PIŠE IVO GOLDSTEIN

Jesu li izbjegli hrvatski Srbi za nas nepoželjna imigracija?

Izbjeglička kolona nakon Oluje 1995.

Vrijeme je da shvatimo da je useljavanje poželjno i korisno. Hoće li, vođeni tim stavovima naši najviši dužnosnici pozvati, primjerice, Srbe izbjegle za vrijeme rata da se vrate? Nekako sumnjam...

Ovu kolumnu moram, nažalost, početi s nedavnom tužnom izjavom predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović (dalje u tekstu: KGK) da je “najveća mana članstva u EU sloboda kretanja”. Doduše, izvadio sam je iz konteksta, ona cjelovito glasi: “Najveća mana članstva u EU je sloboda kretanja, rada u inozemstvu. Mobilnost je dobra ako se ljudi vrate u zemlju. Ali Hrvatska sada bilježi snažne negativne demografske trendove.” Drugim riječima, predsjednici smeta što ljudi odlaze. I meni je krivo, i ja sam zabrinut, ali taj je problem KGK posve krivo postavila. Ona je, kad je riječ o migrantima, nedavno izjavila i da bi vojskom valjalo blokirati granice, pa bi tako spriječila migrante da uđu u Hrvatsku. Ukratko, KGK kaže - nitko van, ali nitko ni unutra, poput Albanije Envera Hoxhe ili današnje Sjeverne Koreje.

Gotovo istovremeno KGK je predstavila i dokument o demografskim mjerama. U njemu su važan dio “mjere useljavanja”, u kojem se snatri kako bi u Hrvatsku trebalo vratiti “hrvatsko iseljeništvo”. To je već 30-ak godina romantičarsko-nacionalistička fantazmagorija, ukradena iz 19. stoljeća, i nadogradnja tuđmanovskih projekcija o homogenoj hrvatskoj naciji. Sve je to anakrono, politički neracionalno, gospodarski neprag­matično, krivo i promašeno. Iz tog je nacionalističkog balona, sjetimo se, stigla i prognoza Šime Đodana da će hrvatska dijaspora, samo kad okolnosti dopuste, investirati 150 milijardi dolara u domovinu.

Na kraju odlomka o demografskim mjerama koje je predstavila KGK, u samo jednoj rečenici konstatira se – “pred nama je i zadaća osmišljavanja programa ciljanog useljavanja državljana drugih država temeljem analize potreba tržišta rada”. Zna se da velikog povratka iseljeništva nije bilo niti će ga biti. Useljavanje ljudi s raznih strana svijeta koji bi u Hrvatskoj radili jedini je način da se Hrvatska pokuša spasiti. Žalosno je da KGK i njezini savjetnici to ne shvaćaju ili ne žele shvatiti i tu mogućnost tek uzgred spominju.

Malo znanja iz povijesti pomoglo bi nam da shvatimo kako bi danas Hrvatska izgledala da nije bilo imigracije i emigracije.

Od polovice 16. stoljeća, pod pritiskom Osmanlija, hrvatsko stanovništvo iz BiH i iz Dalmatinske zagore iseljava se u zaštićenije dijelove Hrvatske ili druge zemlje. Pusta je zemljišta trebalo naseliti. Stoga se na novouspostavljenim krajiškim područjima od kraja 16. stoljeća naseljavaju Vlasi, gorštaci pravoslavne i katoličke vjere (dakle, budući Srbi i Hrvati), koji su prelazili s osmanske strane. Potkraj 17. stoljeća, kad je počela habsburška i mletačka rekonkvista hrvatskog teritorija, muslimansko stanovništvo koje je živjelo na nekoć osmanskim teritorijima izbjeglo je prije dolaska osloboditelja, a u Lici je biskup Marko Mesić nastojao muslimane zadržati prevodeći ih na katolicizam. Opustošena je područja punio doseljenicima, najviše pravoslavnima.

U hrvatskom narodnom preporodu, od 30-ih godina 19. stoljeća, osim Hrvata, bilo je i drugih - Stanko Vraz bio je Slovenac, Dimitrije Demeter Grk, bilo je i Srba, a obitelj vođe preporoda Ljudevita Gaja vukla je podrijetlo iz Burgundije i Slovačke.

Zbog gospodarske konjunkture u Hrvatsku se u drugoj polovini 19. stoljeća useljava brojno stanovništvo iz drugih krajeva Monarhije, pa je tako 1910. Slovaka bilo 21.000, Židova 25.000, Čeha 32.000, Mađara 103.000, Nijemaca čak 132.000 (ili 3,8 posto). Nakon velikog iseljavanja za Drugoga svjetskoga rata i odmah nakon njega Talijana je još 1948. bilo 76.000.

Kad je 1874. otvoreno moderno Sveučilište u Zagrebu, da bi nastava bila što bolja, odnosno da bi se u nekim disciplinama uopće mogla održavati, angažirani su istaknuti znanstvenici iz drugih dijelova Monarhije, najviše iz Češke.

Dijelom priljevom hrvatskog stanovništva, a dijelom doseljavanjem iz drugih dijelova Monarhije Pula je od 3600 stanovnika, koliko je imala 1857., pola stoljeća poslije narasla na 59.600. Zagreb je u istom razdoblju narastao s 27 na 100 tisuća stanovnika. Tijekom svih tih stoljeća u hrvatske gradove trgovci, obrtnici, obrazovani ljudi, donose nove ideje, nove impulse i energiju. Pridonose bitno razvoju i boljitku tih sredina. Zašto dolaze? Zato što su te sredine tradicionalno bile otvorene.

