Edvin Liverić (1970.) glumac je i redatelj s kojim smo razgovarali u povodu njegove nedavne režije predstave “Proba orkestra” u Zagrebačkom kazalištu mladih. Inače, Liverić je poznat kao svestrana umjetnička osobnost koja svoje umjetničke interese oprobava u različitim medijima, različitim alatkama, od suvremenog plesa do vrlo ozbiljnih zahvata u kazališnoj režiji.
Neko vrijeme bio je član Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, a od 1995. član je ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Od 1996. do 2005. bio je vanjski suradnik na Akademiji dramske umjetnosti (katedra za scenski pokret), a od 2013. vanjski je suradnik na studiju Gluma, mediji, kultura Sveučilišta u Rijeci. U Hrvatskom institutu za pokret i ples od 1996. do 2005. radi kao selektor i asistent umjetničke ravnateljice festivala Tjedan suvremenog plesa. Od 2003. umjetnički je ravnatelj Festivala Street Art u Poreču. Suosnivač je kazališne skupine Trafik. Usko je vezan uz plesni teatar i teatar pokreta, ostvaruje veliki broj uloga na domaćoj sceni i u inozemstvu (Italija, Nizozemska, Njemačka, Singapur). Suradnik je za scenski pokret na mnogobrojnim kazališnim produkcijama u Hrvatskoj i Sloveniji. Glumi u stranim i domaćim filmskim i televizijskim produkcijama. Režirao je nekoliko kazališnih predstava, dugogodišnji je predstavnik Hrvatske u europskoj kazališnoj mreži Aerowaves. Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” kao dio kolektiva predstave “Imago”.
Kritike su uglavnom na vašoj strani. Prije nego što krenemo s vašim kazališnim interesima kao redatelja, moram vas pitati kakva je to anamneza hrvatskog društva koju postavljate na scenu? Koji aspekti društvenih anomalija su vam posebno interesantni za uprizorenje?
- Kao i svaka prava socioanamneza i ovaj naš komad progovara o svim životnim prilikama i neprilikama, nasljednim bolestima i preboljenim bolestima našeg društva u kojemu živimo danas. Ninu Mitrović, koja je pisala potpuno novu dramatizaciju, držeći se Fellinijeva scenarija u njegovoj osnovnoj ideji i dramaturškom slijedu, zanimale su sve one anomalije - i velike i naizgled male - o koje se svakodnevno saplićemo u našoj životnoj okolini. Radi se o korupciji, nepotizmu, licemjerstvu, lažnoj moralnosti, nemoralnosti, šovinizmu, seksizmu, nacionalizmu itd. Ono što smo i ona i ja željeli izbjeći jest – bilo kakva direktna asocijacija, ime, lokalitet, a napose prožvakane priče o “ustašama i partizanima” te otvaranje pitanja “gdje si bio ‘45. i/ili ‘91.?”.
Dugo se već koprcamo u tim tematski blatnim lokvama, a njima odvlačimo fokus s onih bitnijih – a to je, naprimjer, kako se nosimo s novim neoliberalnokapitalističkim sistemom koji nas sve zajedno gazi i satire. I Nina i ja smo kao temu svakako htjeli otvoriti pitanje slobode danas i pitanje društva, prema kojem se odnosimo kao prema nekom vanjskom entitetu i koji bismo najradije vješali kao “pusta” o lokalne bandere i palili za karnevala. A zaboravljamo da smo to društvo mi sami!
Koji su pak u kazališnom, kulturnom životu ti trenuci “posrnuća” u ovoj maloj kulturi?
- Ima ih pregršt, od upletanja politike u odluke kulturnih vijeća, odabira tema, tihe, a ponekad i vrlo glasne i direktne cenzure itd. Samo što kultura, nažalost, još uvijek civilizacijski nije tema u fokusu našeg društva. Poražavajući je podatak koliko ljudi čita knjige, gleda filmove, ide u kazalište. Jeste li znali da su istraživanja u Europi pokazala da samo jedan posto stanovnika ide u kazalište? Velika većina će proživjeti svoj život a da nikada neće ni kročiti u njega. Bojim se i pomisliti, ako je ukupni postotak za čitavu Europu samo jedan posto, koliki je tek taj postotak u Lijepoj Našoj.
