti. Drndička možda nema nikakve veze s današnjim ljepotanima koji stižu iz Bratislave. Imali smo i mi u to doba velikog inovatora, gle slučaja, Slovaka Slavoljuba Penkalu, koji je uspio konstruirati zrakoplov, i to 1910.
Zato je od priče o različitim industrijskim tradicijama i znanjima koja se prenose generacijama u dugom roku vjerojatno ipak važnija blizina Slovačke i Poljske Njemačkoj i njihov rani ulazak u EU. Međutim, automobilska vinjeta ipak poziva na malo dublje promišljanje o tome zašto su napuštanje okvira socijalizma, oslobađanje poduzetničke inicijative i politička demokracija vratili odnose razvijenosti tamo gdje su bili prije gotovo stotinu godina.
Što god da je na stvari, Hrvati i cijeli prostor bivše Jugoslavije imaju osobit položaj među najvećim relativnim gubitnicima u protekla tri desetljeća u razvojnome smislu. Rat se logično nameće kao kandidat za objašnjenje dugog trajanja, no tek predstoji ozbiljno preispitivanje razloga (relativnog) gospodarskog i društvenog zaostajanja.
Ipak, dio odgovora već se naslućuje. Oni koji su bili uspješniji nakon 1990. nisu svoje relativne uspjehe postigli bježeći od Europske unije, šireći državni sektor pod egidom nacionalnog interesa, povećavajući broj gradova i općina, jačajući brojnost i ovlasti administracije i birokracije, postavljajući prepreke privatnim ulaganjima, povećavajući poreze, deficite i javni dug. Uspjeli su čineći sve suprotno tome. Ta jednostavna spoznaja predstavlja dovoljan putokaz za traženje izlaza sa stranputice kojom se kreće ova zemlja. Svaka zemlja ima izbor: nastaviti stazom kojom se kreće ili potražiti drugi put.
