INTERVJU

EDO MAAJKA ZA GLOBUS 'Zagreb sam spram BiH držao na pijedestalu, ali pogriješio sam. Ovdje gledaju žene svisoka isto kao u Bosni, samo u rukavicama'

Zagreb, 070317.
Jiggy bar, Brozova ulica.
Reper i Hip-hop tekstopisac Edo Maajka. Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Suvar / CROPIX

Edo Maajka

Vratio se Edo Maajka. Ima novi album, “Put u plus”. Neke stvari izveo je s ljudima iz drugih bendova. Vratio se kao drugačiji čovjek i muzičar. Promijenio se, ali nije izgubio onog starog, buntovnog Edu. Dodao mu je nove poglede, neku malu životnu mudrost i bolji seks. Nije mu više “napeto” imati gomilu koja će na njegovim nastupima skakati tek da se iskače, hoće da ljudi i promisle. Iako, nikada i nije bio na sceni radi toga da ima samo zanesenu gomilu, uvijek je bio angažiran. Dosta mu je foldera, kutija u kojima svi živimo, nagovara na iskorak i promjenu. U ovom razgovoru govori o tome kako se i zašto mijenjao, zašto je pozvao Yayu, Sašu Antića i Šarana da budu s njim na albumu. Najviše govori o ljubavi, pokazuje se bez stida, vrlo frajerski, kao netko tko voli, zna i plakati, može se i slomiti, ali se ne predaje. Možda razgovor i nije u okviru klasičnih razgovora s glazbenom zvijezdom, ali - treba izaći iz foldera.

Ono što nije u intervjuu, a govorio je i o tome, jest ideja o drugom jeziku. Htio bi napraviti nešto na engleskom. No treba pričekati da ta ideja sazre. I onda će to biti skok u nepoznato, ali nema veze. Zato je već prošao fazu kopanja po sebi o kojoj ovdje govori.

Vratio si se prije dvije godine s obitelji iz Izraela. Kako je to izgledalo?

- Užasno mi je teško išao taj povratak s obitelji koja je iz Izraela, navikla na drugačije, na drugo zdravstvo, na drugi standard, na sve. Bojao sam se.

Je li tvoj brak genijalna ljubavna priča?

- Nije genijalna, nego je moja.

Da, ali kada čovjek radi žene odluči promijeniti sve, onda je to ozbiljna ljubav. Zbog ljubavi se može učiniti sve, može se izdati, može se postati hrabar, može se promijeniti život. Ti si radi ljubavi otišao u Izrael, to je ipak velika životna promjena, promijeni se sve. Mnogi nisu u stanju promijeniti ni ulicu...

- Pa da, promijeni se sve, ali ti to nije bitno. Našao si nešto što je vrijedno svega, našao si ljubav koja se ne može mjeriti s bilo čime što si prije doživio...

Što si morao slomiti, odrezati za to?

- Morao sam odrezati svoj ego, morao sam se odreći stvari u kojima sam najbolji. Morao sam se odreći muzike, puno prijatelja, veza, puno toga.

Što si imao u Izraelu?

- Imao sam ženu, pokćerku i našao sam nekoliko ljudi iz ex-Yu s kojima sam mogao piti. To je bilo to. Onda smo dobili dijete, totalno sam se posvetio djetetu. Žena je radila, ja sam bio s malom i gledao sam svijet u kojem se nalazim. To je svijet koji je potpuno drukčiji od svijeta iz kojeg ja dolazim.

Čekaj, bio si sponzoruša?

- Nisam bio sponzoruša! Imao sam sreće da svaki mjesec odradim negdje koncert, da mogu otići i svaki mjesec donijeti neke pare. Tu sam sreću fakat imao. Nisam radio ništa novo, ali sam imao dovoljno veliku reputaciju na Balkanu da si mogu osigurati jednu svirku mjesečno. Ta svirka mi je trebala, radi mene. Bilo mi je to sasvim dosta. Ali, u svemu tome bitno je da sam našao nešto zbog čega se želim promijeniti i biti bolji čovjek.

To je filmska rečenica! Stvarno.

- Pa je. Ne osuđujem nikoga tko se ne može smiriti u vezi, ne može biti u braku, tko nije obiteljski tip. Ja sam drugačiji, ja sam hrčak. U kući sam najbolji i najbolje mi je u kući. Veliki problem u životu bilo mi je to što bi mi stvari brzo dosadile. Izbacio bih jedan album, a već bih bio na trećem. I sada sam konačno našao nekoga tko je deset puta zanimljiviji od mene i tko mi ne može dosaditi, nikada. To nisam htio propustiti, to mi je najbolja odluka u životu.

