Prošle jeseni Cinkuši su objavili četvrti studijski album “Krava na orehu”, a ove će obilježiti dvadeset godina diskografske karijere jer toliko je prošlo od debija “Zeleni kader” s kojim su se predstavili kao jedan od najosobenijih sastava na hrvatskoj glazbenoj sceni. Između ta dva objavili su još i albume “Domesticus vulgaris” (2005) i “Špiritus sanctus” (2009) za koji su osvojili i Porin u kategoriji Najbolji etno album.
Godine 2011. izašao je i sjajan dvostruki live album “Uživancija”, snimljen u Teatru &td, a imaju Cinkuši i album “Moje Međimurje” (1999), snimljen s prošle godine preminulom institucijom međimurske glazbe Elizabetom Toplek, poznatijom pod imenom Teta Liza, te nekoliko suradnji poput one s Lidijom Bajuk na njezinu albumu “Kneja” (1999) i s doajenom slovenske kantautorske scene Vladom Kreslinom na njegovu albumu “Muzika” (1998).
Ono što je mene privuklo Cinkušima bio je način na koji su rock zvuk i punk energiju utkali u prigorske, zagorske i međimurske napjeve. Kajkavština koja se u Hrvatskoj, nažalost, sve manje govori i krležijanski duh iz “Balada Petrice Kerempuha” čine ih izuzetno živopisnom mužikaškom bandom iz Gornjeg Vrapča koja svira pjesme uz koje se pije iz veselja s pajdašijom i one druge uz koje se iz tuge pije u samoći, razočaran u život i s mislima na smrt. Da je pravde i pravice, Cinkuši bi bili cjenjeniji, prisutniji i popularniji na domaćoj glazbenoj sceni, a uvijek me zanimalo i kako bi na njih reagirali u Teksasu, Njemačkoj ili Irskoj. Ovako, njihova čas tužna, čas radosna zvonjava i dalje odjekuje s ruba grada a da se centar za time ne osvrće dovoljno.
Suosnivač i violinist Igor Barić Iggy, nažalost, od 2015. je “izvan stroja” zbog posljedica moždanog udara. Uz njega postavu Cinkuša već dvadesetak godina čine Tihomir Kruhonja (kontrabas), Mirko Radušić (ak. gitara), Natalia B. Radušić (mandolina), Nebojša Stijačić (el. gitara) i Marko Meštrović (bubnjevi). Iggyja već dvije godine na violini zamjenjuje Marko First (no zbog gripe nije došao na intervju), a nedavno je u postavu ušao i nekadašnji član Haustora, trombonist Nikola Santro, te kao “stalni gost” samozatajni usni harmonikaš Krešo Oremuš.
Našli smo se u Gornjem Vrapču, nedaleko od tamošnje crkve i groblja. U birtiji Krčec, neformalnom štabu Cinkuša, jer u blizini drže probe. Dio ih na tom brijegu i živi, a često su i u obližnjem planinarskom domu “Risnjak” na malo višim obroncima Medvednice. Otamo se i zakotrljala ili, kad se već zovu Cinkuši, počela odzvanjati njihova glazba.
Kako i kad su nastali Cinkuši?
Tihomir: U ovom obliku Cinkuši su nastali 1997., i to u Stonu na jednom etno-festivalu, tamo smo se našli.
Nebojša: Ja sam tada bio vanjski faktor jer sam u Ston na festival došao kao novinar HTV-a dok su Cinkuši pratili dio izvođača kao neka univerzalna glazbena pratnja. Upoznali smo se i imao sam dojam kao da se znamo cijeloga života, takva je bila vibra, a i atmosfera je bila dobra u Stonu.
Jesu li vam Cinkuši bili prvi bend?
Mirko: Tihomir, Nataša i ja smo prije službenog osnutka Cinkuša svirali u neformalnim postavama od dvoje ili troje ljudi po planinarskim domovima na Medvednici, pogotovo u domu Risnjak. Presudan za osnutak Cinkuša bio je violinist Igor Barić Iggy, koji, nažalost, zbog moždanog udara, trenutno nije u postavi benda.
Tihomir: Nataša, Mirko i ja smo iz Vrapča, a onda su u bend ulazili i ljudi iz drugih dijelova grada, Samobora, Knežije, Novog Zagreba, no i dalje se, što se tiče proba, držimo Gornjeg Vrapča i ove birtije. Risnjak je dugo vremena bio naša baza u kojoj smo se formirali kao ljudi i kao pijanci, ali u pozitivnom smislu jer je vikendom uvijek bilo veselo, uvijek se gore nekaj peklo, pilo i pjevalo, a tak je i sad. Tamo su još 70-ih i 80-ih dolazili Jimmy Stanić, Kvartet Studio, a i mi smo prvo započeli svirati Jimmyjeve pjesme i skladbe iz filma “Tko pjeva, zlo ne misli”, taj neki stari zagrebački štih, znaš i sam kaj se i kak svira po planinarskim domovima na Sljemenu.
