INTERVJU U GLOBUSU

IVANA SAJKO Kritike 'da mrzim sve što je hrvatsko' potpuno promašuju smisao jer kritizirati destrukciju društva nosi sa sobom dobre namjere

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 10.08.2018. u 15:07

Maja Bosnić

Ivana Sajko

 

Ivana Sajko (1975.) jedna je od najistaknutijih, ali i najzaposlenijih autorica, umjetnica koja je svoje djelovanje izmjestila iz Hrvatske. Već dvije godine u kontinuitetu živi u Berlinu gdje je otišla radi prestižne DAAD-ove stipendije. Njezina djela doživljavaju izvrsnu recepciju na njemačkom govornom području gdje su većinom i prevedena. Nedavno je sudjelovala na forumu Zukunft der Demokratie (“Budućnost demokracije”) koji organizira ured njemačkog predsjednika Frank-Walter Steinmeiera, a moderira ga Steinmeier osobno. U rujnu se pak počinje raditi na kazališnom uprizorenju njezina prvog romana “Rio bar” (prevela Alida Bremer, 2008., objavljen u Matthes&Seitz Berlin) za Stadttheater Gieβen, u Giessenu, poznatom po kazališnoj školi i konceptualnom teatru.

Paralelno radi na dramatizaciji Hamsunove “Gladi”, piše kolumne za dnevne novine Die Zeit, te kao dramatičarka i redateljica radi u brojnim kazališnim kućama. Nedavni veliki uspjeh, kada je s prevoditeljicom Alidom Bremer osvojila prestižnu nagradu Internationaler Literaturpreis što ju dodjeljuje Das Haus Kulturen der Welt, kulturni centar u Berlinu u suradnji sa zakladom Stiftung Elementarteilchen, povod je ovomu razgovoru. Nagrada se inače dodjeljuje za stranu književnost prvi put prevedenu na njemački jezik.

Ivana Sajko dosad je objavila zbirku drama “Smaknuta lica”, dramsku trilogiju “Žena - bomba”, te zbirku drama “Trilogija o neposluhu”, romane “Rio bar”, nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo, “Povijest moje obitelji” i “Ljubavni roman”, te teorijsku knjigu “Prema ludilu (i revoluciji): čitanje”. Četiri je puta osvajala Marina Držića za najbolji dramski tekst, kao i nagrade Ivan Goran Kovačić za prozno djelo.

Vi i Alida Bremer dobitnice ste Internationaler Literaturpreis, važne njemačke nagrade koju dodjeljuje Das Haus Kulturen der Welt, kulturni centar u Berlinu u suradnji sa zakladom Stiftung Elementarteilchen, za roman “Ljubavni roman”, odnosno njegov prijevod. Kada sam ga čitao, vrlo brzo nakon što ste ga objavili, mislio sam da upravo taj tekst, od svih drugih vaših romana, ima univerzalni potencijal za šire razumijevanje. Možete li se prisjetiti kako ga je bilo pisati, u kojim uvjetima ste ga pisali?

- Roman je nastajao dugo i s prekidima, te u različitim gradovima, ovisno o tome kamo sam se selila s obitelji. Mada ni približno nije autobiografski, roman u mnogo čemu pogađa atmosferu u kojoj je nastajao; onu ekonomske nesigurnosti i iscrpljujuće veze, strah i klaustrofobiju koje, naposljetku, uistinu nose izvjesnu univerzalnost radi koje se mnogo ljudi poistovjetilo s likovima.

I što je ova nagrada donijela, osim simboličkog i materijalnog u istom? Je li proširila polje djelovanja?

- Internationaler Literaturpreis je uistinu velika nagrada, ne samo novčano ili u smislu vidljivosti koju pruža, već zbog autora koji su je dobivali i autora koji su za nju bili nominirani, a to “dobro društvo” za mene je najbitnija komponenta. Koliko god mogla ponavljati da mi, s jedne strane, nije važno što kritika misli o mojim tekstovima, s druge je strane poticajno dobiti ovakvo priznanje, jer pruža unutarnju sigurnost da ono što radim, a radim najozbiljnije što mogu, nije tek moj umišljaj, nego zauzima svoje mjesto u mnogo širem umjetničkom kontekstu. Ujedno nakon mnogo godina putovanja, odlazaka i vraćanja, od 2016. sam trajno u Berlinu i s ovom nagradom, kao s dobrim znakom na jednom dugačkom putu, osjećam se dobrodošla i kod kuće.

Maja Bosnić
 

Vaša suradnja s Alidom Bremer traje jako dugo, prevela je, ako se ne varam, sva vaša djela na njemački jezik. Kako se ostvarilo to povjerenje i prijateljstvo?

