INTERVJU ZA GLOBUS

DUBROVAČKA FOTOGRAFKINJA ANA OPALIĆ 'Ja živim s kamerom i s kamerom reagiram na život'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 05.10.2017. u 09:55

Neja Markičević / HANZA MEDIA

 

Dubrovačka fotografkinja i LGBT aktivistica Ana Opalić diplomirala je filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Jedna je od najcjenjenijih domaćih fotografkinja, a izlagala je i na Venecijanskom bijenalu. Fotografije su joj u kolekcijama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije umjetnina Split, Centra d’Art i Natura - Katalonija, centra Tyrone Guthrie u Irskoj, galerije Heinz Bossert u Kölnu, Centro culturale Teresa Orsola Bussa de Rossi u Italiji te nekoliko privatnih zbirki. Radila je, među ostalim, kao snimateljica na projektu Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja Udruge Documenta. Ovih je dana promovirala knjigu “Brsalje” u Booksi, u izdanju Ureda za fotografiju i vlastitoj nakladi.

Neja Markičević / HANZA MEDIA
 

U knjizi “Brsalje” fotografije su lokacije koju snimate punih petnaest godina. Kako ste odabrali tu lokaciju?

- Brsalje su plato, svojevrsni vidikovac na Pilama, zapadnom ulazu u Stari grad. S Brsalja se pruža pogled na horizont, kroz usjek između dviju tvrđava, Bokara i Lovrjenca. Dubrovnik je čitav omeđen zidinama i Brsalje su točka na kojoj se po izlasku otvara pogled.

Ana Opalić

Brsalje je počela fotografirati nakon rata

 

Kadar je jednak: površina mora i neba razdijeljene po sredini linijom horizonta i uokvirene stijenama. Dubrovnik povezujemo s mnoštvom turista. No na ovim fotografijama nema ljudi?

- Seriju sam počela snimati 1996. godine. Nakon rata Dubrovnik je bio “pust”. Brsalje su za mene, tada mladu samostalnu umjetnicu, bile svojevrsna konstanta u vremenu. Mjesto za udah. Nisam imala posao ni planove, nakon rata sve je bilo na nuli, no to je bila pozitivna nula. Najgore je prošlo i ja sam, kao i ostali dubrovački umjetnici, bila uvjerena da Dubrovnik čeka budućnost kulture, obrazovanja i umjetnosti. Nismo ni sanjali da će turizam toliko uzeti maha i da će se grad pretvoriti u košnicu uslužnih djelatnosti i kulisu za selfije. Brsalje su danas, vrlo često, mjesto kojem ne želite prići jer vrvi turistima.

Zašto crno-bijela fotografija?

- Tada nisam imala digitalni fotoaparat. Onda je bilo normalno raditi na filmu. Ja sam odabrala crno-bijeli film (35 mm) jer sam tako mogla sama kod kuće razvijati filmove i kasnije povećavati fotografije. Fotografije koje vidite u knjizi sve su ručno povećane u fotografskom laboratoriju. Često uz brojne korekcije i ponavljanja, dok se dobije željena paleta tonova i kontrast crne i bijele. Zatim sam te povećane fotografije skenirala. Ivana Vučić i Tom Jura Kaćunić iz studija Hamper odredili su redoslijed fotografija u knjizi, sviđa mi se kako su dizajnirali knjigu, u duhu rada.

Rođeni ste u Dubrovniku, živite u Zagrebu. Nedavno sam u Magazinu Jutarnjeg lista čitala tekst “Grad u kojemu se grade hoteli, ali ne i nove kanalizacijske cijevi”. Iako je zarada od turizma golema, kapitalni infrastrukturni projekti su gotovo sasvim izostali. Što mislite o tome?

- Situaciju bih opisala upravo tako. Gradska naselja vidno su zapuštena ili prepuštena sebi dok se grad-kulisa namijenjen turistima i snimanju filmova eksploatira do maksimuma. Gubi se identitet građana, kao da svi postaju ugostitelji i iznajmljivači. Nikoga ne zanima javna površina ili opće dobro. Na deset minuta pješice od Starog grada u naselju Zlatni potok  pločnik se raspada, nema trafike, nema dućana, nema parkirališta. Ne može se čak ni voziti u dva smjera, nego se, kad vam drugi automobil stiže u susret, dogovarate tko će ići u rikverc.

Ana Opalić

U ciklusu Portreti snimala je iste protagoniste s velikim vremenskim razmakom

 

Kako je bilo odrastati u Dubrovniku?