Marko: Zanimljivo, ja ih nisam upoznao u Stonu premda sam bio dolje u funkciji nekog likovnjaka, ali sam u bend ušao 1998., a Nebojša 1999. godine, nakon snimanja albuma “Zeleni kader”.
Kada se repertoar proširio na “kajkavijanu”, odnosno pjesme koje su došle s druge strane Medvednice, iz Zagorja i Međimurja?
Nebojša: Igor je Međimurac pa je dosta povukao na tu stranu, odnosno prema tamošnjim tradicionalima, a i puno je radio na aranžmanima dok sam ja naknadno uletio u priču kao neki katalizator.
Tihomir: Pa i danas nam je temelj kajkavski dijalekt, a onda je Igor ufurao međimurski štih pa su došla i ova fina gospoda i intelektualci, urbani tipovi Marko i Nebojša, ali još se uvijek to gradi i gradi. Nedavno je došao i Krešo kao usni harmonikaš pa smo ušli jače i u blues.
Marko: Uvijek smo bili u etnu, radio sam s Legenom, gajdama i djembom, a i ostali su jako vukli na tu etno stranu ili kako u svijetu to vele world music.
Jesu li Poguesi bili inspiracija?
Tihomir: Naravno da smo ih slušali, ali nisu bili presudni za našu glazbu, a to kaj vole popiti k’o i mi je sličnost zbog koje nas onda uspoređuju s njima premda glazbenih srodnosti nema puno.
Nebojša: Poveznica je Cinkuša s Poguesima možda najčujnija u tome što oba benda rabe dosta akustičnih instrumenata, imaju izraženu folk ili etno crtu kojoj pristupaju s pankerskom energijom, no melodije i narav tradicionala su posve drugačiji.
Nataša: Mislim da je pokojni Darko Glavan prvi povukao tu usporedbu jer su i Cinkuši i Poguesi pristupali svom folku s pankerskim drajvom, a bilo je tada još popularnih bendova koji su radili nešto slično vani pa se stekao dojam da postoji cijeli jedan folk-punk val u koji smo se nekako i mi uklopili ili su Cinkuše drugi poimali kao dio te scene.
Zašto ste prvi album nazvali “Zeleni kader”?
Mirko: Pa to je bilo vrijeme poraća i oni koji znaju što je bio zeleni kader, a trebali bi znati barem preko Krleže, mogu shvatiti poveznicu između situacije u ovom dijelu Hrvatske nakon Prvog svjetskog rata i Domovinskog iz 90-ih. Tada smo u nekim starim šinjelima, goli do pasa pokušavali izgledati kao kaderaši, kako bismo i vizualno naznačili našu poveznicu s njima. Bili su tu i neki Malnarovi puleni s nama, pa je to dosta bilo izvan uobičajenih scenskih pojava u to doba.
Čudno mi je da niste popularniji, je li to i zbog kajkavštine koju koristite, a koju kao da nitko više ne razumije izvan Zagreba, Zagorja, Međimurja i Podravine?
Santro: Meni se čini da je to kao i sa Zlatnom piruetom na koju više nitko ne dolazi ili s ovime kako je pao interes za skijaškom utrkom na Sljemenu otkako više ne skijaju Janica i Ivica.
Tihomir: Takva su vremena i tu se ne mre niš premda su i nas na jugu dobro prihvatili kad god bismo tamo zasvirali. Kajkavski nije problem, a i mi smo preko Krležinih “Balada Petrice Kerempuha” taj neki zagorski štih digli na drugi nivo. Svaka čast “Suzi za zagorske brege”, ali ne mre sve ostati samo na tome.
Otkuda Krleža? Zar su opet vremena za zeleni kader ili Seljačku bunu?
Mirko: Buna traje jer nikad nema pravice, pa otuda i moj interes za Krležu i njegove “Balade” ili Cinkuša za zeleni kader i Seljačku bunu, a i Franjo Tahy nam je prije nekoliko stoljeća bil prvi i ne baš dragi sused. Nekak je tak i danas, malo se toga promenilo, možda bi opet trebalo uzeti vile, grablje i motike pa to počistiti, no zasad se držimo instrumenata.
Punk po zagorski?