- Da, istina, naša suradnja traje već sedamnaest godina, kao i naše prijateljstvo. Alida za mene ima više uloga i u pojedinim periodima života neke su bile bitne da mi daju snagu i povjerenje u sebe. Uostalom, Alida je bila prva osoba koja me je pozvala i na neki hrvatski književni festival, još kada me se doživljavalo kao isključivo dramsku autoricu. Ona je tada u mojim dramama koje je prevodila preko naše “njemačke veze” vidjela i književno vrijedan tekst, pa me uvrstila u svoj izbor kada je, ima tome nekih petnaestak godina, radila izbor ženskih spisateljica za književni festival u Puli. Čitala sam fragmente iz “Žene-bombe” u kafiću P14. Sačuvale smo i jednu bizarnu fotografiju tog debitantskog nastupa. Kraj mene, na barskoj stolici spava neki srpski pisac s pankerskom frizurom. Ne sjećam se više kako se zvao. Zatim Edi Maružin iz Gustafa. I između njih dvojice Alida koja me pažljivo sluša. Njezino slušanje, sposobnost da čuje ritam i melodiju teksta, pa da zatim te muzičke kvalitete prenese u drugi jezik, dio su njezina velikog prevodilačkog talenta, baš kao i njezino veliko znanje.

Prevoditelj književnog teksta zapravo treba biti pisac, kao što Alida Bremer i jest.

- Alida je sjajna autorica i intelektualka. Njezina razmišljanja uvijek pronalaze perspektivu koja ne naginje niti jednom od utabanih putova, i zato mi je njezin ugao gledanja izuzetno važan. Ova nam je nagrada dala priliku da apsolviramo mnogo zajedničkih godina, a to je za mene i velika emotivna zadovoljština, to što smo jedno bitno priznanje primile skupa, jer svaki pisac, koliko god bio talentiran, često treba svojevrsnog anđela koji će mu nesebično otvarati nove prostore u kojima njegove riječi mogu rezonirati. Za mene je taj anđeo već sedamnaest godina Alida Bremer.

Diana Pfamatter

Ivana Sajko i Alida Bremer

 

Zna se prevoditelja karakterizirati kao proširenog pisca, piščevog “novog” alter ega. Što vi mislite da prevođenje jest?

- Prevođenje je užasno težak i odgovoran izazov. Treba ući u nečiju glavu i prekodirati njezin sadržaj s točnošću i suptilnošću. Treba iznova naslikati sliku. Treba sagraditi most, ne samo između dva jezika nego dvije kulture i dva različita načina razumijevanja. Ne prevode se samo riječi, nego semantički oblaci koji ih okružuju, reference koje tekst zahvaća, kao i podtekst i namjera... za to nisu dovoljni rječnici. No, kao i u svakoj struci, postoje različiti prevodioci. Neki preuzimaju poslove na traci, dok drugi ulaze duboko u svemir i povijest teksta, u interpretaciju, te ga uistinu iznova ispisuju u točnosti osvojenoj u novom jeziku. Alida Bremer je takva prevoditeljica. Vanda Mikšić, koja prevodi izuzetno zahtjevne autore s francuskog i talijanskog na hrvatski, takva je prevoditeljica. Viktorija Šantić koja s mađarskog prevodi djela Lászla Krasznahorkaija je takva prevoditeljica. Mogla bih nabrojati i neke prevoditeljice s kojima sam radila i čiji su pogledi na književnost bili inspirirajući. Sve su one zaslužne za velike doprinose kulturi, za njezino širenje i produbljivanje, jer njihovi prijevodi naš mali jezik čine platformom za veliku umjetnost i razumijevanje drugih kultura.

Vaše trenutno privatno i poslovno prebivalište je Berlin. U njemu ste ostali nakon prestižne DAAD-ove stipendije. Kako nova geografija, da ne kažem scenografija potpomaže pisanju?

- Da, ostala sam u Berlinu, jer je devedeset posto mog profesionalnog života godinama povezano s Njemačkom, prije svega s mojim kazališnim agentima i izdavačima. Promjena geografije uvijek pomaže pisanju, ali i unutrašnjem sazrijevanju, širenju pogleda na svijet i stvaranju bitnog iskustva o drugima. Ja sam otišla jer sam je htjela promijeniti, iznova izmisliti i svoj život i svoj tekst, jer mi se i privatna i poslovna situacija u Hrvatskoj činila nepopravljivom. U Zagrebu nisam imala život organiziran oko nekog stalnog doma ili stalnog zaposlenja, nisam vidjela nikakvu perspektivu i osjećala sam se prilično usamljeno, tako da je odlazak bio spontan, naprosto sam tražila prostor u kojemu ću biti sretnija i imati solidniji život za svoje dijete i svoj rad.

S obzirom na to da moj sin ove godine polazi u školu, odluka je imala i vrlo praktičan karakter, mislim da je njemački obrazovni sustav bolji od hrvatskog gdje je djeci u prvom razredu lista slobodnih aktivnosti svedena na vjeronauk. Berlin je također kao grad poticajniji, te sa svojim parkovima i prirodom prilagođeniji djeci, a dvojezičnost je kapital koji svatko doseljeno dijete dalje nosi sa sobom. Pretpostavljam da se ti razlozi ne razlikuju mnogo od motivacije onih 350.000 ljudi koji su u posljednjih par godina pristigli u Njemačku.

