IVO GOLDSTEIN ZA GLOBUS

KOLIKO SU HRVATSKI PARTIZANI DOISTA BILI HRVATSKI Desničari tvrde da su se borili za jugoslavenske i srpske interese, a ustaše za hrvatske. To je laž

    AUTOR:
    • Ivo Goldstein

  • OBJAVLJENO:
  • 04.06.2018. u 18:22

SABA RH

Zagreb, 8. ili 9. svibnja 1945. Trg bana Josipa Jelačića. Kroz masu okupljenih građana iz Jurišićeve ulice pristiže na Trg, uz pjesm u i strojevi korak, jedna od partizanskih jedinica koje su sudjelovale u oslobođenju grada

 

Danas se na hrvatskoj (ekstremnoj) desnici uvriježilo stajalište - grubo rečeno - da je partizanski pokret zagovarao jugoslavenske (ili srpske) interese, protivno hrvatskima, a da su se ustaše, bez obzira na eventualne pogreške, kao Hrvati, borili za hrvatske interese. Posrijedi je potpuna neis­tina, pa i glupost. Jer, lako je dokazati da su partizani bili najbolji borci za hrvatske interese.

U ovoj se kolumni neću direktno baviti tom temom, nego pitanjem - koliko su hrvatski partizani uistinu bili hrvatski, a koliko jugoslavenski. Dakle, nastojat ću objasniti koliko je hrvatski antifašistički pokret iznikao iz tadašnjih konkretnih hrvatskih prilika i, drugo, koliko je bio autonoman, tj. samosvojan u odnosu na tadašnju jugoslavensku cjelinu. Drugim riječima – koliko je hrvatski antifašistički pokret bio autohton i autonoman.

Glavna organizatorska i predvodnička snaga ratnog antifašizma i NOB-a u Hrvatskoj bila je KP Hrvatske, u širim jugoslavenskim razmjerima KP Jugoslavije. Iako su se od 22. lipnja 1941. do 9. svibnja 1945. hrvatski i jugoslavenski komunisti vrlo hrabro i krajnje samopožrtvovno borili za ciljeve velike antifašističke koalicije, oni su cijelo vrijeme imali u vidu i krajnje ciljeve svoje stranke. Smatralo se da je, dok traje rat, predanost antifašističkom programu i predvođenje antifašističke Narodnooslobodilačke borbe najbolji način da se nakon rata ostvari i stranački program, tj. uspostava jednostranačke vlasti i socijalističkog poretka u zemlji. Međutim, Tito je u poznatom programskom članku Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlu NOB-a konstatirao da je “baš nacionalno ugnjetavanje i neravnopravnost omogućila fašističkim osvajačima da lako porobe dotične zemlje” te je nacionalni program sažeo u rečenici: “KPJ će se i dalje boriti za bratsku, slobodnu i ravnopravnu zajednicu svih naroda Jugoslavije... protiv velikosrpskih hegemonista koji teže ponovnom ugnjetavanju svih naroda Jugoslavije...”

Iz svega toga proizašao je tročlani program KPJ provođen tijekom rata: prvo, odlučna borba protiv nacifašizma i njegovih domaćih izdanaka kao globalno i lokalno najneposrednijeg i najpogibeljnijeg neprijatelja; drugo, održavanje jugoslavenske zajednice, ali bitno reformirane na bazi ravnopravnosti naroda, protivno dotadašnjoj velikosrpskoj hegemoniji; i treće, poslijeratna uspostava jednostranačke vlasti i socijalističkog poretka s osloncem na SSSR.

Programski deklarirana borba za nacionalnu ravnopravnost, kao jedna od specifičnih političkih komponenata jugoslavenskog antifašizma i NOB-a, pružala je osnovu za stanoviti stupanj autonomije hrvatskog antifašizma i hrvatskog NOB-a unutar općejugoslavenske cjeline. Ta je autonomnost povremeno bila sputavana centralističkim ustrojstvom KPJ kao predvodničke snage.

Akcija lokalne sisačke komunističke grupe 22. lipnja 1941. koja je minirala obližnju prugu imala je dvojako značenje: s jedne strane, poduzeta je isključivo zbog toga što je napadnuta njihova komunistička uzor-zemlja; s druge, budući da se djelovalo bez instrukcija partijskoga vodstva u Beogradu, radi se o naviještanju autonomnije pozicije hrvatskih komunista koji će se u idućim tjednima, mjesecima i godinama uvelike prilagođavati konkretnoj situaciji na terenu. Tada su se razmahale i aktivnosti komunističkih ilegalaca u gradovima.

