(PRET)POVIJEST KAZALIŠTA LUTAKA

DRUŽINA MLADIH 'Vani je rat, a djeca su se zavukla pod klavir i igraju se', komentirao je Krleža. Habunek je bio bijesan: 'A što bi trebala raditi?'

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 20.04.2018. u 15:53

Annie Le Brun

Družina koju je vodio Vlado Habunek djelovala je od travnja 1940. do lipnja 1948. Kratko, ali se svejedno smatra pretečom hrvatske neovisne scene. Iz nje je izraslo današnje Kazalište lutaka. Urednice Seadeta Midžić i Nada Bezić upravo su objavile zbornik o skupini što otkriva čudesnu teatarsku i životnu igru tih gotovo zaboravljenih ljudi

Malim sredinama nužne su velike grupe pojedinaca da bi bile velike. Jedna od takvih je Družina mladih, skupina kazališne mladosti na čelu s Vladom Habunekom, koja je povremeno djelovala od 27. travnja 1940., i Molièreovih “Scapinovih spletki“, izvedenih u Hrvatskom glazbenom zavodu (HGZ), do lipnja 1948. i dječje, lutkarske igre “Srebrno kopito“ Bažova i Permjaka, u Komediji. Trajanje Družine mladih praktično je arbitrarno, datumi se razlikuju od jednog do drugog člana, već prema pojedinim sjećanjima i vremenu koje su pojedinci proveli s njom. Ime Družina mladih podjednako se odnosi na “žive“ dramske predstave, kao i na poslijeratne, lutkarske, na tzv. Kazalište lutaka Družine mladih, iz kojeg je nastalo zagrebačko Kazalište lutaka.

Samo zakratko, Komunistička partija dopuštala je Družini rad s lutkama, a zatim ju je razjurila preko kultur-komesara: Ivana Dončevića i Vjekoslava Kaleba. Nisu joj pomogli ni “dobri“, sovjetski autori. Lutke su mogle nastaviti s radom, ali Vlado Habunek i Radovan Ivšić ne. Dolazak nove vlasti 1945. promijenio je sve osim odnosa prema toj kazališnoj skupini, koju neki s ponosom nazivaju “pretečom“ naše, hrvatske neovisne scene.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Družina je izgubila pravo na javne nastupe, pa se okupljala i “predstavljala“ u Habunekovoj garsonijeri, na Ribnjaku 38. Gledali su je prijatelji i znanci. Više puta probala je u domu lingvista Stjepana Ivšića, zahvaljujući njegovu sinu i članu Radovanu. “Družinari“ su, isto tako pamtili ljeto 1940., koje su proveli učeći se teatru na ladanju, u Razvoru, pokraj Kumrovca, u kući koja se, obično povezuje sa Sidonijom Erdödy Rubido.

Tek 1944. smjeli su se vratiti u HGZ i izvesti, među inim Marivauxa, zato što je NDH bila pred krahom, pa je zaboravila na tu “opasnu“ mladost. Bez stalnog izvedbenog prostora, mijenjajući članstvo, Družina je postojala na “pjeni dana“ i u njoj se izgubila. Bila je više opredmećena čežnja za teatrom, i ljepotom, nego funkcionalni teatarski “predmet“.

Annie Le Brun
 

Zato su urednice Seadeta Midžić i Nada Bezić s ovim zbornikom pod naslovom “Družina mladih - čudesna teatarska igra“ (izdavači ArTresor naklada i Hrvatski glazbeni zavod) napravile velik posao. Otele su od zaborava i upisale u bijelu zonu kulturne historije puno ime Družine, zajedno s imenima članova, od kojih je velik dio imao taj “peh“ da preuzme vodeća mjesta u hrvatskoj umjetnosti i kulturi druge polovice XX. stoljeća. Na pojedinačnoj veličini nekih članova moguće je graditi veličinu Družine mladih, ali i nas samih, koji joj, nakon toliko godina bezobzirne surovosti, odobravamo postojanje, i klanjamo se.

Prema popisu Nade Bezić, sačinjenom po imenima “navedenim na programima“, članovi Družine mladih bili su: Josip Altstaedter, Moja (Anka) Angeli Radovani, Ante Barić, Lutka (Ksenija) Battaglia, Vera Bayer, Neda Brlić, Mira Košutić, Zrinka Filjur (nije identificirana, kao ni neki drugi), Nada Katz, Milan Nagy, Ljenočka Nuremberg, Ivo Malec, Zdravko Pečar, Mladen Raukar, Kosta Spaić, Zdenko Šenoa, Alka Milčić (udana Škiljan), Mladen Škiljan, Vera Šram, Jurica Štambuk i Mladen Weil.

Trebalo bi im još pridružiti Berislava Brajkovića, Tillu Durieux, Antuna Mezdjića, Ivana Švertaseka, Kostu Angelija Radovanija i Edu Kovačevića. Imena dvojice pripadnika, Altstaedter i Weil, do danas svjedoče o nevremenu u kome je Družina postojala: završili su na ustaškom stratištu, u Jadovnu, zato što su bili Židovi. Prezimena pak Brlić i Šram svjedoče o nazočnosti najuglednijih zagrebačkih obitelji u Družini. Pobrojeni, i nažalost izostavljeni, utjelovljuju vrsnu reprezentaciju darovitosti i pameti kakvu je teško okupiti na jednom mjestu.