Smije li se prepoznati da je vaš režijski interes, barem u zadnje vrijeme, vezan na simptome društvene pa onda individualne traume? Što vas vodi tim temama?
- Nekako se držim one – svatko se češe gdje ga svrbi. Ja uvijek sam izabirem komade i teme koje ću postaviti na scenu, a želim da me se one tiču i osobno. Nisam redatelj po struci, ali nekako režiju, uz svoj glumački poziv, osjećam kao svoju vokaciju. Nije to nešto dijametralno suprotno, pa me često čudi kako se to u glavama ljudi pobija jedno s drugim. Radim kazalište koje progovara o aktualnom vremenu i mislim da ako ono ne komunicira s nama danas i ovdje, nema ama baš nikakva smisla. To ne znači da zazirem od novih tendencija i umjetničkih propitivanja, a, ne, naprotiv! Ako kazalište uspijeva pronaći specifičan poetski izričaj, a progovara o temama koje me se direktno tiču, ono je ispunilo svoju svetu dužnost. Govorim o specifičnim autorima/redateljima kao što su Arpad Schilling ili Jernej Lorenci ili Romeo Castellucci.
Kakav je bio proces obrade, prerade, reinterpretiranja ovog kultnog filma? Kako je bilo uopće se usuditi nadovezati na to remek-djelo?
- Nina Mitrović i ja dugo smo radili na “Probi orkestra”. Puno razgovarali i propitivali, istraživali, čitali mnoštvo eseja na temu društva i sloboda. Ali ono što nam je uvijek bila vodilja i definiralo sam proces bilo je pitanje – bi li ovo što radimo napravio i Fellini? Na ovom smo komadu radili svakodnevno punih devet mjeseci, a u jednom nam se trenutku pridružila i Merima Ključo, koja je bila zadužena za glazbeni dio komada. Taj je dio jednako bitan u samoj dramaturgiji te, kao i kod Fellinija, gotovo da je pisan u formi monologa ili dijaloga, jer govori u ime samih lica i situacija. Moja je velika želja bila da naš glumački orkestar, pojačan s četvero profesionalnih glazbenika, zaista zasvira glazbu Nina Rote. Svi su me uvjeravali da je to nemoguće, a ja sam danas, zaslugom Merime, ponosan na ansambl predstave – jer su dokazali da se sinergijom i velikim trudom i radom to ipak može postići.
Koje su zamke ovog scenarija, odnosno ove dramatizacije? Je li to sam “rub” dekadencije koji onda nužno izgleda kao kič?
- Fellini je vrlo osebujan sa svojom poetikom fantastičnog realizma, a taj sam moment svakako htio ispoštovati. Ono što Fellinija čini “fellinijevskim” je i njegov izbor glumaca, a često se radi o naturščicima i specifičnim, zanimljivim pojavama. Kada ste limitirani na podjelu unutar jednog ansambla, time ste i u tom segmentu dosta zakinuti. Tako da smo se vodili i idejom o što je moguće raznovrsnijoj podjeli - godište, spol, fizionomija - kako bismo dobili šareni presjek društva. U filmu je pedesetak glumaca, a ja zbog zahtjeva produkcije nisam smio prijeći brojku od 20 aktera. Sve su to limiti i prepone koje u kreativnom procesu morate savladati.
Ipak, najveća je zamka različitost filmskog i kazališnog jezika. U filmu imate kadar koji usmjeruje i uokviruje fokus gledatelja. U kazalištu morate pronaći neka druga scenska rješenja ako želite ispoštovati taj način kadriranja. Najčešće režirate komad koji se ne sastoji od niza scena i nekoliko činova, a sad zamislite da imate samo jednu scenu, koja traje sat i pol i u kojoj je sve vrijeme u kadru prisutno svih 20 glumaca. To je za mene bio kapitalan redateljski zalogaj. Ali, bez obzira na muku i teškoće koje smo prolazili u procesu, danas sam neizmjerno zahvalan na ovom iskustvu i izuzetno ponosan na postignuto. A što se dekadencije tiče, ona je uvijek zahvalna za scenu, a i doza kiča je dobrodošla.