Nebojša: Nije to samo punk, ali bunt je, a ni Cinkuši ne rade ni po kakvoj formuli pa čak nemamo ni menadžera, možda i zato nismo popularniji. No uvijek se nekaj kuha iznutra, bez manifesta ili koncepta. Tak nam se događaju i tradicionali ili “Balade”, a Iggy je često bio taj koji je na neke rifove nabacivao tradicionalnije narodne fraze ili etno motive.
A Teta Liza? Kako je došlo do vaše veze s njom?
Nebojša: I Teta Liza je bila te 1997. godine u Stonu, a pokojni Darko Jelavić, koji je imao studio u Čakovcu i bio moj frend, inicirao je da Cinkuši s njom snime album “Moje Međimurje” (1999). Potpuno me fascinirala, i kao pjevačica i kao žena, a kasnije je u priču ušao i Lado, u kojem je Iggy već svirao, te s njom snimio fascinantan album “Teta Liza i Lado” (2007). Često sam odlazio kod nje doma, bila je prava domača ženska i moral si prvo popiti žesticu pa bi došla “žolta juha” od kokoši, pa krvavice koje je zvala ćurke, pa orehnjača. E onda bi nabavila kanistar vina pa bismo otišli u njezin KUD “Sloga” u Donjoj Dubravi, a prije nastupa bi si trgnula konjak.
Koliko je alkohol, aludiram na ime albuma “Špiritus sanctus”, bitan za postanak i opstanak Cinkuša?
Marko: Ne piju Cinkuši ni manje ni više nego svi normalni ljudi.
Mirko: Svaka dobra duša si popije, a možda bi bilo bolje da si popijemo manje.
Tihomir: Ali to nije razlog kaj smo snimili relativno malo albuma u dosta godina, mi radimo po petoljetkama. Dobro, nekad prođe i po sedam-osam godina između albuma.
Nebojša: Srećom, Nataša je pčelica radilica pa nas natjera da albume dovršimo, a i radi oko organizacije koncerata.
Nataša: A tu su i brakovi, djeca, obaveze, posel jer svi nekaj delamo mimo benda. Ja sam zubna tehničarka, Nebojša je na telki, Marko se bavi animacijom, Mirko i Tihomir su domari planinarskog doma “Risnjak”, Iggy je u Ladu, Santro učitelj, Krešo kovinotokar, i tak, a i nismo baš ambiciozni. Cinkuši su nama gušt, a ne biznis, ali živimo. I sviramo.
Mirko: I pijemo. Imamo malo koncerata, valjda nas ne vole.
Marko: Nemamo ni promotora, mislim da smo samo jednom svirali u Bosni, ali bili smo malo po Europi pa nam se desilo da smo jednom svirali na festivalu u Belgiji pred 250.000 ljudi, naravno nisu došli zbog nas. U Nizozemskoj smo svirali s The Waterboysima, ali su nam oni zabranili pušenje bilo čega, pogotovo cigareta dok smo bili s njima u bekstejdžu.
Kakva su iskustva s tih koncerata gdje vas ne razumiju jezično? Čini mi se da ako mi ovdje možemo skužiti Texas Tornadose, onda bi i vas mogli skužiti u Teksasu.
Nebojša: Ma nas već u Splitu ili Solinu ne razumiju jezično, ali razumiju našu energiju, a tako je bilo i u Belgiji gdje je publika hladnija i od zagrebačke. Nekima je pak bilo čudno kad smo uglazbili stihove “Navigare necesse est” Joška Božanića, ali jezik zapravo nije bitan. Važan je konačni dojam.
Marko: Neko vrijeme smo se Legen, Lidija Bajuk i mi držali zajedno, naravno i Teta Liza, pokušavali smo našu tradiciju prikazati na drugačiji način, možda i malo osuvremeniti, a kasnije smo se dosta družili i svirali s Picksiebnerima.
Nebojša: Moglo se s tom etno scenom i više napraviti, kako doma, tako i vani, ali onda je nekako interes pao, možda i zato što se dosta toga estradiziralo pa ispuhalo. No mi se etnom i ne bavimo, pogotovo ne na pravi način, barem ne dalje od jedne Porinove kategorije. Teško je to gurati i u medijima, pogotovo na radiju. Cinkuši ne mogu ući u mainstream.
A suradnja s Rundekom? Postoji li u tome i neka poveznica s onim ranim Haustorovim singlom “Majmuni i mjesec/Zima/Capri”?
Nataša: Ne bih baš rekla, jednostavno je nastal “Tiček” pa nam je palo na pamet da ga pitamo jer nam se činilo da je ta idealna za duet s njim, a i negdje je rekel da su mu Cinkuši jedan od najdražih bendova pa smo ga nazvali, i to je bilo to.