Pa ipak, “glavni“ akteri Družine o njoj su razmišljali s puno opreza. Na primjer, njihov redatelj i stariji vođa, Vlado Habunek, želio je ispustiti Družinu iz vlastite biografije. O tome u ovom zborniku svjedoči Vitomira Lončar, njegova suradnica, glumica i znanstvenica. Naime, Habunek je Družinu već izostavio iz svoje autobiografije, no kasnije se dao nagovoriti, promijenio je mišljenje i ostavio kratak zapis.

Annie Le Brun
 

“Nakon Pariza nisam mogao bez teatra“, zabilježio je. A treba dodati: nije mogao ni bez posla. Slavist Jean Dayre, direktor Francuskog instituta u Zagrebu, dopustio mu je da osnuje kazališnu družinu: Le Compagnie des Jeunes. U stvari, dopustio mu je da je vodi, zato što je ona već postojala.

“Ja sam od 1937. igrao u školskom teatru Francuskog instituta u Zagrebu“, izjavio je Radovan Ivšić, u razgovoru s Daliborom Foretićem, kazališnim kritičarom. Sljedeće godine, 1938., Ivšić je otputovao u Provansu, preko Avignona do Orangea, u kome je pogledao “jednu Sofoklovu tragediju“. I otkrio korsku recitaciju. Doživljaj i dojam bili su takvi da je već u lipnju 1939. postavio Baudelaireovu pjesmu “Chant d’Automne“ u tom đačkom, “institutskom“ teatru.

U rujnu te iste godine Habunek se vratio iz Francuske u Zagreb, pa se kao nastavnik francuskog jezika zaposlio na istom institutu. Predložio je okupljenim mladima da, u već postojećoj grupi, rade na prijevodu “Scapinovih spletki“, a sam je tu predstavu postavio na sceni HGZ-a, i to na francuskom. Tako su se i tada ukrstili putevi Habuneka i Ivšića, a ostalo je historia.

Vlado Habunek bio 15-ak godina stariji od mladog glumca, prevodioca i pisca Ivšića. U jednom kratkom zapisu, Radovan Ivšić (1921.- 2009.) opisao ga je ovako: “Vlado Habunek rođen je u Zagrebu godine 1906., od majke svemirske maglice, koja će mu dati u baštinu sklonost za svjetlosti u noći, i oca novog cilindra, koji će on poslije pobrkati s kazalištem.“

Vitomira Lončar pak piše: “Općepoznata je činjenica da su maloga Vladu s tri godine roditelji, podrijetlom iz sela Tužno pokraj Varaždina, ‘dali’ majčinoj sestri, teti, Evici Šoštarko, koja je živjela u Medulićevoj ulici u Zagrebu. Vlado je bio najstarije dijete u siromašnoj obitelji Habunek, koja je imala sedmero djece: tri sina i četiri kćeri.“

Može biti, naime, da je Habunek rođen negdje drugdje, a ne u Zagrebu. U jednom zapisu Habunek dodaje: “Oni su živjeli strahovito bijedno, ali veselo. Bilo ih je mnogo.“ Umjesto njih, Vlado je imao “imitaciju teatra, kutiju s dekorom“. No, bez obzira je li rođen u Tužnom, Varaždinu ili Zagrebu, podijelio je s Ivšićem ljubav prema teatru. I 40-ak godina kasnije upravo je Habunek postavio “Kralja Gordogana“ u Teatru &TD, dramu koju je Ivšić napisao u ratnom Zagrebu, posvijetljenu iskrama Družine.

Kompozitor Ivo Malec progovorio je o Družini, i svome udjelu u njoj, urednici Seadeti Midžić. Kako je otprije poznavao Ivšića, pisac mu je poklonio zabranjeno izdanje “Narcisa“, remek-djela iz 1942. Poslije ga je Ivšić želio otkupiti, ali Malec nije želio prodati. “Bilo je to za vrijeme rata, okupacije.“ Malec je prolazio Gundulićevom ulicom oko 6 predvečer i “vidio plakat jedne trupe koja igra Marivauxa“.

Annie Le Brun
 

Potom se raspitivao o “trupi“, te ga je Mladen Škiljan odveo u Habunekov stan: “Bio sam potpuno izgubljen dok malo-pomalo nisam ušao u taj drugi svijet, koji je bio neizmjerno kultiviran. Razgovori među njima bili su kao među svim mladim ljudima: vrlo se radosno gluparilo kada se nije ozbiljno radilo. Fasciniralo me to da je u tim takozvanim gluparijama uvijek bilo jasno da to ne govori bilo tko i da to nije bilo što. Za mene je to bio drugi svijet.“

Možda je skladatelj Malec, tako, najtočnije opisao Družinu. Dogodila se među prijateljima i znancima, privlačila vršnjake. Bila je vezana za slučajnosti, za slučajni prolazak nekom ulicom u središtu grada. I za usputno poznanstvo, koje je vodilo do pravoga mjesta.