- Jako lijepo. Sada kada pogledam unatrag, neki trenuci mog života u Dubrovniku bili su zbilja bajkoviti. Nisam se nikada željela odseliti iz Dubrovnika i dugo sam se trudila pronaći svoje mjesto u svom gradu, ali s obzirom na posao kojim se bavim i galopirajući uzlet turizma, u jednom sam trenutku shvatila da je vrijeme da odem. No, drži me uvjerenje da je to samo privremeno i da ću se Dubrovniku kad-tad vratiti. Jer, jako sam vezana za Grad i jako se identificiram s Dubrovnikom. Bez obzira na turističku okupaciju, moj grad još je uvijek tamo.

Ana Opalić

U ciklusu Portreti snimala je iste protagoniste s velikim vremenskim razmakom

 

Posve drukčijeg spektra je ciklus fotografija “Kupači na Dančama”. Fotografije su u boji, mnoštvo je ljudi. Je li protagonistima problem da ih se snima?

- Danče su moje omiljeno kupalište u gradu. Iako nisam odrasla na Dančama, nego na Gjivovićima. Ta se razlika može činiti smiješna, ali bitno određuje osjećaj pripadnosti lokalnim stanovnicima. Danče sam zavoljela s godinama i negdje 2007. počela sam polako fotografirati kupače. Danče su pitoreskne. Imaju karakteristične sitno napuknute stijene i okrenute su zapadu, što čini da su u kasno popodne obasjane zlatnim suncem. Velik dio kupača je primijetio da ja svako ljeto u nekom trenutku donesem fotoaparat pa fotografiram. Trudim se biti diskretna, ali ipak ne možete ne primijetiti profesionalni fotoaparat. Mislim da dio ljudi zna da sam ja neka umjetnica, pa me toleriraju. Uglavnom na kupanje dođem ujutro, a popodne samo radi fotografiranja. Za svaku snimljenu fotografiju moram se ohrabriti, jer ne želim biti nametljiva, često ne uspijem uhvatiti neki trenutak jer mi je nelagoda unositi se ljudima u lice, ali uporno i strpljivo... ipak se nakupi dobrih i vjernih fotografija.

Ana Opalić kupače na Dančama snima od 2008.

 

Dubrovačka umjetnica Ivana Selmani svoj ciklus crteža također bazira na Dančama. Riječ je o mjestu koje puno znači dubrovačkom stanovništvu, jednoj od posljednjih oaza?

- Da, Ivana je dobar primjer tog osjećaja pripadnosti jednoj plaži, odnosno mjestu za kupanje jer Danče su sve samo ne plaža. Ivanin nono se kupao na Dančama, njena mama, pa ona i njen brat, skoro cijela familija. Tako se čovjek upiše u mjesto i mjesto se upiše u njega. To je ta identifikacija koju sam spominjala. Pa i Marko Ercegović je fotografirao na Dančama. Na Dančama se kupa i dubrovački umjetnik Božo Jurjević. Danče zbilja jesu posebno mjesto. Tu je crkva sv. Marije iz 15. stoljeća i groblje odmah uz crkvu. Danče su, inače, u prošlosti bile karantena. Načula sam nešto da se čak i tamo planira graditi turističke komplekse i iskreno se nadam da to nije istina.

U seriji “Poslije” iz 2006. snimate minula ratišta, minska polja, mjesta masovnih egzekucija i masovnih grobnica, danas prirodu. Sandra Vitaljić ovoj je temi posvetila ciklus “Neplodna tla”. U radu “Udaljen od ljudi” u Galeriji Spot poljski fotograf Michal Iwanowski upravo dok razgovaramo izlaže snimke koje je snimio tijekom rekonstrukcije tromjesečnog bijega njegova djeda i strica iz sovjetskog zatočeništva prema rodnoj Poljskoj. Riječ je također o pejsažima, a Iwanowski tvrdi kako “ne postoji nevino mjesto na zemlji”. Slažete li se?

- Da, slažem se. Izvrsna izložba u Galeriji Spot. Seriju “Poslije” sam započela 2006. na Srđu. Nastavila sam 2009. snimanjem u Bosni i Hrvatskoj. Mučilo me ono što je upisano u mjestu. Mučile su me moje ideje o tom mjestu, naša povezanost i činjenice koje su mi zapravo potpuno apstraktne. Kad vas netko odvede na ledinu i kaže, ovdje je pogubljeno više stotina ljudi, to je apstraktno i to je informacija s kojom zapravo ne znamo što bismo. Meni je fotografiranje pomagalo za promišljanje nečega što ne uspijevam probaviti ni shvatiti. Fotografirajući ta mjesta ne pronalazim ništa. Ništa i ne očekujem pronaći. Mene ne zanimaju vidljivi tragovi. Osjećam da je i mene odredilo to što se tu dogodilo, sve nas je odredilo, kao društvo, kao pojedince, i imam potrebu nekako se s tim suočiti. Teško je reći što je itko od nas htio postići tim fotografijama. Sada mislim na sebe, Vitaljić i Iwanowskog. Mi zapravo nismo ni blizu iskustvima nestalih. Bezbroj svjetlosnih godina smo od njih. Ali imamo se potrebu zamisliti, i to je nešto. To je poruka koju šaljemo.