Tome usprkos, promjena nije utjecala na tvoje pjesme. I na ovom si albumu, “Put u plus”, društveno angažiran.

- Ponekad mi se čini da sam s tom angažiranošću pretjerao, ponekad sam sebi idem na živce s time. Kad napraviš pjesmu “Mater vam jebem”, “Jebo vladu”, to je samo mali nakit onome što si dosad rekao. Mislim da mi je sada pravi izazov, možda sam zreliji, sukob sa sobom, razgovor sa sobom. To su neke intimne stvari koje rješavam jer su mi postale bitne. Uvijek postoji nezadovoljstvo, bijes, jedni dođu na vlast, onda drugi, pa se pojavi nada, pa razočaranje, pa nada i tako, ali to se ne mijenja.

To sam prostudirao, skužio sam kako to funkcionira. Ali, ovo što je duboko u tebi, te traume, strahovi, s njima se isplati boriti. Puno me više ispunjava kada se njima posvetim u nekoj pjesmi.

Hm, ako si dovoljno hrabar. Ljudi to ne rade.

- Pa ne rade, ali kad-tad ih to čeka. Unutarnji nemir nikada nemaš zbog situacije u društvu, to ti samo može biti triger za tvoja osobna sranja, dobra ili loša koja ne znaš kako klasificirati. Ja sam priznao da ne znam i onda sam krenuo kopati, kopati i kopati. I iskopao sam dosta toga.

Ljudi koji te slušaju to osjete. Koliko mi se čini, i dosta dobro prihvaćaju, sudimo li po koncertu i reakcijama.

- Nadam se. Ne znam, ovaj materijal mi je dosta nov, pristup s bendom je nov. Ja nisam standardni rap, pokušavam i pjevati, na nekim sam ritmovima na kojima nisam bio, izvan sam zone sigurnosti, i to me napaljuje, nije mi dosadno. E, sada, ako ljudi to prepoznaju, onda dobro. Još uvijek nije bilo dovoljno svirki da bih mogao reći kako to ljudi prihvaćaju.

Zašto Yaya?

- Ja sam fan Jinxa, Jinxe obožavam od svojih tinejdžerskih dana. Na Jinxima su uvijek bile najljepše žene. Ta muzika je mrak, ali bonus su te žene na koncertu. I kad si mladi lik kao što sam bio ja, onda to ne propuštaš. Znači, lud sam za Jinxima. Coco složi tugu na veseli i plesni ritam. Druga stvar, Yaya ima nevjerojatne glasovne sposobnosti i kad napraviš stvar koja je u svojoj osnovi funky, groove, jedine osobe koje ti dolaze na pamet su Yaya, Valerija, ima ih još nekoliko, ali Yaya mi je najdraža. Postoji samo nekoliko žena na sceni koje su u stanju to isfurati.

Prvo sam napravio pjesmu s nekim refrenom koji je bio okej, ali me nije ispunjavao. Onda sam napisao refren baš za nju - bolje ovo, bolje ono, znam ja šta je bolje, ali u biti nemam volje. I tu sam skužio kada najviše nemam volje. Najviše nemam volje kada imam problema doma. Toliko mi je baza doma, u obitelji da, kada to nije dobro, onda sam spreman odustati od svega. Spreman sam odgoditi intervju, koncert, turneju, ne zanima me. Doma mi je fokus. To sam ubacio u dio refrena koji je Yaya otpjevala i bilo je super. Fali mi volje, fale mi ruke tvoje.

Zvao si i Sašu Antića i Dinu Šarana...

- Saša i Dino Šaran moji su frendovi kojima se obraćam kad nemam pojma što da radim s refrenom, ali znam što želim čuti na refrenu. Napisao sam Šaranu ogroman mail i u njemu – takav sam, takav sam i takav, to i to, to i to, i želim to i to i onda, kad čovjeku daš dobre smjernice, onda čovjek - razvali. Dino Šaran ti je takav čovjek koji bi, da radi pjesmu o Vintage baru, neku reklamu, u sebi imala dio romantike, šansonske, kemalmontenovske, arsenovske, imat će emociju! Saša je meni idol. Kad se pojavio TBF, bili su mi smjernica. Njihovo srce i moje srce jako su blizu. Kad sam ih čuo prvi put, znao sam, to je to. Sviđali su mi se više nego bilo što drugo što sam čuo u Zagrebu do tada. Trebalo je jako dugo da počnem suradnju s njima. Mislio sam si, što će oni sa mnom, ja sam im tamo neki Bosanac... Onda smo se počeli družiti, godine su prolazile, imali smo zajedničke nastupe, bili na festivalima. A kad radiš sa Sašom, Sale ti uvijek apgrejda ideju, ispast će puno bolje od onoga što želim. Isto kao i sa Šaranom, takvi su.

