Glumica Judita Franković upravo u Zagrebu snima treću sezonu televizijske serije “Počivali u miru”. Neumorna novinarka Lucija Car istraživat će u novim epizodama sumnjive smrti pripadnika hrvatske “zlatne mladeži”. Dirnut će u slučajeve kojih se svi klone, one koji se guraju pod tepih želiš li sačuvati živu glavu.
- Ovo je zadnja sezona i naravno da će Lucija morati gurnuti nos u “srce tame”. Naći će se na putu opasnima, onima koji vuku konce iz sjene i pritom ne prezaju ni od čega – govori glumica koja najavljuje sezonu intrigantniju od dosadašnjih.
- Pitanje kome će pripasti Lucijino srce jedno je od važnijih pitanja sezone i na njega će gledatelji dobiti odgovor tek u zadnjoj epizodi, pa vam to još ne mogu otkriti – kaže glumica koja snima do sredine listopada, a serija premijerno ide na HTV-u početkom sljedeće godine.
Svjetsko tržište
TV serija “Počivali u miru” prvi je hrvatski televizijski proizvod koji se probio u Veliku Britaniju, a zahvaljujući inicijativi televizijskog profesionalca Waltera Iuzzolina, Britanca talijanskog podrijetla, naš je televizijski produkt došao i do SAD-a. U Britaniji je seriju otkupio Channel 4.
- Channel 4 britanski je javni TV servis koji se ne financira od pretplate, nego isključivo od komercijalnih prihoda. Zbog toga nam još više znači to što su oni procijenili da naša serija može privući pažnju britanskih gledatelja. Prikazivanje u Ujedinjenom Kraljevstvu treba početi ove jeseni, a u SAD-u se prikazujemo od početka ove godine i držimo se među prvih pet trilera u ponudi platforme Walter Pesents s izborom najboljih svjetskih serija s neengleskih govornih područja. Mislim da nitko od nas još nije dokraja svjestan što točno znači ovaj izlazak na najjača svjetska tržišta, jer je to dosad bilo nezamislivo za hrvatske TV serije. U svakom slučaju, mi snimamo treću sezonu kao da se moramo tući s najboljim svjetskim serijama, iako radimo u znatno skromnijim uvjetima. No, nismo se pokondirili, serija je prvenstveno namijenjena našim gledateljima. Mislim da nije loše znati da ono što se radi kod nas i za naše gledatelje može izdržati najstrože kriterije najzahtjevnijih televizijskih tržišta. Vjerujem da ćemo to s ovom trećom sezonom još uvjerljivije dokazati – govori glumica koju je u dugometražnom igranom filmu proslavila romantična komedija Vlatke Vorkapić “Sonja i bik”, u kojoj joj je partner bio Goran Bogdan. Najnoviju ulogu u filmu Judita Franković ostvarila je s redateljem Anđelom Jurkasom. Njegov “Fuck Off I Love You” opisan je kao film o ljubavi i preživljavanju ljubavi te obiluje scenama seksa. Kako je to glumica proživjela?
- Dok radiš, ne razmišljaš o tome kako će stvar ispasti, u procesu si, boriš se s dnevnim izazovima, sa scenama i rješenjima koja u tom trenutku moraš ponuditi, a tek poslije dođe strepnja i iščekivanje reakcija. Nadali smo se najboljem, ali mislim da nismo očekivali ovako sjajne reakcije na film – kaže Judita Franković.
Judita Franković na konferenciji za novinare povodom filma 'Fuck off I Love You'
Među rijetkim je glumicama na domaćoj televizijskoj, filmskoj i kazališnoj sceni s diplomom komparativne književnosti i kroatistike, a bez završene Akademije dramskih umjetnosti, koja se, pritom, ravnopravno nosi s kolegama koji su završili zagrebačku glumu. Kako se to usuditi? Koliko treba vjerovati sam u sebe?
- Ako želiš dobro raditi bilo koji posao, uvijek se moraš propitivati, nadograđivati, sumnjati. Ponekad si zadovoljan, ponekad frustriran. Nisam ja bila nešto posebno hrabra, gluma je u mojem slučaju bila stvar potrebe, ništa drugo i nije dolazilo u obzir. To, naravno, ne znači da je sve uvijek bilo i da jest lako i da ide kao podmazano. Naprotiv, frustrira, tjera u suze, ali i ispunjava. Ovaj posao svojevrsni je opijat koji vas, kada ga konzumirate, odvede u nepregledna prostranstva mašte, a po povratku u realnost zakuca u zid. Stalno letite i padate, a ne možete bez toga – opisuje svoje unutarnje stanje u profesiji kojom se bavi.
Glumački studio
Judita Franković nije naturščik bez ikakve škole. Ljetos je, između ostalog, bila u New Yorku, gdje je pohađala predavanja za glumačku tehniku Meisner.
- Održavam glumačku kondiciju odlazeći na različite radionice. Meisner je jedna od posljednjih tehnika s kojom sam se susrela. Sviđa mi se i nastavila bih istraživati u tom smjeru. No gluma me posve uhvatila kad sam ušla u Glumački studio Teatra Exit, tamo sam se stvarno zakačila. Sve u svemu, zapravo vrlo kasno….