Iz ciklusa 'Poslije' - Ana Opalić snimala je poprišta ratnih stradanja

 

U suradnji s Udrugom Documenta, koja je istraživala osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja, sakupljali ste, vizualno, svjedočanstava osoba koje imaju neposredno iskustvo rata. Koliko je to trajalo, kamo ste sve putovali i što ste naučili snimajući ovaj ciklus?

- To je bilo vrijedno iskustvo. Sretna sam što sam sudjelovala na tom projektu i žao mi je što umjetnici nemaju više prilike participirati u konkretnim projektima poput ovog. Bilo je ponekad jako naporno. Čak sam nakon tog projekta imala zdravstvenih poteškoća jer su priče koje smo slušali tri godine u kontinuitetu znale biti zastrašujuće, nepojmljive, neprihvatljive. Teško je to sve racionalizirati i pospremiti. Strašne okrutnost i patnje ljudi koji danas nikoga ne zanimaju i prepušteni su sami sebi, nekakvoj jadnoj mirovini ili naknadi za invaliditet koja je tako bijedna da vam se čini kao okrutan vic. Ja sam na projektu radila kao snimateljica, ali sam istovremeno i fotografirala kad god bi se ukazala prilika. Mogu reći da sam tek tada zaista upoznala Hrvatsku. Obišli smo stvarno svaki zakutak zemlje, do malenih sela kojih nema ni na karti i razgovarali s ljudima koji su na neki način žrtve rata. Još nisam sve fotografije snimljene na tom projektu izložila ni pokazala, nekako su otvorile previše pitanja i moguće da ću se na njih još nadovezati nekim dodatnim projektom. Za sada sam izlagala samo seriju “Dom”, koja bi do kraja godine trebala biti izdana kao mala knjiga u izdanju dubrovačke Art radionice Lazareti.

Ana Opalić

Fotografije iz serije Dom nastale su dok je radila za Documentu

 

Tko je Tamara, protagonistica jednog od ciklusa?

- Tamara je moja mama. Živimo zajedno jer je dugo bila bolesna, pa smo se sestra i ja naizmjenično brinule o njoj. Fotografije su nastale za vrijeme snimanja dokumentarnog filma “Lijek”, koji prati naš zajednički život i našu borbu za njeno ozdravljenje. Film je u produkciji Udruge K-ZONA upravo dovršen i trebao bi do kraja godine imati premijeru. Jako sam zadovoljna filmom, nije ga bilo lako snimati. Jako emotivno, često mučno. U najtežim trenucima nisam ni mogla uzeti kameru u ruke.

Prethodni film “Još jednom” snimili ste zajedno s Noah Pintarić o životima četiri prijateljice i jedne transseksualne osobe, kroz sedam godina i mnoštvo emocija koje se prepleću. Kako birate ideje za film?

- Moji su radovi gotovo uvijek autobiografski, na ovaj ili onaj način. Uvijek su dio mog života. Ja živim s kamerom i s kamerom reagiram na život. Tako je nastao i dokumentarni film “Još jednom”. On prati naše živote i emotivna previranja u pokušaju da se izborimo za svoj identitet, građanska prava, ljubav i vjeru u sebe.

U jednom ste intervjuu rekli kako je jedan od povoda bio film Jennifer Fox, “Flying: Confessions of a Free Woman”, u kojem ona u svojim putovanjima nije predstavila niti jednu lezbijku?

- Da. Taj mi je film bio odličan i u više se nastavaka bavio ženama iz cijelog svijeta. Nisam mogla ne primijetiti da ni jedna od njih nije lezbijka. U šali smo rekli “mi moramo snimiti takav film ovdje kod nas” i nedugo nakon toga zbilja smo počeli snimati. I nastavili uporno... Dobro smo se i zabavljali tih sedam godina.

U filmu se pojavljuju Ivana Kovačić, Mima Simić, Helena Janečić, književnice i slikarice, i vas dvoje, autori filma. Dakle, riječ je isključivo o kreativcima, nema drugih zanimanja?