Kako je raditi unutar kuće u kojoj djelujete kao glumac? Kako je biti redatelj svojim kolegama? Je li bilo unutarnjih ili vanjskih otpora?
- Pa to je možda bio i najteži dio posla. Nigdje ne nailazim na takve probleme u komunikaciji i radu s glumcima kao u vlastitom kazalištu. Ne želim generalizirati, ima tu kolega koji su izuzetno profesionalni i dijele naš odnos tokom rada na onaj profesionalni i privatni. Ali neminovno, ako ste već 23 godine dio jednog ansambla, te se granice pomalo gube i teško je stvoriti tu potrebnu distancu. Kad je ravnateljica Snježana Abramović prošlog ljeta predložila da umjesto Lagarceova komada “Music Hall”, koji je pisan za troje glumaca, a koji sam planirao postaviti na scenu, režiram Fellinijevu “Probu orkestra”, a koju sam predlagao u svojem programu kandidature za intendanta HNK Ivana pl. Zajca još 2014., nitko nije ni slutio do kojih će sve previranja i situacija tek doći unutar ansambla ZeKaeM-a.
Tako je sam komad u međuvremenu postao gotovo pa “pornografski”, a ja sam imao osjećaj da režiram “probu ZeKaeM-a”. Unutarnjih otpora bit će uvijek, ma tko god da je redatelj, jer, bogu hvala, različiti smo i potpuno različito razmišljamo o samom kazališnom činu i procesu. Pa u tome i je ljepota i bogatstvo svakog ansambla, odnosno orkestra, odnosno društva. Sve to spada u uvježbavanje demokracije, dokle god su u pitanju tolerancija i međusobno poštovanje.
Kako ste se učili režiji? Iza vas je niz zaista zanimljivih pothvata. Što mislite da još trebate savladati na tom putu?
- Još sam kao student pokazivao tendencije autorskom pristupu na svojim ispitnim produkcijama. Tako sam i zaradio svoju prvu režiju, davne 1992., kada sam u &TD-u dobio šansu da kao student treće godine glume na ADU postavim “Bračne prizore” inspirirane scenarijem Bergmanova filma. Ali najveću ulogu za mene kao redatelja odigrala su kazališta Glej, ŠKUC i Cankarjev dom u Ljubljani, koji su me prvi prepoznali kao redatelja i ponudili mi nekoliko režija.
Zapravo je sve krenulo tako što sam često radio kao asistent za scenski pokret drugim redateljima i shvatio s vremenom, promatrajući same procese nastajanja predstava i učeći od drugih, da ja to mogu i sam. Dapače, da ja to želim i umijem. Dugo sam se dokazivao, a možda je najveću prekretnicu odigrao Slobodan Šnajder, koji mi je dao prvu režiju u ZeKaeM-u, “Draga Elena Sergejevna” Ljudmile Razumovske. Nažalost, nakon njega uslijedio je dugi period pod ravnanjem nove ravnateljice, za koju sam bio persona non grata. Ali zato njoj mogu zahvaliti na svom mladenačkom izgledu, jer sam kao “rezervni igrač”, koji je sjedio deset godina na klupi i čekao kada će istrčati na teren, ostao dobro konzerviran i nepotrošen. A što se tiče novih spoznaja u redateljskom radu, nakon inscenacije “Probe orkestra” definitivno se slažem kako 50 posto uspješne režije leži u dobroj podjeli i dobroj pripremi.
Što vam je pak, s druge strane, još nedohvaćeno u glumi? Kako vidite svoje mjesto u tom poslu?
