IVO GOLDSTEIN PIŠE ZA GLOBUS

NACIONALNI STADION: JOŠ JEDAN NERACIONALNI PROJEKT PREVIŠE Evo zašto bi bilo loše kad bi bio izgrađen u Zagrebu

Zagreb, 140718. Igraliste NK Lokomotive.
Prezentacija projekta Hrvatskog nogometnog doma i nacionalnog stadiona. Milan Bandic s arhitektom Hrvojem Njiricem predstavio je projekt Plavi vulkan koji je prvonagradjeni rad iz natjecaja 2008.god.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srdjan Vrancic / CROPIX

Igralište NK Lokomotive. Ilustracija je izrađena za Globus

 

Ponedjeljak, 16. srpnja, trebao je biti “dan poslije” finala, dan kad Hrvatska polako počinje ostavljati iza sebe dane nogometne euforije. No, taj se dan pretvorio u fascinantno i spontano, “neopisivo” veselje, u trenutak kada su se mnogi jednostavno, nakon godina frustracija, željeli proveseliti. Možemo li entuzijazam i energiju koji je isplivao na površinu proteklih tjedana i kulminirao u ponedjeljak transferirati u utorak i sljedećih dana u društvene tokove? Zašto nam politici, društvu i ekonomiji ide tako loše, a nogomet možemo igrati tako dobro?

Čak i ako ovo pitanje shvatimo dobronamjerno i ozbiljno (a ima i onih kojima do toga uopće nije stalo, jer im nije do promjena, nego do petrificiranja anarhije i neimaštine), odgovor je sve samo ne jednostavan. Neki će upozoravati na potrebu reformi u privredi, drugi isticati važnost znanosti i obrazovanja, treći opet nešto treće, itd. I svi oni imaju u ponečem pravo.

Pa ipak, kaos koji je očigledan u mnogim segmentima društva samo je posljedica dugotrajnog negativnog razvoja. I nije lako detektirati kada je i kako krenulo ukrivo.

Valja se vratiti na početak, u srž problema. Predlažem da pokušamo napraviti nemoguće – da napravimo reformu svih reformi odnosno – da se počnemo ponašati racionalno. To bi bila najvažnija reforma koju bi i građani i političari trebali napraviti. Kad kažem da se valja početi ponašati racionalno, mislim na vrlo jednostavne stvari – na ponašanje dobroga gospodara u vlastitoj kući koji, kada kreće u neki posao, sebe pita najjednostavnije pitanje – hoće li mi se isplatiti?

Valja početi od ideološke baze i njezine provedbene politike – morala bi prevladati svijest da država nije neka imaginarna vrijednost sama po sebi, nego nužan okvir za stvaranje boljeg, simpatičnijeg, sigurnijeg, snošljivijeg, bogatijeg društva.

Građani razvijenih zemalja Zapada vrednuju svoje političare po tome koliko su dobro radili “isplative” poslove i onda za njih glasaju ili ne glasaju. Kod nas je malo drugačije, kriteriji i vrijednosti su izokrenuti. Političari i država iz tog su vrednovanja djelomično isključeni, jer oni, navodno, mogu procijeniti da postoje “više”, “neupitne” vrijednosti i isto takvi projekti koji ne moraju biti postavljeni na racionalnim temeljima.

Naime, još nas je režim devedesetih naučio da je država apsolut, neupitna vrijednost, i mama i tata, da se mora pobrinuti za sve i svakoga. Evo jednog vrlo jednostavnog, recentnog primjera - većina će građana načelno podržati da država putem mirovinskih fondova kupuje dionice i time pomaže posrnulom Agrokoru, ali tek naknadno, kad uvidi da uloženog novca više nema, shvatit će da je to činjeno ne državnim, nego njihovim vlastitim novcem. 

Kad pobrojimo sve hrvatske neracionalnosti, možemo samo konstatirati - super nam još ide.

Trošimo silan novac na neracionalnu državnu i javnu upravu, na uhljebe koji su zasjeli na pozicije, a pojma o poslu nemaju, još manje o tome kako ga racionalno organizirati. Dali smo golemu lovu za sanaciju banaka. Izgradili smo dvorane za Svjetsko rukometno prvenstvo koje su se pokazale užasno skupima još tijekom gradnje (ali tko je onda na to mislio!), koje su na duži rok posve nepotrebne (jer nema takvih priredaba koje bi ih mogle napuniti), a sada i užasno skupe za održavanje. 

Izgradili smo autocestu od Zagreba do Splita, što se pokazalo ključnim za bum dalmatinskog turizma, pa neka je! – iako je sama autocesta bila užasno skupa, iako je tijekom njezine gradnje bilo katastrofalnih odluka. Naprimjer, zbog sumanute ambicije lokalne politike da uspori projekt koji radi Račanova Vlada dionica iznad Otočca otišla je u brdo iako je bez problema mogla proći dolinom Gacke. Taj je “detalj” poskupio projekt za 100 milijuna eura. Onda smo od Splita produžili graditi prema Šestanovcu i dalje (još 70 km od Šestanovca do Karamatića kod Ploča), što je bilo krajnje neracionalno i neisplativo, jer prometa na tim dionicama (osim do Šestanovca) nema mnogo čak ni ljeti. Još je gore na autocesti A5 (od Svilaja do Osijeka). Mediji nas godinama bombardiraju informacijama kako autoceste svake turističke sezone zarađuju sve više, što je točno, ali ne spominju drugu stranu medalje – da su otplata kredita, kamata, zaposlenih i održavanja i dalje bitno veći nego prihodi. Odakle onda ideja da autoceste “zarađuju”?