U isto vrijeme gradom se širio šapat o zločinima. I Družina se morala međusobno pitati: gdje su nestala dvojica dojučerašnjih članova? U pretapanju krvoprolića i neizvjesnosti kazališna umjetnost tih 20-godišnjaka bila je, za istinu, Drugi svijet.

Tkogod se među družinarima nadao da će ih partizani “iz-šume“ bolje razumjeti, prevario se. Drugo i Drugi ostali su jednako strani novim vlastima, koje su se razlikovale od poraženih, prethodnih. “Govorili smo tekst tako da je riječ ili rečenica prelazila s jednih usta na druga s izvjesnim glazbenim okruženjem. Bio je to neizmjerno napredan i kao forma interesantan korski rad. Nikada poslije nije se to nigdje prakticiralo“, prisjetio se Ivo Malec.

“Radovan je u svemu bio spiritus movens“, po Malecovu mišljenju. Puno bliži Habuneku od drugih članova Družine – “bliži nego mi svi“. Surađivao je s Habunekom i oko programa, “što se kasnije prenijelo na rad Družine kada je postala Kazalište lutaka“. “To je bio jedini način da opstanemo kada je došla Titova Jugoslavija, koja nas nije voljela. Izvukli smo se tako da smo počeli raditi kazalište lutaka, ginjol“, izjavio je Ivo Malec.

Skladatelj u razgovoru koristi zamjatinovsku zamjenicu “mi“, za pripadnike Družine, koju su izbjegavala druga dvojica umjetnika, u svojim sjećanjima. Je li s time htio dodati Družini na važnosti, ili na čežnji koju izazivaju zalud izgubljena vremena?

U spomenutoj autobiografiji – “Vlado Habunek“, Zagreb 1994. – Habunek je zapisao znakovitu reakciju na pojavu Družine, tipičnu za lijevi svjetonazor: “Krleža mi je rekao: ‘Vani je rat, a djeca su se zavukla pod klavir i tamo se igraju’. Bio sam bijesan i koliko se sjećam, rekao nešto kao: ‘A što bi sad po Vašemu djeca trebala raditi?’“ A Krleža je odšutio, kao da ga nije čuo; možda i nije.

U svakom slučaju, kad su Nijemci i ustaše došli u Zagreb, “Francuski institut je prestao javno djelovati“. Baš kao i Družina mladih koja je stvarala u okviru njega. Mnogo godina kasnije Habunek se otvorenije prisjećao prošlosti: “Oko toga se (Družine) poslije napravila neka zavjera šutnje, kako to vele Francuzi, ‘conspiration du silence’. Zašto? Ima razloga. Ne bi se htio sad u to upuštati.“

Je li Krleža prezirao Družinu jednako kao i Ivšića? Na Ivšića je bacao njegove vlastite knjige, koje mu je donio na poklon, i to pred suprugom Annie Le Brun. Za zavjeru, dakako, nije dovoljna samo jedna, bilo koja osoba, no čini se da su Habunek i Ivšić smatrali da je Miroslav Krleža bio jedan od “zavjerenika“.

Napokon, sada je zavjera oko Družine mladih razbijena, nadalje će poživjeti, među ostalim, i po predmetnutom zborniku. Bila bi grehota sklopiti ga pa ne pročitati dva dijaloška teksta koja donosi. Jedan je napisala družinarka, poslije klinička psihologinja dr. Mira Košutić Dupelj (1922-1999). Ljubitelji Baudelairea poznaju Dupelj po pseudonimu “Dunja Robić“, a šlagera po “Alka Ruben“ (autorica je “onog“ međašnjeg teksta za “Malu djevojčicu“ – “Tata, kupi mi auto...“). Tek poslije njezine smrti, Branimir Donat i njegova “Dora Krupićeva“ tiskali su cijeli niz rukopisa ove autorice. U zborniku je tiskan libreto “Judita“, za operu njezina bratića Milutina Vandekara, do danas neizvedenu.

Drugi dijaloški tekst pronašla je Annie Le Brun 2015., u ostavštini svog supruga Radovana Ivšića – usput, velikoj francuskoj spisateljici treba, također, zahvaliti na brojnim fotografijama Družine mladih koje krase ovu knjigu. Naslovljen je ovako: “Opera – tekst Radovana Ivšića i Ive Maleca/Razrađeni plan skladbe – Ive Maleca“. “Opera“ je napisana na francuskom, a preveo ju je Zvonimir Mrkonjić, prevoditelj Rimbauda i Lautreamonta.

U jednoj rečenici, “Družina mladih“ je zbornik potisnutih činjenica, znanja i umjetničke ljepote. Čudesna knjiga o hrvatskim propalim dvorima, koja tjera na razmišljanje. I na žal pred naknadnim mudrostima.

Izdvajamo

Iz drugih medija