Nisu li Majeri/Mayeri (ima ih više od tisuću i danas u Hrvatskoj) ili Mileri/Mülleri nekoć bili Nijemci ili Austrijanci, a danas su uglavnom Hrvati? Nisu li Bohačeki došli iz Češke, nisu li Spagnoli/Španjoli (više ih je od 200 u Hrvatskoj) stigli iz Španjolske (ali preko Italije), a Šenoe iz Češke?

Uostalom, etničko podrijetlo vrlo je relativna stvar – proteklih smo godina saznali da cijeli ljudski rod potječe od iste pramajke, koja je nekoć živjela u istočnoj Africi. Nedavna antropološka istraživanja na Hvaru pokazala su da je jednom stanovniku otoka daleki predak po ženskoj lozi (analizirala se DNK samo po ženskoj lozi) stigao iz današnjeg Zimbabvea.

Kako se u neke krajeve Hrvatske doseljavaju stranci, tako teče i emigracija Hrvata, dijelom jer im se s gospodarskim napretkom i vidici šire: samo u prvom desetljeću 20. stoljeća šest posto stanovništva napustilo je sjeverne dijelove Hrvatske. U Dalmaciji taj proces teče od 1870. i još je izraženiji.

Kad se u Hrvatskoj 1770. postavilo pitanje useljavanja Židova, Kraljevsko vijeće u Varaždinu povjerilo je grofu Franji Patačiću da o tom problemu napiše elaborat: “...sa stanovišta religioznog ogriješuje se u vjeri svojoj, tko je netolerantan prama drugim vjeroispovijestima. Ni sa stanovišta političkog ne može ništa protiv njih navesti. U prilog Židova valja pako navesti stanovište gospodarstveno: oni su većinom trgovci, a trgovinom cvatu gradovi.

Oni će veće poreze plaćati, podizati tvornice, trgovinu sa rukotvornom robom rade, neće robu donašati iz inozemstva, nego domaće proizvode izvažati i tako novaca u zemlju donesti.” Grof Patačić o Židovima je pisao pozitivno onda kada su ih ljudi gotovo smatrali “kužnima”, kad su bili neusporedivo lošije percipirani nego današnji migranti.

No, za mnoge u Hrvatskoj neki su imigranti bili i jesu “poželjni”, ali mnogi su bili i još su i sad “nepoželjni”. Treba vidjeti kako je žestok bio antisemitizam s kojim su dočekani Židovi. I KGK u spomenutom dokumentu danas govori o “ciljanom useljavanju”. “Ciljano useljavanje” jest eufemizam, shvatili ste, koji služi da se razdvoje “poželjni” od “nepoželjnih” - “nepoželjni” su došljaci iz raznih zemalja s jugoistoka i Istoka.

Međutim, Hrvatska je profitirala i od te, “nepoželjne” imigracije, pogotovo nakon 1945., kada su se doseljavali prije svih Bosanci i Hercegovci (svih nacionalnosti i vjera) te Albanci. Koliko bi siromašnija bila ugostiteljska ponuda u Hrvatskoj da nema albanskih slastičarnica, a da o golemom ekonomskom, društvenom i demografskom doprinosu useljenika iz BiH ne govorim.

Hoćemo li shvatiti da je useljavanje poželjno i korisno? Hoće li, vođeni tim stavovima, a ne sirovim nacionalizmom, naši najviši dužnosnici pozvati, primjerice, Srbe izbjegle za vrijeme rata da se vrate? Nekako sumnjam. Doduše, na nižim se razinama dogovara uvoz radne snage iz Ukrajine, odobravaju kvote za uvoz stranih radnika, ali to nije to.

A da naši najviši dužnosnici, jednostavno, počnu pričati drugačiju priču? Kao mala zemlja, Hrvatska mora biti otvorena da bi preživjela! Mora postati prijateljska prema useljenicima. Mi pozivamo ljude da dođu k nama na tjedan-dva, ali postajemo sumnjičavi, ako ne i neprijateljski nastrojeni, ako požele ostati duže, ne daj Bože da ostanu za stalno.

Doduše, nije Hrvatska obećana zemlja – ni plaće ni životni standard nisu visoki, ali se radi o tome da nema ni pozitivne atmosfere koja bi strane radnike i njihove obitelji dočekala.

Što neće učiniti KGK, čini novoizabrani irački premijer Muktada al-Sadr, inače fundamentalistički šijitski klerik koji se dosljedno zalaže da se prekine vjersko nasilje u zemlji. Pozvao je i iračke Židove (njih oko 160.000, prognanih 1950.-52. i idućih godina, danas su ih u Bagdadu tri!) da se vrate – “oni su dobrodošli”, tvrdi Al-Sadr, posve nesukladno gotovo ratnom stanju u kojem su Izrael i najveća šijitska država u svijetu - Iran.

Zemlje primateljice od useljenika samo profitiraju – nije Trump učinio Ameriku velikom, nego ju je velikom učinila otvorenost već stoljećima prema novim useljenicima. Slično je i s Parizom, jer je francuska kultura inkluzivna. Doseljenici poput Picassa, Chopina ili Chagalla učinili su mnogo za Pariz i Francusku, ali i Pariz i Francuska za njih.

Hrvatska i hrvatska kultura danas su u principu ekskluzivne.

Hrvatska će morati postati i imigrantska zemlja (kad je već postala emigrantska) ako želi preživjeti. Imigracija je korisna, ma koliko to zadriglim nacionalistima sada izgledala blasfemična teza.

Da se trendovi preokrenu – da počnemo postajati imigrantska, a ne emigrantska zemlja - valja već danas stvarati uvjete, barem na komunikacijsko-propagandnoj razini.

Stoga predsjednici Republike sugeriram da umjesto ponavljanja fraze o ciljanom useljavanju ponovi lekciju o multikulturalnosti. Makar zbog toga morala ići i u Bagdad.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija