U odgovoru na moj ironični tekst Gvozden Srećko Flego obilato se poziva na psihoanalizu. Sasvim legitimno. Ja neću početi s psihoanalizom, već s onomastikom.
Ne znam točno kada si je Gvozden Flego dodao i ime – Srećko. Nije niti bitno, niti je to nešto neobično, niti za osudu. Tijekom povijesti i danas mnogi ljudi su to radili. Jedan od najpoznatijih je Josif Visarjonovič Džugašvili, koji si je 1910. godine dodao ime “Staljin” da bi se, kao Gruzijac, malo više porusio, odmaknuo od svojih gruzijskih korijena. Politički oportuno.
Prema Ivanović-Petranovićevu “Rusko-srpskohrvatskom rečniku” ime Staljin dolazi od imenice “stalj” što prevode sa “čelik”, u prijevodu čelični čovjek, što je naša inačica imena Gvozden. Ovdje ne želim kao osobe povezati Gvozdena i Staljina, osim kao imenjake, tek se pozabaviti jednim onomastičkim fenomenom u kontekstu pomodnosti i političkih okolnosti i konformizma davanja imena djeci u određenim povijesnim razdobljima. Flego je rođen 1946. godine, prije Rezolucije Informbiroa kada je Tito Staljinu rekao “ne”.
To se jako odrazilo i na davanja imena djeci. Tako je tih godina, najviše 1947. godine, djeci davano ime Gvozden, da bi već 1948., nakon sukoba Tita i Staljina, ime Gvozden nestalo. Kasnije će se opet pojaviti kad su Moskva i Beograd olabavili. U to vrijeme pak kod ženskih imena imamo Kaćuše, Mašinke, Petoljetke...
Meni je Srećko lijepo ime, i drago mi je da ga je dodao Gvozdenu. Vremena se mijenjaju, treba se prilagoditi...
Baš u kontekstu onomastike i Flege (u daljnjem tekstu Gvozden) ovo uzmite kao udarnički tekst pod radnim naslovom “Kako se kalio Gvozden”.
Gvozden ne zna čitati, ili zna, ali ima psihoanalitičkih tikova. Već u uvodu svog reagiranja on tvrdi da sam ga nazvao “prevrtljivcem”. Ja sam za Gvozdena uporabio Krležinu sintagmu “vječiti pristav”, a ono što je vječito nije prevrtljivo, vječiti pristav je stoga čovjek kontinuiteta koji se prilagođava vremenu i modama, vlastiti antropomorfizam. Eto, ja zapravo hvalim Gvozdena, a on se duri. Uostalom, kako nešto tako čvrsto kao čelik (nomen est omen) može biti labavo, “prevrtljivo”.
Tako Gvozden, braneći svoj habitus “vječitog pristava”, pokušava izmiriti Poppera i Marxa, otvoreno društvo i zatvoreno društvo pa docira: “IŠ mi prigovara da sam se ‘presvlačio’ jer sam bio marksist i praksisovac a potom se priključio Sorosevoj zakladi Otvoreno društvo. Razlikujmo Marxovu misao od marksizma... O marksizmu sam davno pisao kao engelsizmu, kao otklonu od Marxa koji otpočinje Engels a nastavljaju njegovi sljedbenici.”
Tu Gvozden falsificira i Poppera i Marxa. Popper u djelu “Bijeda historicizma” jasno Marxa, citirajući Marxove, a ne Engelsove tekstove, Kapital poglavito, snažno odbija Marxove teorije kao neprijatelja otvorenog društva, kao historicizam. Socijalist Bryan Mage tu je vrlo jasan: “Ne mogu shvatiti kako bilo koji čovjek s dostatnom uporabom razuma može nakon Popperove kritike Marxa biti marksist.”
Gvozden tu brani Marxa od marksista koji su ga na čelu s Engelsom “iskrivili”, ali ne on svojom glavom, već “plagira” Marcusea i Blocha koji su također tvrdili da historicizam koji napada Popper jest Engelsovo iskrivljavanje, te da je Marx bio “egzistencijalist i humanist”. Da, humanist, to je vidljivo baš iz Manifesta koji Marx supotpisuje s Engelsom i koji završava “humanistički” – pozivom na nasilje, na krvoproliće. Završetak Komunističkog manifesta završava s govorom mržnje, protiv koje mrči marksist Gvozden. To je u zajedničkom tekstu Engels podmetnuo Marxu i proizveo “marksizam”?
S druge pak strane Marxa nazvati egzistencijalistom, Kierkegaardovim sljedbenikom, koji egzistencijalizmom ustaje u ime pojedinca, a ne kao Marx u ime kolektiva, zvanog klasa, je glupost. Možda je i Staljin egzistencijalist jer pojedincu, kao Kierkegaard, daje prednost pred “općim”, pred kolektivom, govoreći kako je “smrt jednog čovjeka tragedija, smrt milijuna statistika”. Gvozdene, Engelsu ne pakovati! A ni Kierkegaardu.
Tu je zgodan i jedan štiklec iz Gvozdenove marksističke karijere koji tumači jako dobro “kako se kalio Gvozden” u kontekstu Marxova historicističkog determinizma, a ispričao mi je to jedan njegov student koji može posvjedočiti. Godine 1975. Gvozden je, kao asistent Vranickog, držao seminar iz marksizma te rekao kao se s “matematičkom izvjesnošću može izračunati kada će se socijalizam, kao prijelazni oblik, pretvoriti u komunizam”, na što se ovaj živući njegov student nasmijao i počela je rasprava u kojoj je Flego postao matematičar marksističke provenijencije. Oriđinal, rekli bi Dalmatinci.
