O političkim koalicijama napisane su tisuće radova koji čine neodvojivu sastavnicu suvremenih političkih teorija. Ponajbolji politički znanstvenici na svijetu dobrih šezdesetak godina intenzivno proučavaju i razvijaju teorije političkih koalicija. Ugledni američki politolog William Riker, koji se smatra začetnikom suvremenih teorija političkih koalicija, još je 1962. izložio koncept minimalne pobjedničke koalicije prema kojemu je poslije izbora najbolje stvoriti koaliciju koja ima točno onoliko članica koliko je potrebno da vlada stekne natpolovičnu većinu u parlamentu. Tako se, ustvrdio je Riker, minimaliziraju vremenski i politički troškovi pregovaranja i odlučivanja, a stranke koje čine koaliciju maksimaliziraju svoje udjele u izvršnoj vlasti.
Ako je Andrej Plenković pristaša koncepta minimalne pobjedničke koalicije, onda u svoju vladu ne bi uzeo nikoga drugoga osim Mosta s kojim bi HDZ imao 76 ili 50,3 posto mjesta u Saboru, ako Most ima 15 zastupnika jer je dva stekao… Kako? Svakako neizbornim putem, koji se uobičajeno naziva političkom trgovinom. Ili je mogao odbiti Mostove ucjene i sklopiti minimalnu pobjedničku koaliciju s HSS-om, strankom BM 365 i osam predstavnika nacionalnih manjina te opet prikupiti 76 ili 50,3 posto glasova u Saboru.
Teoretičari koji nisu bili zadovoljni krajnje utilitarističkom teorijom minimalne pobjedničke koalicije razvili su koncept srodne minimalne pobjedničke koalicije. Prema njemu, u sklapanju koalicija ne treba voditi računa samo o maksimaliziranju udjela u izvršnoj vlasti nego i o ideološkoj i političkoj srodnosti stranaka koje ulaze u savez, a koja jamči da će vlada biti homogenija, stabilnija i djelotvornija. Ukratko, sve stranke koje čine neku koaliciju morale bi biti smještene na istome, lijevome ili desnom, polu ideološkog spektra. Plenković je očito sklon tom konceptu koalicije pa je stoga toliko ustrajavao na savezu s ideološki i svjetonazorski bliskim Mostom.
Kasnije su teorije koalicija postajale sve kompleksnije jer su uzimale u obzir mnogo dimenzija – historijskih, institucionalnih, socijalnih, kulturnih, međunarodnih i dr. - o kojima valja voditi računa u sklapanju koalicija i koje su važne u tom postupku i onda kada ih akteri nisu potpuno svjesni. Samo se višedimenzionalnim pristupom može objasniti nastanak raznovrsnih izbornih, međuizbornih i poslijeizbornih koalicija, parlamentarnih i vladinih koalicija, manjinskih i većinskih vladinih koalicija, velikih, prevelikih i svestranačkih vladinih koalicija, prirodnih i umjetnih koalicija, resursno i problemski orijentiranih koalicija itd.
No čemu sva ta muka i sav taj nauk umnih ljudi diljem svijeta kada je Božo Petrov, neuki politički amater iz hrvatske provincije koji dosad nije uspio oblikovati nijednu jedinu pametnu ili zanimljivu političku ideju i koji dosad nije uspio nijednu svoju rečenicu izgovoriti na tečnome i korektnome književnom hrvatskom jeziku, odlučio da su koalicije nepoželjna politička tvorevina jer nastaju kao plod grube i prljave političke trgovine?
Još od mandata prošle vlade HDZ-a i Mosta Petrov i njegovi istomišljenici nastoje protjerati iz hrvatskoga političkog jezika i političke prakse koalicije, koalicijske pregovore, koalicijske sporazume, izborne koalicije, koalicijske većine, koalicijske vlade – ukratko, sve što ima ikakve veze s pojmom koalicija. Groteskno je pritom to što Petrov i društvo uopće nisu svjesni toga da njihova politička tvorevina nije ništa drugo do labava politička koalicija. Most nezavisnih lista ne može značiti ništa drugo do savez, alijansu ili koaliciju više zasebnih političkih jedinica, nezavisnih lokalnih lista, koje su se udružile kako bi u izborima maksimalizirale dobit - broj glasova birača. I poslije izbora ostali su udruženi kako bi maksimalizirali dobit – broj ministarskih i drugih mjesta u Vladi i Saboru.
Zahvaljujući takvu udruživanju, odnosno izbornome i poslijeizbornom političkom koaliranju unutar Mosta, Božo Petrov postat će predsjednik Hrvatskog sabora. Bit će to, doduše, samo pola četverogodišnjeg mandata, što je posljedica pregovora, kompromisa i dogovora među dvama koalicijskim partnerima. Taj je kompromis, dosad neviđen u hrvatskoj parlamentarnoj praksi, najbliži onome nad čime se Petrov patetično i licemjerno zgražava – čistoj političkoj trgovini s posve očitim elementima političke ucjene. U toj je trgovini Most ucjenjivao HDZ, među ostalim, mjestom predsjednika Hrvatskog sabora, a sve tobože zato kako sva vlast ne bi bila koncentrirana u rukama HDZ-a, premda je svojim koaliranjem s HDZ-om i u prošlome i ovome mandatu upravo Most omogućio HDZ-u da stekne svu vlast u državi. Sada će, eto, u tome stranačkom oklopu Most izbušiti malu dvogodišnju nišu iz koje će djelotvorno nadzirati HDZ. Po svemu sudeći, ta će niša prije poslužiti za raskošnu demonstraciju Petrovljeva i Mostova političkog amaterizma, koji bi mjestimice mogao prelaziti u svjesnu ili nesvjesnu opstrukciju pa i destrukciju parlamentarizma.
