Svi građani Evropske unije, poglavito punoljetni, jednaki su pred zakonom u pogledu sljedećih svibanjskih izbora za Evropski parlament: svatko ima pravo na jedan glas koji će dati nekome od kandidata države članice čiji je državljanin. Savršeno u redu: državljanstvo jamči i pravo glasa.
Ima i tu, međutim, jednakijih: onih koji posjeduju dva ili tri državljanstva država članica: oni mogu glasati za kandidate u svakoj od država u kojoj su državljani. Primjerice, u Rimu, građanin koji je državljanin i Italije i Hrvatske, može glasati na biralištu u svojoj četvrti i otići ponovo glasati u Veleposlanstvo RH. Ne vrijedi za dvojicu, ali dva glasa ima.
Hrvatima ta situacija nije nova. Pisali smo o tome prije 11 godina, kada je kardinal Vinko Puljić, koji se zatekao u Rimu, uredno došao glasati u hrvatsko veleposlanstvo, jer je (i) hrvatski državljanin. Pa smo se mogli zabavljati zbrajajući kako Hrvatska ima dva kardinala, Bosna i Hercegovina jednoga, što u zbiru čini dva kardinala. Obojica, kao kardinali, imaju pravo i na državljanstvo Države Vatikanskoga Grada, ali u njoj, hvala Bogu, nema demokracije, niti izbora za Evropski parlament. Sv. Ivan Pavao II, koji se nikada nije odrekao poljskog državljanstva, nije glasao na poljskim izborima kada se to napokon moglo i u Rimu. Koliko znamo, sugerirao je i kurijalnim kardinalima Poljacima, vatikanskim državljanima, da izbjegnu izlazak na poljsko biralište u Rimu.
Kardinali su samo nešto vidljiviji primjer. Riječ je o sve većem broju građana koji posjeduju dvije ili više putovnica..
Jasno je da čovjek može imati dvije otadžbine (njemački: Vaterland), na primjer ako je nacionalno mješovita porijekla; jasno je i da može imati dvije domovine (njemački: Heimat; u hrvatskome se pravimo da je razlika između dvaju pojmova etnička a ne semantička), ako je iz jedne iselio i zadržao je u srcu, a s novom podjednako emotivno srastao. Pitanje je: koja mu je od njih primarna, a koja rezervna? Kada pak građanin koji živi u zemlji u kojoj je rođen i živio sav život, uzme državljanstvo druge države, recimo matične nacije svoje manjine, moguć je zaključak da mu je rezervna domovina u kojoj živi. Je li Hrvatska rezervna domovina svojim stanovnicima koji su odabrali državljanstvo zemlje u kojoj ne žive? Je li Bosna i Hercegovina rezervna domovina svojim stanovnicima koji su ishodili državljanstvo bilo Srbije, bilo Hrvatske, bilo treće neke države? Je li Italija rezervna domovina Austrijancima u Južnom Tirolu kojima sada kancelar Kurz kani ponuditi austrijsku putovnicu?
Pitanje je možda etičko, ali nije juridičko: svako je državljanstvo formalno jednakovrijedno. I svako od više državljanstava pojedincu daje njime stečena prava. Ako ništa drugo, a ono da ga ne zovu strancem (iako naše Rome i naše Srbe ni putovnica ni eventualna braniteljska prošlost ne spašavaju od tog ponižavanja, ali to je ina tema).
Odrasle osobe znaju da nije uvijek etički korektno nekim pravom se služiti. Zapravo, trebale bi znati. Jer da svi znaju, ne bi u vozilima javnog prijevoza morala biti označena sjedišta za invalide i trudnice.
Etičko je dakle, ali i političko, pitanje je li umjesno koristiti biračko pravo na način koji daje nezasluženu prednost pojedincu.
Smatram da je sadašnja rigidnost nacionalnih državljanstava u Uniji pretjerana, da bi građanin morao moći steći nacionalno državljanstvo gdje god se fiksno nastanio, osobito ako ondje privređuje sebi i državi koja ga je ugostila. Ali znam da sam takvim mišljenjem u manjini. No kad bi tako bilo, kada bi se državljanstva unutar Unije mijenjala a ne umnažala, otpalo bi i pitanje dvojnog glasanja.
U sadašnjem stanju stvari, uvjeren sam da bi pravo na glasanje trebalo drukčije regulirati, kako građanin ne bi imao više od jednog prava glasa.
Trebalo bi, vjerujem, svakome dati rok da se odluči u kojoj će od država kojih je državljanin ostvarivati svoje pravo glasa za Evropski, a vjerojatno i za nacionalni parlament. Ako se ne odluči, logično bi bilo da ga ostvaruje ondje gdje ima porezni domicil, ondje gdje privređuje i plaća porez (pa i onaj na dodanu vrijednost) veći dio godine. Još je vlč. Jonathan Mayhew 1750 izrekao parolu da ne smije biti oporezovanja bez zastupanja, tj. da onaj tko ima dužnost plaćati porez, ima i pravo biti zastupljen ondje gdje se odlučuje kako će taj porez biti raspodijeljen i utrošen, znači u parlamentu. To je načelo, demonstrirano u Bostonskoj čajanci 1773, izravno odvelo u Američku revoluciju. Ono je, dakle, jedno od stožernih načela liberalnog svijeta, na koji se poziva i Unija, odnosno njezin zasad veći dio (za razliku od Orbánova zauzimanja za iliberalnu demokraciju). S te točke gledano nije baš zgodno da netko plaća porez u jednoj zemlji, a odlučuje što će biti s porezom u drugoj zemlji, jer lako je tuđim porezom gloginje mlatiti.
Dvojna ili brojna državljanstva i danas mogu biti instrument obrane temeljnih ljudskih prava. Stoga ima rezona da opstanu. Možda i unutar Unije, ukoliko su i tu ljudska prava sve ugroženija. Ali bi trebalo ograničiti njihovu uporabu ondje gdje, umjesto prava, promoviraju neravnopravnost.