S druge strane, kad ti se nešto ne sviđa što ti Sale pošalje, on se neće naljutiti. Ja nemam nikakvo glazbeno obrazovanje i onda mi je bitno raditi s ljudima koji me ne osuđuju. Bitno mi je raditi s takvim ljudima jer kad me basist pita odakle kreće ta pjesma, ja ne znam drukčije nego mu pokazati prstom na vratu gitare odakle počinje pjesma. Ne znam! E, ako mi čovjek vjeruje, onda će to biti čudo. Kada nađeš likove koji ti vjeruju, koji te uzimaju za ozbiljno, a ti ne znaš note i ne znaš te stvari, ali znaš, kada čuješ, što želiš, to je onda to.

Kakav si ti s egom? Kako reagiraš kada ti ljudi kažu da im se ne sviđa tvoja ideja?

- Hm, kad radim za druge, ne popizdim. Fakat ne popizdim! Ali, po pitanju ega sam zajeban, zna me povrijediti ako me netko bez razloga krene pljuvati. To možda i nije pitanje ega, to je pitanje - zašto to netko radi? Znaš, ja mislim da je muzika generalno čisti egoizam. Kad netko radi muziku, onda to radi prvenstveno za sebe. Ako si stvarno kreator, ako si tvorac muzike, onda to radiš za sebe u prvom redu. Ako to radiš za okolinu, onda si gotov, automatski. Ako ti se sviđa to što radiš, onda te i ne pogodi kad ti kažu da nije dobro. Ali kada radiš slijedeći neki trend ili pogodujući nekome, onda znaš da podilaziš, da zadovoljavaš druge. I kad ti tada kažu da ti to ne valja, onda te ubije. U stvari te ne ubije, mrziš ga. Znači, mrziš sebe. Zašto bih ja sebe mrzio? Neću. Moj ego, ustvari, nema veze s time. Ima veze kad razgovaram sa ženom, kad raspravljamo o nekim stvarima, o društvu.

Kakve veze ima društvo?

- Pa treba se osloboditi tih okova društva iz kojih dolazimo. Mi dolazimo iz izrazito muškog, egoističnog društva. Ja sam godinama radio na sebi, godinama. Ti nemaš pojma iz kakvog ja blata dolazim, egoistično-egocentričnog muškog okruženja! Nevjerojatno! Vidim to svaki dan kad radim s ljudima. Kad je žena u pitanju, to je grozno. Evo, recimo, žena mi sada radi scenarije i režira spotove, a nije završila režiju. Primijetio sam kod nekoliko ljudi na setu koliko je ne uzimaju ozbiljno jer je žena. Razgovarao sam i s prijateljicama iz svijeta filma o tome. Nisam to nikada očekivao u Zagrebu. Zagreb sam spram Bosne i Hercegovine držao na pijedestalu, svojom greškom. Znaš, u Zagrebu gledaju žene svisoka isto kao u Bosni i Hercegovini, samo u rukavicama. Ovdje kad ošamare ženu ošamare je rukavicom, s nekom koncentracijom riječi koja je malo drukčija od one izvorne, balkanske: Mrš, jebemtimater! Ovdje je malo drukčije, ali efekt je isti. Te su mi prijateljice onda rekle - welcome to the club! Ružno je to.

Ja vjerujem da će se to promijeniti, samo je problem u ovakvom društvu za ženu koja nema nekoga tko će je štititi, svog muškarca, svoju ekipu, nekoga tko joj vjeruje, onda je najebala! Onda ona i vjeruje u to što joj nameću, da vrijedi manje, da ona to ne može. Kad moja žena napravi spot od dvije tisuće eura koji izgleda filmski, a svi joj kažu da je to nemoguće, i kad ga ona na kraju napravi, onda je mrze jer je to napravila, dokazala da je moguće! Sve se može, bitno je da nešto želiš, i to će se posložiti, privući. Tako to funkcionira u životu.

Sjeti se Severine koja je prije nekoliko godina glumila u kazalištu, a nije imala školu. Koji je to hejt bio protiv nje! A žena je rasturila. Smeta im to.

Zašto je to tako, ako imaš ideju?