Umjesto da neodgovorno lupetaju o koalicijama, Petrovu i njegovu Mostu mnogo bi bolje bilo da su se zauzeli za uređenje koalicijske demokracije u Hrvatskoj. Trebalo bi početi od načina tvorbe koalicijskih vlada koji nije jasno i dobro strukturiran, premda nije ni potpuno nestrukturiran postupak. Postupak je strukturiran utoliko što postoji ustavni informateur, predsjednik ili predsjednica države, koji ima ovlast imenovati formateura, to jest odrediti mandatara nove vlade na temelju rezultata izbora. Nejasne normativne odredbe o tome tko treba postati prvi mandatar ostavljaju prostor političkim spekulacijama.
Može se, primjerice, poricati “običajno pravo” koalicijskih demokracija da se prvim mandatarom imenuje kandidat stranke ili koalicije koja je dobila najviše mandata, obrazlažući to time da poražena stranka ili koalicija ima veće izglede da prikupi natpolovičnu većinu u Saboru. Stoga je vrlo važno inzistirati na tome da prvi mandatar mora biti premijerski kandidat stranke ili koalicije koja je pobijedila na izborima i koja stoga mora imati pravo da prva pokuša prikupiti natpolovičnu saborsku većinu, ako je nema već na temelju izbornih rezultata. Tek ako on ne uspije prikupiti većinu, predsjednik ili predsjednica države imenuje drugog mandatara iz reda druge jakosne stranke ili koalicije. Postupak određivanja mandatara vlade svakako bi trebalo bolje i jasnije kodificirati.
Trebalo bi, nadalje, nekako nagnati stranke da pisanim koalicijskim sporazumom, kakav je uobičajen u većini europskih koalicijskih demokracija, utvrde temeljna pravila u tvorbi i djelovanju koalicijskih vlada: pravila o podjeli vladinih resora i imenovanju njihovih čelnika, pravila o podjeli najviših funkcija u parlamentu, pravila o imenovanjima na položaje izvan izvršne i zakonodavne vlasti, mehanizme rješavanja sukoba u koaliciji ili koalicijski menadžment i pravila o koalicijskoj disciplini u glasovanju u parlamentu.
Pravila o podjeli vladinih resora i imenovanju njihovih čelnika najvažnije su, ali i najkonfliktnije teme koalicijskih sporazuma. Ministarstva se obično dijele razmjerno udjelu pojedinih stranaka u parlamentarnim mandatima. Vrlo se često to temeljno načelo mora korigirati tako da se uzme u obzir stvarna ili simbolična važnost manjih partnera za koaliciju, pogotovo ako imaju status pivota. Takve je ustupke HDZ morao dati Mostu u tvorbi obiju koalicijskih vlada, ako je htio doći na vlast.
U raspodjeli ministarstava obično se ravna prema još nekim pravilima. Tako je mjesto predsjednika Vlade rezervirano za kandidata najjače koalicijske stranke, dok mjesto jedinoga ili prvoga potpredsjednika obično dobiva kandidat druge jakosne stranke. Najjača stranka obično kontrolira ministarstva financija, obrane i unutarnjih poslova. U tvorbi dviju koalicijskih vlada HDZ-a i Mosta bilo je frapantnih i pogubnih odstupanja od tih pravila. U prvoj vladi Most je prisilio HDZ da odustane od mjesta premijera, a u obje vlade od Ministarstva unutarnjih poslova.
Koalicijskim sporazumom treba utvrditi i kako raspodijeliti mjesta predsjednika i potpredsjednikâ Hrvatskog sabora. Predsjednik Sabora obično je kandidat najjače koalicijske stranke i najbrojnijega kluba zastupnika. I tu je Most iznudio ustupak od HDZ-a. Nadalje, s obzirom na to da je faktična parlamentarna koalicija mnogo šira od vladine koalicije HDZ-a i Mosta, bilo bi pametno da se jedno mjesto potpredsjednika Sabora dade nekoj članici parlamentarne pseudopozicije, vjerojatno HSS-u ili SDSS-u.
Kada bismo nekako kodificirali makar ta elementarna pravila, suzio bi se prostor nenačelnim i bezobzirnim političkim ucjenama i iznudama, kao što je sužen prostor za takvu praksu u razvijenima koalicijskim demokracijama. Suzio bi se prostor onome što Petrov i drugi mostovci nazivaju političkom trgovinom, pod kojom misle na grube i prljave poslove što se sklapaju iza vrata zatvorenih javnosti – onome što mnogi pripisuju upravo njima.