KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVO GOLDSTEIN Prosvjed u Vukovaru: i to je znak da smo postali neliberalna demokracija

Vukovar, 251016
Konferenciju za novinare gradonacelnika Vukovara Ivana Penava uoci 25. obljetnice pada Vukovarana kojoj se osvrnuti na stanje u Gradu, s posebnim naglaskom na tesku gospodarsku situaciju. Na fotografiji: Ivan Penava
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elveđi / CROPIX

Ivan Penava

U Hrvatskoj 23 godine nakon rata rat kao da nije završio. Za to je odgovorna ponajprije politička elita, ideološki dezorijentirana, kojoj ulica vodi državnu politiku

Moglo bi se reći da je danas, više nego ikad u povijesti samostalne Hrvatske, u velikom dijelu javnosti, i zdesna i slijeva, stvoren konsenzus da su mnoge stvari u društvu otišle ukrivo. Mnogi će se složiti da su sva prava (čije je ostvarivanje talambasima najavljivano početkom devedesetih), pa i mnogo više od toga, dobili samo neki i pojedini. Koliko god to banalno zvučalo, ostvarila se Orwellova rečenica – svi smo ravnopravni, ali ima nas i ravnopravnijih: oni bogati i moćni izbjegavaju odlazak u zatvor samo zato što su bogati i moćni, oni nacionalno nepodobni postaju objekt mržnje samo zato što su druge nacije ili vjere.

Oni bliski režimu bivaju proglašavani za invalide a da to nisu i dobivaju povlaštene mirovine, neki drugi bliski režimu imenuju se na prestižne funkcije koje po svojem znanju i sposobnostima nikako ne zaslužuju. Umjesto da gradimo kapitalizam kao društveno-ekonomski sustav koji se zasniva na privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, tržišnoj konkurenciji kapitala i radne snage, kod nas se razvio banditizam koji je zagušio zdravu privatnu inicijativu u ekonomiji i društvu općenito.

Pesimizam raste, čak i u onim krugovima koju su dugo vremena vjerovali da će država u kojoj vladaju Hrvati, a ne jedan od tri “B” (Beč, Budimpešta ili Beograd), ubrzano prosperirati. Naime, i mnogi od tih su se razočarali, jer sad uviđaju da je država skrojena samo za podobne, koji i ne moraju nužno biti Hrvati (jer bi, naprimjer, u gužvi oko Agrokora, skrojenoj isključivo u Zagrebu, najbolje mogle proći ruske banke, a većina ostalih bit će na golemom gubitku). 

Kako nam se sve to dogodilo? Priča je duga i komplicirana, ali bi se mogla svesti na vrlo jednostavan zaključak - dogodila nam se “neliberalna demokracija”.

“Neliberalna demokracija” derogira sustav “liberalne demokracije” koju karakteriziraju ne samo višestranački izbori nego i trodioba vlasti, vladavina prava, zaštita građanskih prava i osobnih sloboda. Također i sustavna i dosljedna borba protiv korupcije te transparentnost političkih procesa. Sve u svemu, to je sustav u kojem se vladavina većine (demokracija) usklađuje s interesima raznih manjina s krajnjim ciljem da dobrobiti takva razvoja osjeća najveći broj građana.

Termin “neliberalna demokracija” u znanosti se upotrebljava otprije dvadesetak godina. Kao sinonimi koriste se i nazivi “parcijalna (djelomična) demokracija”, “demokracija niskog intenziteta” (“low intensity democracy”, po uzoru na izraz “rat niskog intenziteta” – “low intensity warfare”), “prazna demokracija”, čak i “hibridni režim”. Iako se istraživači i analitičari spore o nekim elementima takva društvenog uređenja, uglavnom se svi slažu da je to režim u kojem, iako se relativno slobodni izbori redovito održavaju, postoji evidentan manjak svih onih vrijednosti koje krase liberalnu demokraciju. Dakle, više se ne radi o “otvorenom društvu”. Ima mnogo zemalja u svijetu koje bi se mogle nazvati “neliberalnim demokracijama” – nama su najbliži primjeri Turske i Rusije.