- Hm... nisam to nikada tako gledala. To su jednostavno moje frendice i moj prijatelj Noah. Ljudi s kojima se družim. Ali, da... svi su kreativni i osjetljivi na pitanje ljudskih prava i jednakosti. Znate, nije slučajno da su baš ti ljudi u tom filmu. Tako nešto su mogli snimati samo ljudi koji su aktivistički osviješteni i shvaćaju zašto je taj film važan.

Autorica ste i fotografija istospolnih parova koje su se pojavile na jumbo plakatima. Koliko je ova kampanja pomogla osvješćivanju zajednice po tom pitanju?

- Helena Janečić i ja napravile smo tu kampanju, koja je zapravo bila parodija na kampanje općenito, a ova naša je kao reklamirala lezbijke. Meni je to bilo jako duhovito i bilo je direktno, aktivistički, jasno, bez uvijanja. Napravile smo sve fotografije “u kućnoj radinosti”, same, a kasnije su to vidjeli Gordan Bosanac i Zvonimir Dobrović iz Queera i jako im se svidjelo. Platili su tiskanje jumbo plakata i oblijepili Hrvatsku našim plakatima. Bilo je to izvrsno. Ne znam je li pomoglo u osvješćivanju zajednice, možda ih je samo malo iznerviralo, ali znam zasigurno da je puno značilo nekim gay osobama. Naročito onima koje nemaju podršku obitelji ili kolega na poslu. Puno znači da postoji netko tamo tko se ne srami i ne boji i tko će bez problema reći, “da, ja sam lezbijka”. Simpatična je bila reakcija Helenine mame kad su plakati izašli na ulice. Bilo je ljeto, a fotografije su snimljene u zimu. Helenina mama je prvo rekla: “Joj, ljeto vani, a vi u kaputima.”

I vi ste bili jedan od modela?

- Da, na fotografijama smo Helena i ja.

Jeste li trenutačno u vezi?

- Da, sa ženom. I nju fotografiram. Želim zabilježiti naše trenutke, naše starenje...

Suosnivačica ste web portala “Suvremena hrvatska fotografija”. Koliko je taj portal bio potreban?

- Portal smo osnovale Gabrijela Ivanov i ja 2009. godine. U jednom trenutku smo shvatile da naših najznačajnijih fotografa uopće nema na internetu. To nam se činilo neprihvatljivim i odlučile smo aplicirati na Ministarstvo kulture i Grad Zagreb da nas podrže sredstvima za pokretanje portala. Gabrijela je odrađivala programerski dio, a ja sam bila urednica i prikupljala materijale. Moji kolege su jako dobro reagirali na ideju i, lagano, portal se punio sadržajima. Sjećam se da sam prvo išla Borisu Cvjetanoviću jer sam znala, ako njega nema gore, ne moram portal ni raditi. Boris je rado pristao. Zatim su tu bili Ivan Posavec, Petar Dabac, Jasenko Rasol i dalje redom sve izvrsni fotografi i fotografkinje. Danas portal vodi Udruga Ured za fotografiju, ja sam se povukla s uredničkog mjesta 2016. jer sam osjetila da sam dala svoj maksimum znanja i volje i bilo je vrijeme da preuzmu povjesničarke umjetnosti i teoretičarke na čelu sa Sandrom Križić Roban, koja to izvrsno radi.

Ana Opalić

Iz serije 'Mjesta koja čekaju'

 

Koliko vam je značio nastup na Venecijanskom bijenalu?

- Pa značio je svakako puno. Iskreno, cijela pompa i značaj bijenala bilo je u tom trenutku nešto o čemu sam odbijala razmišljati. Ja sam bila koncentrirana na produkciju radova. Imali smo normalan budžet za realizaciju i prvi put sam mogla napraviti sve što sam htjela. Tada sam napravila instalaciju “Portret”, koja je kasnije, nažalost, bila oštećena i nije nikada ponovno stavljena u funkciju. Ona je službeno dio kolekcije Muzeja suvremene umjetnosti i željela bih da se jednog dana taj rad restaurira i ponovno izloži. To je rad koji propituje moj identitet. Da pojednostavim, podcrtava moj osjećaj da se ne nalazim ni u jednom od dva spola. Ni u muškom ni u ženskom, poigravajući se tradicionalnim elementima dubrovačke atelijerske fotografije s početka 20.stoljeća. Zapravo, jedan od rijetkih “queer” radova u ono vrijeme. Nažalost, taj rad nije nikada više izlagan, leži razmontiran negdje u depou muzeja. Ako bih morala reći što mi je bilo najvažnije u cijeloj toj priči oko bijenala, to je taj rad.

Izdvajamo

Iz drugih medija