- Pa ljudi te vide u jednom folderu, a da izađeš iz tog foldera, treba ti puno truda. Ja predlažem ljudima da uopće ne izlaze iz tog foldera jer to ionako nije njihov folder. Kad me netko stavi u folder, to nije moj folder, nego njegov. Nisam se ja tu stavio, nego me ta osoba tu stavila.

Sad se vratimo na ono što sam govorio o ženama, a to je da ako ja napravim grešku i uskočim u taj folder u koji me stavljaju, onda sam sam napravio grešku i onda sam najebao. Ali, ako ja znam gdje sam, ti koji me guraš u neki folder me ne zanimaš. Ti ćeš na kraju ići tražiti druge ljude da ih strpaš u te foldere, a ja ću živjeti svoj život. I naći druge ljude koji me vide i prihvaćaju u mom folderu. Mislim da tako svijet funkcionira. Pogledaj škole, učiteljima su najdraži učenici koji su poslušni. Učenici koji se ponašaju drukčije zahtijevaju trud. Oni su drukčiji, znači krivi su, znači izdajnici su jer su izvan foldera. O tome pjevam. To je ta linija - drukčiji, automatski kriv, znači izdajnik. Teško je ljudima koji dolaze iz takve škole da shvate da je to sve zakurac jer moraju sebe izgraditi i pronaći.

Pa mi smo onda, zato što smo skučeni kao društvo, prepuni izdajnika.

- Da, najveći izdajnici su gay populacija! Biti gay u Zagrebu još donekle prolazi, ali zamisli biti gay u Slavonskom Brodu ili Županji i smoći toliko hrabrosti reći to roditeljima. Napraviti tako nešto je nevjerojatan uspjeh! Ti si svjestan s čime se moraš suočiti jer su ti roditelji odrasli u društvu u kojem biti gay znači - stavi ga u bolnicu, nakljukaj ga tabletama i pošalji tri popa da istjeruju đavla iz njega! Kad je netko gay u Slavonskom Brodu, on odmah izgubi pedeset prijatelja. Ako mu ostanu dva, dobro je prošao. Zato su ti ljudi za folder u koji su stavljeni izdajnici. Isto kao moji frendovi koji vole gledati porniće, gole trebe. Kad im odraste kći, oni bi iza nje hodali s bazukom. Prošao sam ja sve te stvari u Tel Avivu.

Kako si to prošao?

- Tel Aviv ti je golotinja na kvadrat. Na gay prideu je cijeli grad, tolika pozitiva. Cure su samosvjesne. One idu u vojsku, tamo je feminizam.

A Izraelke znaju i rastaviti automatski pištolj.

- Da, tamo žene većinom ne traže muškarca koji će ih štititi ili nešto određivati za njih, one žele partnerstvo. Okej, ne moraš me štititi, ali me moraš poštovati. Pazi, zanimljivo je i u vojsci, pričali su mi oni koji su bili u vojsci. Kada dođeš u vojsku, dočeka te žena, ona ti zapovijeda. Žena ti je nadređena pa, kad si iz neke izraelske pripizdine, a žena ti kaže napravi mi deset sklekova, ti ćeš, brate, to morati riješiti sa sobom, ali ćeš napraviti te sklekove. Puknut ćeš u roku dva tjedna ako si patrijarhalan. A kad pukne, onda mu dođe ta žena, stavi mu ruku na rame i kaže - možeš ti to. Moja pokćerka, kad je tu počela živjeti, vratila se sada, počela je i izlaziti. Prvi izlazak bio je s nekom ekipom u Vintage. Vratila se u neko doba noći, bio sam budan i počela je pričati. Rekla je da ne razumije tu situaciju u kojoj su žene na jednoj strani, a muškarci na drugoj. Toga u Izraelu nema, svi su izmiješani i razgovaraju. Kad je počela razgovarati s nekim dečkom, on ju je krenuo šlatati. Nema tu dalje, kome je jasno, jasno je. Što je najgore, ja sam bio takav s dvadeset.

Što je tebe promijenilo?

- Promijenilo me to što sam vidio drukčije, što sam probao drukčije i što sam shvatio da, iako je drukčije, može biti bolje od nečeg našeg. Najviše me promijenilo što volim svoju ženu i želim biti bolji muž i roditelj. A promijenila me i činjenica da sam dobio kćer, bio na porodu, sve te emocije te promijene. Zahvalan sam za to jer mislim da su za kreativnost kod muškaraca zaslužni ti ženski dijelovi koje nosimo u sebi. Odjebani su mnogi strahovi, iako su došli i neki novi.

Izdvajamo

Iz drugih medija