Europska unija izgrađena je na temeljima liberalne demokracije. Kad je 2004. u EU ulazilo deset zemalja, u tadašnjim zemljama članicama (u “staroj Europi”) vladala je euforija. Čuli su se vrlo utjecajni glasovi kako se bivše komunističke zemlje integriraju u slobodni svijet, kako je Europa jača nego ikad, kako je “liberalna demokracija definitivno zavladala Europom”. Smatralo se da će se načela liberalne demokracije širiti i dalje te da će onda zemlje u kojima ona prevlada postajati i nove članice EU.

Mislilo se, naivno, da je “put u raj” otvoren. Eurokratima nije zamjeriti – samo su ponavljali mantru Francisa Fukuyame iz 1989. o “kraju povijesti” nakon pada komunizma ili fiksideju Washingtona kako će upadom u Irak 2003. potaknuti uspostavu demokracije u toj zemlji i šire, u okolnim zemljama.

A onda se, idućih godina, pokazalo da liberalna demokracija ni u EU nije nikakva panaceja – da ne daje zadovoljavajuće odgovore na kompleksna pitanja, nego da to puno bolje (tobože) čine populisti, da nije otporna na udare ekonomske krize koja je pogodila svijet od 2008. godine, da se u nekim situacijama u nekim zemljama praktički urušava, pogotovo otkako je na Europu 2015. krenuo migrantski val.

Važnije od svih navedenih razloga jest činjenica da u svim članicama EU, a pogotovo u zemljama koje su u EU ušle 2004. i 2007., ima mnogo onih koji se nisu “snašli” i uistinu nisu snašli u novonastalim okolnostima. Tek je nešto bolje stanje u zemljama “stare Europe” - u njima je radikalizam slabije izražen, napadi na “druge” i “drugačije” ipak su manje agresivni. Međutim, bez obzira na razlike od zemlje do zemlje članice, nezadovoljstvo, frustracije, katkad i beznađe mnogih građana EU daju pogonsko gorivo populizmu i razvoju pojedinih elemenata neliberalne demokracije.

Kad je nakon izborne pobjede 2014. Viktor Orbán ponovno postao mađarski premijer, u prigodnom je govoru objasnio kako vidi budućnost svoje zemlje: opisao ju je kao “neliberalnu državu”, državu koja ne odbacuje vrijednosti liberalne demokracije, ali ih ne prihvaća kao središnji element državnog ustrojstva. Orbán je tada spomenuo Singapur, Rusiju, Tursku i Kinu kao primjere “uspješnih” zemalja koje nisu liberalne, a neke od njih čak nisu ni demokracije.

Istraživači, analizirajući Orbánovu Mađarsku, upozoravaju, naprimjer, da su na meti populista u toj zemlji kao “drugi” i “drugačiji” sada Romi (čitaj: “Cigani”) i imigranti (čitaj: “muslimani”), a da je koncept, zapravo, samo prenesen iz tridesetih godina 20. stoljeća, kad su u Mađarskoj na meti bili Židovi (kad je mađarska vlada za njih uvela “numerus clausus” itd.). Potom govore i o drugim aberacijama od liberalne demokracije u Mađarskoj. Govori se, naravno, mnogo i o sličnim fenomenima u Poljskoj, potom i u drugim zemljama koje su postale članice EU 2004. i 2007. godine, pa i u starijim članicama (naprimjer u Grčkoj, kad je na vrhuncu financijske krize izgledalo da je ulica počela voditi glavnu riječ).

“Stara Europa” bila je zgrožena. Isti krugovi koji su euforično prije 10-15 godina pozdravljali proširenje EU sada se pitaju: Zašto su te članice, kojima smo mnogo pomogli, sada tako brutalno izdale ideje liberalne demokracije?