Santro: Rundek je rekao da mu je album Cinkuša s Tetom Lizom najbolji u deset godina što se tiče domaće glazbe, a i Nataša je svirala na njegovu albumu “U širokom svijetu”. Tako smo pozvali i Pavlicu da podeblja “Deca, moja deca”, a onda opet Rundeka jer se skupljala lova za liječenje Iggyja.
Marko: Tak je nekak došlo i do suradnje s Boškom Petrovićem, mislim da je “Sedi si kraj mene” s Cinkušima na albumu “Špiritus sanctus” bila zadnja snimka koju je snimil prije smrti. Nije to bio veliki solo, ali je prekrasno ofarbal tu skladbu.
“Domesticus vulgaris”, to je neka zvijer i otkud “Krava na orehu”?
Mirko: Ma ne, to ti je falus, a “Krava na orehu” je opet od Krleže, nekak nam je to zvučalo nadrealno, a opet poput naive i to paše Cinkušima koji su i naivci i nadrealisti. Na tom albumu smo iskoristili i Borisa Perića, odnosno njegov prijevod Krleže “Die Kuh im Nussbaum” iz “Balada”.
Zašto ste novi album “Krava na orehu” otvorili i zatvorili s “U gori raste zelen bor”? Jeste li vi domobrani?
Santro: Bila je ili prva ili zadnja, a kak se nismo mogli dogovoriti, onda smo je stavili i na početak i na kraj. I sad ispada da je to koncept jer je ta pjesma i antiratna i ljubavna, ali nema puno veze s Vrdoljakovim filmom.
Koliko se Cinkuši bave politikom, mislim pri tome i na famozni “Zeleni kader”?
Mirko: U ovoj državi ne mreš izbeći politiku, a ja sam više lijevi premda smo svi nekako lijevo. No Tihomir i ja smo bili u ratu nekih 700 dana, a danas se pitamo koliko je to uopće imalo smisla. Zapravo, razočarani smo pljačkom, međuljudskim odnosima, jebenim desničarenjem pa se više to i ne pitamo.
Tihomir: Nažalost, više nema ni zelenog kadera kak je to bilo nakon Velikog rata. Ispada da se u sto godina nije niš promenilo. Krleža bi danas pisal i govoril isto kaj je govoril i pisal između dva rata.
Nebojša: Na kraju bude ispalo da su Cinkuši neka Krležina inkarnacija, ali Krleža je i naš najveći korektiv i uvijek se pitamo kaj bi on rekel.
Spotovi su vam filmski, neki čak vuku i na Mimičinu “Seljačku bunu” koja se snimala i tu na Ponikvama.
Marko: Darko Drinovac nam radi gotovo sve spotove, poneki i Tomislav Fiket, oni se vole igrati našim pjesmama. Drinovac je izvrstan snimatelj i fotograf, a i redatelj, jako nas voli, a i mi njega. Slično je i s Danijelom Žeželjem, koji nam je radio grafike za omote albuma, a i obljetnički koncert, ove godine, bit će održan s nizom glazbenika i gostiju s kojima smo kroz proteklih dvadeset godina surađivali te vizualno drugačiji od svih naših nastupa do sada.
Koja je osnovna ideja Cinkuša?
Krešo: Imaš hrpu bendova vani koje ne mreš definirati poput Hazmat Modine, a takvi su i Cinkuši za koje također nemaš ladicu u koju bi ih stavil. Na mene su uz blues najviše utjecaja ostavile domaće zagorske i prigorske pjesme koje sam slušal po tim planinarskim domovima s ove i one strane Sljemena, pa sam se tako spojil i s Cinkušima. Takav sam bend celog života tražil jer imaju tugu i u veselim pjesamama, ali i obrnuto pa uvek moraš nekaj popiti da bi to izdržal.
A zašto ime Cinkuši, i kome zvoni?
Nebojša: To je zvono koje te prati od rođenja pa do smrti, ima u tome neke poetike i simbolike. Stvar je u kretanju, ne u cilju. Možda smo i pomalo šamanisti u svemu tome, ne samo nadrealisti ili naivci, no ima u svemu tome i neke mistike jer su i tradicionali koje obrađujemo dijelom takvi. Jednom je Boško Petrović u Grožnjanu, kad je pričao o nama, rekao da smo mi džezeri iako ne sviramo jazz. Ima u posljednje vrijeme u našoj glazbi i psihodelije, pokušavamo učiti iz grešaka i neznanja, ma ne znam ni ja što radimo, ali je uvijek protiv pravila.
Nataša: I nije važno što se radi, nego kako, a kome cinkuš zvoni? Pa svakome i od toga nitko ne mre pobeći.