Uz to Flego se hvali kako je nastava u to vrijeme bila pluralistička, “usporedna”, cvjetalo je, po Gvozdenu, tisuću cvjetova pa se uz Marxa predavalo i civilno društvo (muljancija, to je bilo moguće jedino na gramscijevskoj matrici preodgoja ljudi po mjeri komunizma, a ne liberalnoj), pa je bilo mjesta i za Foucaulta, Rortyja... To je Gvozdenova podvala, jer je zakonima bilo propisano (tko o čemu, Gvozden o toleranciji, otvorenosti, dogmatizmu) da je marksizam jedina ispravna filozofija.
Tako, kada je 1981. godine u časopis Filozofska istraživanja stigao tekst u kojem se kaže kako marksizam ne bi trebao biti povlaštena filozofija, kao član redakcije Gvozden se – usprotivio objavi toga članka! Ali zato s potpunom amnezijom u zadnjem Globusu meni predbacuje da podvaljujem, pa piše: “Podvala je i tvrdnja IŠ-e da želim određivati tko, što, gdje, kada i kako smije pisati. Zalagao sam se i ‘tada’ (u bivšem režimu I.Š.), zalažem se i sada za slobodu mišljenja i izražavanja.” Gvozden, narodski rečeno, laže, nije se zalagao za slobodu mišljenja u bivšem režimu, što je vidljivo iz njegova stava protiv članka 1981. godine. Zalaže li se danas? Ne, ali se skriva iza brige za Globus.
Onda su došle devedesete, kako pjeva Škoro, a Gvozden, koji je desetljećima predavao marksizam i cenzurirao ljude koji su ustali protiv marksizma kao povlaštene filozofije, na stranicama Ministarstva znanosti navodi da od 1992. predaje – socijalnu filozofiju. Desetljeća biografije profesora marksizma u borbi za bolju prošlost preko noći su isparila, a marksist postao – socijalni filozof i poperovac, iako je predavao filozofiju marksizma na istoimenoj katedri.
Jedna stvar me opasno zabrinjava kod Gvozdena. Manjak smisla za ironiju, za humor. Pa kada se sprdam s njegovim paradoksima od branitelja Šešelja do pape Franje, od štovatelja Marxa do njegove oprečnosti Poppera..., on bi sprdnju proglasio govorom mržnje. Taj totalitarni sindrom lijepo je orisao Kundera u romanu “Šala”. Kao nekoć o drugu Titu, ni o Gvozdenu se ne smiju pričati vicevi, a njegov životopis je jako dobar vic, na granici crnog humora.
Rabelais je takve kao Gvozden nazvao “agelastima”, ljudima koji “nikada nisu čuli Božji smijeh, agelasti su uvjereni da je istina očigledna, da svi ljudi nužno misle isto, i da su oni upravo ono što misle da jesu”. I zato mi je Gvozden smiješan, jer misli da je on ono što on misli da jest, umjesto da se nasmije samom sebi i svemu nemogućem što je uspio pomiriti u sebi. Kao kršćanin i vjernik, u duhu pape Franje, ja mu pokušavam pomoći oko samospoznaje, pa ga drugarski podsjećam tko je i što sve bio i činio.
Gvozdenova zadnja faza je, da nastavim u tonu Rabelaisa, ne tako davna, erotska, kada je prigrlio Marcuseovu “dopunu” Freuda, koji je ustao protiv odvajanja užitka i misli, zalažući se za puno zadovoljenje libida jer čovjek ne može biti sretan u takvom represivnom društvu. Nakon Marxa, Poppera, ovu zadnju fazu Gvozdenovu, seksualne emancipacije na tragu frojdomarksizma, nazvao bih fazom Mica Trofrtaljka. Ta faza posebno je vidljiva u njegovoj nečitljivoj knjizi “Um, eros i društvo” gdje, kad je seksualnost u pitanju, Gvozden na tragu Marcusea oponira društvenim inhibicijama libida.
Ipak, Gvozden tu nije nimalo avangardan, društvenu represiju seksualnosti na praktičan način, dakle kao turbofolk praksisovka, razbila je još u bivšem režimu svojim umjetničkim angažmanom gospođa Milica Ostojić, umjetničkog imena Mica Trofrtaljka, koja je jasno svojim pjesmama među radnim narodom širila takve emancipatorske frojdomarksističke teze. Dovoljno je na Youtubeu pogledati njene spotove pod naslovom: “I labavi ume da zabavi”, ili “Hoće deda malo meda”, kao i “Uteraj mi u garažu” i postat će vam jasno da se visoka filozofija, pa i Marcuse, može izraziti na sasvim jednostavan, čitljiv način, kao legendarna Mica Trofrtaljka.
Staljin je jednom prilikom rekao: “Drugovi, samokritika nam je nužna kao voda, kao zrak.” Slažem se s njim. A sigurno i Gvozden. Pa onda i Srećko. U konačnici i Flego. Sva trojica. Ukupno tri frtalja. Čekamo četvrti frtalj da se biografija zaokruži.