Kako u svemu tome prolazi Hrvatska? Naša zemlja nipošto nije u prvom planu većine analitičara, za razliku od zemalja Višegradske skupine. Jedan od razloga slabijeg interesa za nas jest da su sve zemlje Višegradske skupine integriranije u EU nego mi – duže su u organizaciji, imaju više ekonomskih i drugih veza sa “starim” članicama, sve su u Schengenu, Slovačka je i u eurozoni. Ako se dogodi otklon od liberalnodemokratskih standarda u njima, to je puno opasnije od aberacija u Hrvatskoj.

Ulazak Hrvatske u EU poduprli su relevantni igrači nadajući se da će ona promovirati suradnju, mir, napredak, snošljivost u regiji jugoistočne Europe, dakle na prostoru šest zemalja koje još nisu u EU, te da će svojim uspješnim europskim putom njima biti svojevrsni svjetionik. U prvo vrijeme činilo se da naša Vlada radi dobre korake u tom smjeru. A ako tih koraka i nije bilo, davao nam se određeni rok da se organiziramo i krenemo. No, s vremenom su ti relevantni igrači počeli shvaćati da je Hrvatska od te strategije odustala te su zaključili da se hrvatska politika ne razlikuje gotovo uopće od politike nabrijanih balkanskih susjeda koju karakteriziraju u vanjskoj politici svjesna želja za podizanjem tenzija u odnosima sa susjedima, a u unutarnjoj – odmicanje od mnogih načela liberalne demokracije. I stavili su nas ondje kamo zbog svoje politike i spadamo – na Balkan, a onda je svaka priča jesmo li ili nismo “neliberalna demokracija” bespredmetna.

Jedno je kako smo bili percipirani, drugo je što se kod nas događalo.

Kako početi priču o liberalnoj demokraciji u Hrvatskoj? Najbolje s činjenicom da je naša zemlja tijekom 20. stoljeća, sve do 1990., bila pod vlašću četiriju nedemokratskih režima od kojih nijedan, iz ovih ili onih razloga, nije želio uspostaviti društvene odnose koji bi nalikovali liberalnoj demokraciji. I to je značajno opterećenje koje je uvelike otežavalo razvoj liberalnodemokratskih odnosa u nekom budućem državnom ili društvenom raspletu.

Onda je 1990. došao na vlast režim koji je u nekim prilikama obećavao uspostavu liberalne demokracije, a u nekima je pokazivao da će zapravo učiniti sve da se to ne dogodi. Uvodila se svojevrsna plemenska demokracija u kojoj se stranka na vlasti pozicionirala kao “najhrvatskija”, kako je to vrlo otvoreno, pošteno i precizno definirao njezin vođa Franjo Tuđman u veljači 1990., koji mjesec prije preuzimanja vlasti.

To “najhrvatstvo” dječja je bolest koje se Tuđman nikad nije riješio, a sad se vidi – ni Hrvatska. Tuđman se već tada, 1990. godine, antagonizirao prema agresoru, što je bilo shvatljivo i prihvatljivo neposredno prije rata i za vrijeme rata u kojem je Hrvatska bila napadnuta. No, on je taj koncept antagonizacije nastavio njegovati i nakon završetka rata, dapače, dalje ga je razvijao napadajući s pozicija jedinog i “najhrvatskijeg” čuvara hrvatstva: komentirajući 1996. prosvjed 100.000 Zagrepčana protiv odluke Vijeća za telekomunikacije da Radiju 101 uskrati koncesiju, izjavio je da se radi o “jugokomunističkim ostacima … o političkim diletantima, o bezglavim smušenjacima”, isticao je da se ti prosvjednici “vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim nego i zelenim i žutim vragovima”, konfabulirao je o “kojekakvim regionalnim planovima” protiv hrvatske nezavisnosti. Godinu dana prije, nakon Oluje, Tuđman je održao rasistički govor u kojem je trijumfalno izjavio da izbjegli Srbi “nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće”.  