Ovih je dana počela gradnja Pelješkog mosta, još jednog nepotrebnog i neracionalnog projekta. Nakon što se Hrvatska prošle srijede plasirala u finale Svjetskog nogometnog prvenstva, na sjednici Vlade premijer Plenković izjavio je da ”moramo naći dugoročno rješenje za nacionalni nogometni stadion … Kada ako ne sada? Bit će to i poticaj mladim generacijama da se bave sportom.”

O tom “nacionalnom stadionu” priča se već godinama, ali nikad se nije poduzelo ništa konkretno. HNS želi graditi stadion na kojem bi reprezentacija igrala utakmice. I to je, iz Šukerove pozicije, logično. Ali nije logično, nije racionalno i nije prihvatljivo da se taj stadion gradi uglavnom našim novcem.

Nije trebalo dugo pa da na Plenkovićevu najavu reagira najpoznatija i najmoćnija navijačica hrvatske reprezentacije Kolinda Grabar-Kitarović, koja, dok ne navija, obnaša dužnost predsjednice Republike. KGK je rekla “kako je gradnja nacionalnog stadiona apsolutno i nužno potrebna” te kako “na to trebamo gledati kao na ulaganje u budućnost, ne samo u novu buduću generaciju izvrsnih nogometnih reprezentativaca već općenito kao ulaganje u zdravlje nacije i svakog pojedinca te kao promociju sporta, najpozitivnije aktivnosti koja pomaže ne samo u očuvanju fizičkog zdravlja nego i psihičke fokusiranosti na ispunjenje ciljeva”. U tim nezgrapno sročenim rečenicama, ako ih dobro tumačimo, stoji velika netočnost: Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preporučuje bavljenje amaterskim i rekreativnim sportom, a konstatira da je bavljenje vrhunskim, profesionalnim sportom u mnogo slučajeva štetno za zdravlje. A gradnjom ”nacionalnog stadiona” profitira isključivo vrhunski, profesionalni sport.

Grabar-Kitarović pridodala je i da je to projekt koji “već dulje vrijeme zastupa”, ali se ne sjećamo da se ikad o tome izjašnjavala, a onda je zaključila u svojoj već tradicionalnoj maniri - o potrebi “ujedinjavanja”: “To je nacionalni projekt oko kojeg se trebamo ujediniti.”

Ovim se najavama pridružio i gradonačelnik Milan Bandić koji je predstavio novi-stari projekt izgradnje Hrvatskoga nogometnog doma i nacionalnog stadiona na Kajzerici, pod imenom Plavi vulkan. “Čekali smo od 2007. godine, ali kucnuo je čas. Tajming je važan i nema boljeg tajminga”, izjavio je Bandić.

“Nacionalni stadion” bio bi još jedan krajnje neracionalan projekt, temeljen na populističkim premisama. Nadajmo se da će ta kampanja biti kratkog daha, ne vjerujem da će se projekt maknuti dalje od početka. No, tu ideju valja iz javnosti što prije ukloniti, jer čini samo štetu.

U zemlji u kojoj su bolnice u milijunskim dugovima, u kojoj je mirovinski sustav na izdisaju (samo da spomenem dva u dugačkom nizu prevažnih problema) gradilo bi se skupo, neisplativo zdanje.

Kad bi “nacionalni stadion” bio izgrađen u Zagrebu, na njemu bi reprezentacija igrala sve utakmice. Više ne bi bilo utakmica u Osijeku, Rijeci ili Splitu - dakle onoga što je zaboravljenoj, frustriranoj, depopuliranoj Hrvatskoj (to je onaj dio Hrvatske izvan Zagreba) ipak bilo nekakav melem na ranu. Uostalom, u Zagrebu ima stadiona i igrališta koja su derutna, zaboravljena – ako nešto treba raditi, onda prvenstveno njih valja obnoviti, sanirati, privesti svrsi, da izgledaju europski.

Hrvatska nije ni Engleska ni Francuska, Zagreb nije ni London ni Pariz. Hrvatska i Zagreb ne mogu imati “nacionalni stadion” poput Wembleya ili Stade de France. Osim toga, na Stade de France igraju se i ragbi-utakmice, održavaju motoutrke i utrke konjskih zaprega, izvode opere, što se u Zagrebu ne može organizirati.

Možemo li se othrvati pritisku da se gradi “nacionalni stadion” i sličnim “državotvornim” projektima? Ima li društvenih snaga koje bi potakle racionaliziranje? Ne treba lamentirati ili spominjati “Zvonimirovu kletvu”, nego citiram pjesmu Jove Jovanovića Zmaja u kojoj je stari patak učio pačiće:

Učio ih, učio od srijede do petka, al’ se nisu makli dalje od početka. Ništa više ne nauči pačurlija ta nego što je prije znala pa-pa-pa.

Izašavši iz te pačje škole, postavlja se pitanje (na koje nemam odgovora) – hoćemo li jednom konačno nepokolebljivo, odlučno i RACIONALNO glasati na izborima protiv stranke čija nas je vladavina duža više od dva desetljeća dovela do mjesta na kojem smo se sada našli?

Zagreb, 140718. Igraliste NK Lokomotive.
Prezentacija projekta Hrvatskog nogometnog doma i nacionalnog stadiona. Milan Bandic s arhitektom Hrvojem Njiricem predstavio je projekt Plavi vulkan koji je prvonagradjeni rad iz natjecaja 2008.god.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Globus
 

Izdvajamo

Iz drugih medija