KOMENTAR GLOBUSA

ZLOKOBNO PROROČANSTVO Ovako je još 2011. o Agrokoru govorio Nadan Vidošević. A sada, nakon izglasanog zakona u Saboru, zamislite sljedeći scenarij...

CROPIX

Ako Agrokor i preuzme 23,34 posto Mercatora, stvarne vlasnice tog udjela zapravo će biti banke. To vam je kao i u slučaju Atlanticova preuzimanja Droge Kolinske. Zapravo nitko tu nikoga nije kupio. U stvarnosti je Droga Kolinska u vlasništvu banaka koje su financirale Atlantic Grupu da ostvari tu akviziciju. Koliko je vlastitog kapitala u bilancama, samo po tome se mjeri čije je što. Ivica Todorić će igrati igru koju budu diktirale banke, one su ključne. Smanjile su vlastite rizike u poslovanju i to je smisao svih ovih operacija – tako je prije točno šest godina tadašnji predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević u intervjuu za mariborski list Večer pojasnio pozadinu akvizicijskih aktivnosti hrvatskih kompanija u Sloveniji.

Zbog tog poprilično brutalnog objašnjenja vlasničko-vjerovničkih temelja regionalne poslovne ofenzive nacionalnih gospodarskih šampiona na Vidoševića se tada u Hrvatskoj digla kuka i motika, a ovih su dana – barem što se Agrokora tiče – njegove riječi dobile auru zlokobnog proročanstva.

Ta činjenica možda neće imati puno efekta na javni imidž samog Vidoševića, koji je odonda i sam posrnuo pod teretom kriminalnih optužnica, no može se smatrati poučnom za potrebe punog shvaćanja geneze problema koji je Hrvatsku doveo na sam rub nove gospodarske krize.

Podsjetimo, te 2011. godine je Agrokor – već tada pozicioniran kao rastući vertikalno integrirani monopolist regionalne prehrambene industrije – odlučio krenuti u preuzimanje svog najvećeg konkurenta u segmentu maloprodaje – slovenskog Mercatora. Slovenska tvrtka u fazi prodaje našla se usred kolapsa piramidalnog sustava pseudoprivatizirane ekonomije koju je Slovenija ustrojila 90-ih, a onda u novom mileniju u nju pripustila nekoliko novotajkuna koji su gomilajući ogromno vlasništvo uskoro doživjeli kaskadni bankrot. Kako su cijeli pothvat financirale slovenske banke – koje su zbog istog zazora prema uplivu stranog kapitala bile ozbiljno potkapitalizirane – gubici su ozbiljno ugrozili njihovu stabilnost. Jedini izlaz bila je rasprodaja imovine, pa se tako na bubnju našao i Mercator, svojevrsna perjanica nacionalne prehrambene industrije i njezin ključni distributivni kanal.

Kad se kao glavni kandidat afirmirao hrvatski Agrokor, nije trebalo dugo da se probude moćni duhovi ekonomskog nacionalizma te miniraju posao u kojem je Agrokor za Mercator nudio vrtoglavi 221 euro po dionici.

Kako su golemi krediti i dalje pritiskali Mercator, odnosno njegovu tvrtku majku Pivovarnu Laško, cijela priča je obnovljena dvije godine kasnije, pa je Todorić ipak preuzeo slovenskog trgovca, ali po cijeni od 86 eura za dionicu.

Tri godine nakon što je gospodarski ponos Slovenije po diskontiranoj cijeni pao u ruke stranog kapitala, sad je i taj gospodarski ponos Hrvatske – opet pod pritiskom bankarskih potraživanja – na dobrom putu da prijeđe u ruke stranog kapitala.

Ili je zapravo oduvijek bio u njegovim rukama?

Kako je svojedobno zaključio Vidošević, “vlasništvo se mjeri po količini vlastitog kapitala u bilanci, a igru će voditi banke”.

Mnogi u Hrvatskoj danas su zabrinuti zbog mogućnosti da kroz krizu Agrokora ruski kapital zauzme ozbiljno sidrište u ovdašnjoj privredi. Ne bez osnove.

Zamislimo sljedeći scenarij. Ruske državne banke pretvaranjem dugova u kapital preuzimaju vlasništvo nad Agrokorom. Zbog nametnutog ozbiljnog otpisa potraživanja u financijske probleme zapadaju najveći dobavljači – Vindija, Kraš, Franck, Mlinar – kojima opet s injekcijom svježega kapitala u pomoć priskaču – ruske banke. Na koncu, negdje tamo krajem godine, objavljuje se kako je jedna od ruskih naftnih kompanija – Gazprom, Rosnjeft ili Surgutnjeftegaz – od mađarskog MOL-a preuzela 49 posto INA-e. U jednom trenutku tvrtke u vlasništvu jedne strane države imaju kontrolu nad ključnim dijelovima hrvatskog prehrambeno-energetskog kompleksa. Više od sto i pedeset tisuća radnih mjesta – što izravno, što neizravno – ovisi o njima.

Hrvatska iz svoje recentne prošlosti ima nelijepa iskustva s ulaskom stranog državnog kapitala u nacionalne monopolističke sustave, poput HT-a ili INA-e, no slučaj Agrokor pokazuje kako je stvaranje “nacionalnog” gospodarskog sustava temeljenog na “stranom kapitalu” također iluzija koja često vodi upravo prema neumitnom ishodu.

Male države i male ekonomije možda su u današnjem globaliziranom svijetu unaprijed i osuđene na umanjenje gospodarskog suvereniteta, no ako je to tako, onda je jedina obrana protiv tih trendova gradnja što većeg stupnja tržišne konkurencije.

Nacionalna ekonomska mitomanija, na kojoj je izgrađen divovski sustav poput Agrokora, ali koja ga je svojedobno i spasila od preskupe kupnje Mercatora, na koncu uvijek nekome donese gubitke. Ako i jest inherentna opsesija malih država da brane svoju suverenost čak i kad je to kontraproduktivno, valjalo bi nešto naučiti od većih i moćnijih.

Trideseti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Calvin Coolidge svojedobno je zapisao: “Ne postoji tako impresivno dostojanstvo niti tako važna neovisnost, kao što je sposobnost da se živi unutar svojih mogućnosti.” 

Koliko se naših mitova još mora urušiti da bismo shvatili tu jednostavnu pouku?

 

Izdvajamo

Iz drugih medija