Vodstvo KPJ u početku je rata sagledavalo jugoslavenski prostor jedinstvenim za vođenje borbe protiv okupatora i provedbu socijalističke revolucije. Smatralo je da članovi Partije moraju odlaziti u bilo koju sredinu diljem Jugoslavije, tamo gdje partijske potrebe zahtijevaju. Na taj su način u Hrvatsku stigli Crnogorci Vladimir Popović, Veljko i Mirko Kovačević, Vlado Ćetković te vojvođanski Židov Pavle Papp i drugi iz drugih jugoslavenskih sredina. Kasnijih godina ti dolasci praktički izostaju, pa i to pokazuje da se stvari mijenjaju, odnosno da se napuštaju neke nerealne programske teze te da hrvatski komunisti preuzimaju stvari u svoje ruke posve samostalno.

Već od sredine srpnja 1941. komunističko vodstvo upućuje svoje borce u sela, u brdovite krajeve, da povedu opću pobunu i gerilski rat, koji će se pokazati mnogo efikasnijim od diverzija u gradovima. Težilo se da ti aktivisti odlaze u kraj u kojem su rođeni ili odrasli, ili ga barem dobro poznaju. Na Kordun idu Ivo Marinković i Većeslav Veco Holjevac, u Gorski kotar Ivo Marinković, na Baniju Rade Končar i Josip Kraš, u Liku Marko Orešković, u Slavoniju Pavle Pajo Gregorić, u Hrvatsko primorje Josip Đerđa.

Tako je već prvih dana ljeta 1941. buknula oružana pobuna protiv ustaških vlasti i strane okupacije. Glavni organizatori bili su komunisti, ali brojčanu snagu i glavni oslonac pobuni dalo je srpsko stanovništvo u središnjim dijelovima Hrvatske, te ostalim dijelovima NDH, koje je branilo golu egzistenciju pred ustaškim genocidnim terorom.

Do kraja godine i u krajevima naseljenima isključivo Hrvatima, u Dalmaciji, Primorju i Gorskom kotaru, počinju organizirati i pružati otpor i demokratski i antifašistički orijentirani hrvatski patrioti. Njihov je osnovni motiv bio talijanska okupacija. U 1942. antifašistički se pokret širi i u drugim dijelovima Hrvatske, na sjeveru, čak i oko Zagreba (Hrvatsko zagorje, Žumberak). Konkretne prilike – politički i međunacionalni odnosi, ekonomska situacija i drugo - bile su od regije do regije prilično različite, pa su stoga i neposredni poticaji stvaranju antifašističkog pokreta bili ponešto različiti.

Upornom i dosljednom borbom protiv sve nepopularnijeg ustaškog režima, koja je podrazumijevala i borbu protiv talijanske okupacije i njemačke eksploatacije i dominacije, hrvatski je antifašizam postupno i gotovo neprekidno dobivao na zamahu bez velikih oscilacija koje su bile karakteristične za NOB u Srbiji i Crnoj Gori. Pri tome je mnoge pridobivao socijalnim programom, proklamiranom težnjom da se dokine siromaštvo i uspostavi pravednije i ekonomski bogatije društvo.

Iako su akcije koordinirane iz jugoslavenskog središta, dakle iz Vrhovnoga štaba, autonomnost odlučivanja i djelovanja, pa onda i posebnost antifašističkog pokreta u Hrvatskoj proizlazila je i iz naravi partizanskog rata: trebalo je odlučivati sukladno prilikama na terenu i, u velikom broju slučajeva, trenutno. A u to vrijeme i veze su često bile loše.

Prvi komandant, politički komesar i operativni oficir Glavnog štaba NOV Hrvatske, osnovanog u listopadu 1941., bili su Hrvati - Ivan Rukavina, Marko Orešković i Franjo Ogulinec - Seljo. Kad su samo nekoliko dana poslije četnici ubili Oreškovića, politički komesar postao je Vladimir Bakarić.

Glavni štab Hrvatske mudro je i uspješno vodio partizanski rat. Nije se po svaku cijenu težilo trajnom oslobađanju većih teritorija, nego da se gerilske i općenito ustaničke akcije disperziraju. Stoga je u Hrvatskoj bilo manje koncentracija velikih partizanskih jedinica i manje su bili uspješni neprijateljski pokušaji da im ofenzivama i taktikom opkoljavanja nanesu velike gubitke. Mnogo zasluga pripada u tom smislu sposobnim komandantima - osim Rukavini, i Srećku Manoli, Vladi Ćetkoviću, Vicku Krstuloviću.

Važna je u tom trenutku bila stručnost – Manola, Rukavina i Orešković bili su iskusni borci, bivši oficiri španjolske republikanske vojske (ali, doduše, i provjereni članovi KPH). A kad je u rujnu 1942. osnovana na području naseljenom Hrvatima, u srcu Hrvatske, Partizanska ratna mornarica, njezin je ratni komandant bio Slovenac Josip Černi, koji je u travnju 1941. s činom kapetana korvete bio pomoćnik načelnika Štaba flote Kraljevske mornarice.