- Mislim da je spoznaja činjenice “koliko visoko skačete” i “za koju ligu igrate” zdrav start za svakog čovjeka, a napose za umjetnika. Ja sam se kao glumac realizirao i zadovoljan sam postignutim. Jesam li mogao i bolje – pitanje je s kojim se ja trebam nositi i na koje trebam pronaći odgovor. Moramo znati da nismo svi isti i da ne skačemo svi preko dva metra. Ta spoznaja dobar je temelj svake zdrave radne sredine. Bit ću sad vrlo iskren – mi u ZeKaeM-u imamo glumce kao što su Katarina Bistrović Darvaš i Rakan Rushaidat i onda dugo nakon njih nitko od nas ostalih. Svi smo toga svjesni, ali ne želimo, ili pak ne volimo to i javno izreći. Naravno da spoznaja koliko visoko “skačem” ne isključuje moje ambicije i treninge da možda skočim i više negoli od sebe očekujem. Naprotiv, to bi nam trebali biti motivacija i poticaj. Oduvijek sam želio raditi s Arpadom Schillingom i sad mi se to ostvarilo. Uskoro krećemo s pripremama za njegovu novu predstavu u ZeKaeM-u, pa se trenutačno kao glumac, zbog toga, osjećam potpuno ispunjeno i realizirano.
Niz godina predavali ste na ADU. Imate li i dalje pedagoških ambicija?
- Predavao sam deset godina na ADU u Zagrebu i nekoliko godina na Studiju glume, medija i kulture Sveučilišta u Rijeci. Držao sam i radionice u teatru EXIT i pri Pučkom otvorenom sveučilištu u Poreču. Sva su mi ta iskustva neizmjerno vrijedna. Ali trenutačno su moje ambicije usmjerene na nešto drugo, a ne na pedagogiju.
Kako vidite latentni ili eksplicitni klijentelizam u kulturnim krugovima? Malo je njih izuzeto iz tog začaranog kruga. Samo kao da zaborave, oni “prvi” kada kritiziraju one “druge”, bilo s desnice ili s ljevice. Kako vam se čini taj “moment”?
- U recentnoj povijesti bili smo svjedoci i desnog i lijevog klijentelizma i nisam siguran da je on zajednici i kulturnoj sceni išta dobrog donio. Samo je stvorio još veću podjelu u društvu, a tome su itekako pridonijeli i kolege umjetnici koji su se slizavali s aktualnim političarima. Pa kad ih danas vidim okupljene kako prosvjeduju u nekakvim “inicijativama” pred moćnicima suprotnih strana, bljuje mi se od licemjerstva. Svi su zgroženi kad politika nekoga svrgne s čelnih pozicija kulturnih institucija, ali nitko se od istih nije bunio kad ih je neka druga politika tamo postavila.
Dakle, sve što politika postavi, politika jednog dana i svrgne. To su njezina pravila igre, pa ako ćete s njom plesati, na vama je da odlučite. Kad izabirete kojim ćete sredstvima do nekog cilja, morate biti svjesni i posljedica koje te odluke sa sobom nose. Eto, možda je pravo vrijeme da se na neku našu kazališnu scenu postavi “Mephisto” Klausa Manna.
Možete li nam reći nešto više o svojim daljnjim planovima, projektima?
- Trenutačno radim na sakupljanju arhivskog materijala na temu prostitucije i migracija, uglavnom vezanih za Rijeku i Budimpeštu. Bit će to kazališni projekt koji bi trebao zaživjeti naredne jeseni u sklopu projekta Rijeka 2020. Jednako tako pokrenuo sam inicijativu za osnivanjem književne nagrade za dramski tekst s političkim i socijalnim angažmanom, a koje bi nosilo ime nedavno preminule velike svjetske književnice Daše Drndić. Kako sam od ove godine postao i član boarda Glavnog ureda kazališne mreže Aerowaves, morat ću često i na njihove sastanke u London. Postoji i neka ideja o mojem povratku u Rijeku nakon 30 godina života u Zagrebu, pa sam i tom odlukom dosta okupiran. Sve u svemu, ja sam zadovoljan i ispunjen čovjek i veselim se svakom novom danu. Još samo da i ovogodišnji urod svojih maslina stignem pobrati, pa nek ulje poteče.