No, ni 23 godine od kraja rata taj obrazac antagonizacije nije nestao. Ne samo to nego se u posljednje vrijeme manifestira sve jače. Koji dan nakon izlaska ovog broja Globusa dogodit će se prosvjed u Vukovaru zbog navodnog neprocesuiranja ratnih zločina.

Uopće ne ulazim u razloge i motive onih koji prosvjed organiziraju ili mu se protive – je li moguće da se u ovoj državi ne procesuiraju ratni zločini? Ili nam ulica vodi državnu politiku? Ili je nešto treće posrijedi? Kakav god da je odgovor na ova pitanja, posve je jasno da je na testu funkcioniranja liberalnodemokratskih obrazaca u politici i društvu Hrvatska dobila negativnu ocjenu.

Kako se s problemom ratnih zločina nosila omrznuta Jugoslavija? Možete li zamisliti, naprimjer, članove nekadašnjeg Saveza boraca kako 1968. protestiraju zbog toga što Njemačka, Austrija i Italija ne izručuju i ne procesuiraju ratne zločince? A zločinaca je, nedvojbeno, u to doba u te tri zemlje bilo neusporedivo više nego u Srbiji danas (ili u malenom Vukovaru). Mnogi tadašnji njemački, austrijski ili talijanski državljani mogli su biti optuženi po zapovjednoj i po direktnoj odgovornosti i krivnji za pljačku, palež, deportacije civila te za ubojstva na teritoriju Hrvatske i Jugoslavije. Ali takvih demonstracija Saveza boraca nije bilo. Umjesto toga njemački, austrijski i talijanski turisti bili su najčešći i vrlo dragi gosti na hrvatskom Jadranu. Je li im netko bušio gume na autima? Ili gurao aute u more?

Sjećam se 1966./67., kad smo s našim prvim fićom putovali prema moru. Negdje na odmorištu kod Delnica naletjeli smo na bračni par iz Njemačke. Moj otac je s muškarcem zapodjenuo razgovor. Trajalo je to nekoliko minuta, naposljetku je stari, kad se vratio nama, objasnio da ga je Nijemac pitao kojim putem doći na neko mjesto, pa zatim na neko drugo (jer je tada stanje cesta bilo loše, asfalta gotovo da nije bilo) itd. Moj je otac bio zaprepašten Nijemčevim poznavanjem geografije toga kraja. A onda je našao jedino logično objašnjenje: “Pa taj je došao ženi pokazati gdje je ratovao!”

Kako je moj otac kao partizan ratovao i u Gorskom kotaru, teoretski je moguće da su on i taj  Nijemac jedan drugoga ni 25 godina prije ovog susreta gledali preko nišana. Uz to, baš su jedinice Wehrmachta 1943. u okolici Otočca uhvatile troje Goldsteina, naših bliskih rođaka, deportirali ih u tršćansku Rižarnu, odakle su otpravljeni u Auschwitz. Je li baš u toj jedinici bio i taj Nijemac? Ali tada, 1966/67. godine – to je sve bilo iza nas. Mom starom to više nije bilo na pameti kad je srdačno razgovarao s tim Nijemcem – bilo mu je više stalo da se pred njim pravi važan sa svojim izvrsnim njemačkim i bude ljubazni domaćin.

A danas u Hrvatskoj, 2018. godine, rat iz devedesetih kao da nije ni završio. Za to nisu odgovorni samo oni koji će prosvjedovati u Vukovaru nego ponajprije utjecajne društvene grupe i politička elita koji nameću takve teme ili dopuštaju da one na takav način uopće dođu na dnevni red. Sve je to pokazatelj opće društvene, političke i ideološke dezorijentacije. Da ne govorim o tome da je to nespojivo s praksama liberalne demokracije. Od takvih se praksa mi, uostalom, ubrzano udaljavamo.

Tagovi

Izdvajamo

Iz drugih medija