Posebno je značajno da je Glavni štab Hrvatske dobio ovlasti praktički po linijama budućeg međurepubličkog razgraničenja 1945. godine, što, dakle, uključuje i Baranju i Međimurje te Istru, ali ne i teritorij Srijema. To znači i da ondašnje razgraničenje ingerencija nije bilo učinjeno po nekim vojnostrateškim kriterijima, nego isključivo političkim.

Razgraničenje između glavnih štabova nije sputavalo širenje pokreta i razmah aktivnosti. Na vojnoj razini, nužno se nametala suradnja s antifašističkim pokretom u BiH. Tako su banijski, kordunski i lički partizani usko surađivali s partizanima zapadne Bosne, oni u Dalmatinskoj zagori djelovali su i na livanjskom području. Primjerice, okružna partijska konferencija Korduna i Banije u ožujku 1942. održana je u Velikoj Kladuši. Vodstvo dalmatinskih partizana neko je vrijeme boravilo u Livnu, a u rujnu 1942. u nedalekom selu Dobru kod Livna osnovana je Prva dalmatinska brigada. Intenzivna suradnji bila je i sa slovenskim partizanima, osobito u Istri, u Gorskom kotaru i oko Žumberka.

Naklonost antifašističkom pokretu u hrvatskom je društvu rasla kako se rat primicao kraju. Ključno je doba bilo ljeto i rana jesen 1943. Primjerice, partizanska strategija nepomirljive taktike stalne ofenzivne borbe bez obzira na vlastite žrtve i žrtve neprijateljskih represalija nad civilima očigledno je 1941. mnoge strašila, ali pod konac rata već je pridobivala prkosom i hrabrošću. Nakon strašnih iskustava početkom rata parola o “bratstvu i jedinstvu”, a naročito mješovit nacionalni sastav jedinica, po čemu se Hrvatska ističe i u odnosu na druge jugoslavenske sredine, mnogima se činio jedinim izlazom iz začaranog kruga međusobnih osveta. Kako je rat išao kraju, te se vidjelo da će NDH propasti zajedno sa svojim nacifašističkim saveznicima, partizanska vizija buduće jugoslavenske zajednice “ravnopravnih naroda” postaje ne samo sve prihvatljivija nego praktički i jedina moguća. Uz demokratske proklamacije i obećanja važne su bile i komunističke ideje borbe za pravednije društvo i jednakost, pri čemu se kao logičan program da se to dostigne nametala klasna borba i socijalistička revolucija. Konačno, svima je bilo jasno da antifašistički pokret, uza sve povremene zastoje i krize, s vremenom postaje sve jači, pa da se valja toj strani i prikloniti. Dakle, ne treba zanemariti ni konformizam ni kompromiserstvo kao element. Što je više pristaša antifašističkog pokreta iz svih društvenih slojeva, to on izgleda “narodskije”. I nije se radilo samo o dojmu, jer je sa sve većim brojem pristaša antifašistički pokret i realno postajao izraz “narodnih težnji”.

Stabilan razvoj NOB-a i mješoviti nacionalni sastav jedinica NOV spriječili su da se u Hrvatskoj četnički pokret proširi u razmjerima u kojima se to povremeno događalo u nekim drugim područjima tadašnje Jugoslavije. Većina hrvatskih Srba uvjerila se da ih partizani spašavaju od ustaškog genocida mnogo efikasnije nego četnici. Istovremeno, partizani su štitili i hrvatsko stanovništvo od četničkih osveta i genocidnih akcija kudikamo efikasnije nego ustaše. Te su vrijednosti hrvatskog NOB-a znatno utjecale na to da četništvo nije na kraju rata izišlo kao pobjednička strana nigdje na jugoslavenskom prostoru.

Odlike antifašističke borbe u kasnijim desetljećima nisu dovele do trajnog rješenja nacionalnog problema u bivšoj Jugoslaviji, ali su ugrađene u političke temelje koji Hrvatskoj omogućuju da sama odlučuje o svojem međunarodnom položaju i sudbini.

Valja zaključiti: KPH, kao snaga koja je rukovodila antifašističkom borbom u Hrvatskoj, bila je vjerni dio KPJ. Cijelo vrijeme rata disciplinirano je izvršavala opće direktive Centralnog komiteta KPJ i Tita, ali se istodobno, uglavnom vješto, prilagođavala specifičnim okolnostima u Hrvatskoj. Naposljetku, neovisno o općoj strategiji komunističkog pokreta, postojale su u Hrvatskoj društvene snage koje su izgrađivale antifašistički pokret jer su smatrale da će u njemu ostvariti svoja društvena htijenja i ciljeve.

Sve ovo što sam napisao nije niti može biti sporno. Žalosna činjenica što se to mora danas dokazivati ništa ne govori o Drugom svjetskom ratu, nego o Hrvatskoj danas. O njoj dobro govori maksima – čime se pametan ponosi, toga se budala srami. Ili, okrenite kako želite – čega se pametan srami, time se budala ponosi.

Izdvajamo

Iz drugih medija