Što vam je danas potrebno za praksu? Davno, kada smo razgovarali, govorili ste mi o važnosti discipline.

- Danas radim kao što sam radila i prije, s tom razlikom što se trudim pomiriti poziciju samohrane majke s pozicijom književnice, a u trenucima kad moram birati, odlučujem se za svog sina. To znači da mnogo sporije radim, no to nije posljedica manjka discipline, već naprosto činjenice da biti majkom u većem broju situacija stavlja žene u poziciju da svoju karijeru stavljaju u drugi plan, posebno ako nemaju podršku partnera ili obitelji, dok polako i mukotrpno uče vještinu paralelnog slaloma između zadaća domaćinstva i profesionalnih zadataka.

Da budem patetičan: je li bezdomnost uvjet slobodnomislećeg umjetnika?

- Specifičan osjećaj slobode možda stvara tek konkretna fizička daljina, jer živjeti u Hrvatskoj uronjen u njezine komplekse i konflikte gotovo da prisiljava neprekidno govoriti o tim istim kompleksima i konfliktima. Međutim, kad se napravi odmak, pritisak je manji, što daje šansu da čovjek napokon nešto kaže i o samom sebi. Ali ne, ne mislim da bezdomnost garantira bilo kakvu slobodu ili autonomnost mišljenja. To bi bilo prilično romantično. Emigracija je zapravo mjehurić nade prije no što postane birokratska nevolja. Srećom, Berlin je specifičan grad u kojemu je gotovo svatko stigao od negdje drugdje i to šarenilo sudbina i perspektiva daje vrijednost svakoj različitosti, pa i onoj koju ja donosim sa sobom.

Ja pišem na hrvatskom i uvijek ću na neki način biti ambasador svoje zemlje, jer nosim njezine priče čak i kada o njima ne govorim. Bilo gdje da jesam, ja gledam svijet kroz prizmu svog hrvatskog iskustva, koje se proteže od frustrirajuće političke situacije u kojoj dominiraju mediokriteti i korupcija, od socijalne katastrofe koju na uzdi drži još jedino populizam koji obmanjuje ljude, pa sve do ljubavi prema moru blizu kojeg sam provela većinu svog odraslog života te utjecaja specifičnih umjetničkih praksi iz polja književnosti i umjetnosti, od Knifera, Kristla i Krleže do Gorana Ferčeca, Marka Pogačara i Matije Ferlina.

Kako vidite svoju prekarnu poziciju u Berlinu i na koji se način razlikuje od one zagrebačke?

- Berlinska prekarna pozicija nije usporediva sa zagrebačkom, jer mogućnosti za suradnje, projekte i rad ima mnogo više, budući da su i dimenzije drugačije. Drugačije su i teme i problemi, drugačija je ozbiljnost i težina koju angažirani umjetnički rad nosi za sobom, i s te mi je strane mnogo lakše pronaći vlastiti prostor i publiku.

Kako iz drugog pogleda vidite kulturni i politički, da upotrijebim nacionalistički izraz “krvotok” Hrvatske? Iako ste pisali za njemačke medije o bizarnim političkim pojavama u Hrvatskoj, to ipak u samoj Hrvatskoj nije izazvalo polemiku. Kako je živjeti u društvu bez (auto)refleksije? Ili da kažem, kako je bilo živjeti?

- Pišem komentare za Die Zeit, i osim jednog uistinu nesuvislog napada Slobodana Prosperova Novaka na Vijestima iz kulture te nekoliko vulgarnih poruka u inboksu, nisam doživjela nikakve napade. To mi je i drago, jer i kritike koje postoje, a koje ukratko idu za tim “da mrzim sve što je hrvatsko”, u potpunosti promašuju smisao i dio su kvazipatriotskog folklora. Kritizirati destrukciju društva, institucija ili urbanističkog krajolika, osuditi govor mržnje, ukidanje socijalnih prava, prava žena ili manjina nosi sa sobom dobre i konstruktivne namjere.

Tekst u kojemu sam pisala o ratifikaciji Istanbulske konvencije u tjedan je dana imao 88.000 čitatelja. Kada mi je urednica to javila, prokomentirala je kako je ta brojka impresivna čak i za veliki medij poput Die Zeita. Ta vidljivost pruža izvjesni smisao, jer upućuje da je sada mnogo više ljudi upoznato s problemima s kojima se suočavaju žene u Hrvatskoj, kao i udruge koje ih pokušavaju zaštititi te naposljetku pravobraniteljica za ravnopravnost spolova koja se svim silama zalaže za suštinske promjene u sudskim postupcima i policijskom tretiranju obiteljskog nasilja.

Kad pišem o Hrvatskoj, u interesu mi je prvenstveno ukazati na pojedince, udruge, inicijative i nezavisne medije koji se odupiru negativnim dinamikama, jer svi oni ulažu goleme napore u ispravljanju štete nanesene hrvatskom društvu.

Kako je pak biti čitana i dobivati konkretnu povratnu informaciju?

- Motivirajuće.

Izdvajamo

Iz drugih medija