Krajem osnovne i intenzivno u srednjoj školi počela me zanimati književnost, pa s time i kazalište, a onda sam došla u Zagreb i krenula u Exitov glumački studio. Tamo se 2000. godine dogodio fatalni susret s glumačkim umijećem. Došla sam u ruke sjajnoj dramskoj pedagoginji Simoni Dimitrov-Palatinuš, koju volim zvati svojom velikom učiteljicom. Jer važno je za mladog glumca da ima pedagoga koji će moći prepoznati njegove jake, ali, što je još bitnije, i slabe točke. One su izvor frustracije, ali i vrelo mogućnosti koje je lako pretvoriti u prednosti. To su bile sjajne godine, stvorila se koncentracije ljudi koji su bili ludi i hrabri. Imam osjećaj da smo htjeli u sebe upiti sve znanje svijeta. I bili smo dobro informirani, znali smo koje glumačke metode postoje, kad i gdje, a i sami smo ih imali prilike prakticirati. Učili su nas organskoj glumi, prirodnosti, kreativnosti, dali su nam glumačke alate i metode. Na kraju se nisam upisala na Akademiju iako sam jednom bila na prijamnom. I to je zapravo bilo lijepo iskustvo, komisija me pitala sve što sam pripremila, i danas se sjećam - monologe iz Strindberga i Pirandella i pjesme Šimića, Kiševića i Tadijanovića – sjeća se glumica koja je na kazališnim daskama u posljednje vrijeme sudjelovala u Matanićevoj predstavi ”Egzorcizam”. Je li točno da je redatelj glumce držao zatvorenima u prostoriji da bi dobio feedback na temu?
- Kad se osjećate sigurno u redateljevim rukama i kada možete podijeliti viziju, barem do neke mjere, tada je ta granica puno rastezljivija i kreativnost u traženju rješenja je nepregledna. Događaju se prekrasni momenti u stvaranju za koje nakon nekog vremena i ne možete reći ni objasniti kako je do njih došlo. Rad glumca i redatelja svojevrsno je vođenje ljubavi, morate se moći prepustiti, ali i preuzeti inicijativu. Volim aktivno sudjelovati u stvaranju, volim nuditi ideje i rješenja, ali volim i da me redatelj na tom putu vodi. Kad god kreiram neki lik, razmišljam, tj. pokušavam osjetiti, koliko je različit od mene. Zašto? Zato što ga ne želim ograničiti na svoje misli, osjećaje i stavove. Želim primiti neke senzacije da bih tom liku mogla dati puniji život. Volim intuitivno pristupiti liku, nemam utabanu šprancu po kojoj radim, svaki lik traži svoj proces utjelovljavanja. Nikad nemam unaprijed određen put kojim ću ići, stvari se otvaraju kroz proces.
Svojedobno je najavljeno da će igrati Mani Gotovac u filmu koji će se raditi prema njezinim knjigama “Fališ mi”.
- Taj film je i dalje u fazi pretprodukcije. Nije lako napraviti film! Ali tom projektu se jako veselim! – kaže glumica kojoj se sakupilo i filmova u postprodukciji i projekata u narednom razdoblju.
Slovenski film
- U završnoj je fazi film Darija Plejića “Dom”, koji se iz financijskih razloga prolongirao. U filmu je riječ o mladom paru kojeg pritišću socijalni problemi, a koji je uslijed toga izgubio sebe i svoj odnos. Partner mi je Mislav Čavajda. Proces je bio intenzivan, cijeli film snimljen je u kadar sekvencama. Prošlu jesen provela sam u Ljubljani snimajući film “Izbrisana”. Film se kroz situaciju mlade majke bavi temom novije slovenske povijesti. Jako aktualna tema ako pogledamo situaciju migranata. Uvijek te ljude promatramo kao množinu - migrante - i zaboravljamo da je riječ o pojedincima, kao što smo i mi sami, koji su preko noći izgubili sve. Što se kratkih filmova tiče, tu su dva “I’ll Probably Never See You Again” slovenskog redatelja Mitje Mlakara koji tematizira pitanje rizične trudnoće, te film “Welcome to…” mladog grčkog redatelja, studenta Bele Tara, Andronikosa Dimopoulosa koji tematizira otuđenost pojedinca u sredini koja nije njegova. Kratki film “Što vrabac radi kad je hladno” Denisa Lepura i Marka Stanića u kojem sudjelujem nedavno je prikazan na Motovunu. Što se kazališta tiče, tu je predstava “Room No7”, premijerno prikazana proljetos u Zagrebačkom plesnom centru, koja za okvir priče uzima temu voajerizma, a da bi ispričala priče različitih pojedinaca, parova ili grupica ljudi koji se nađu u jednoj motelskoj sobi – nabraja glumica kojoj je, kao komparatistkinji, čitanje “oaza i sigurna luka”.
Na fotografjii: Judita Franković i Mislav Čavajda
- Uvijek je oko mene nešto za čitanje, nekad nešto za komparatista, a nekad nešto za “civila”. Trenutačno čitam “Sluškinjinu priču” Margaret Atwood, a na hrpici na stolu je i knjiga Slavenke Drakulić o Milevi Einstein, zbirka priča Irene Vrkljan “Žene i ovaj suludi svijet” te Svjetska povijest stripa.
Sloboda je važna
Judita Franković poznata je i kao ikona stila. Reći će u tom kontekstu da i u modi cijeni slobodu.
- Volim različite kreatore, i domaće i strane, ali volim i rabljenu robu, volim kupovati na buvljacima.Trendove pratim informativno, da nadopunim svoje ideje i vizije. Slijepo praćenje trendova nema smisla ako želimo izgraditi i sačuvati svoju osobnost. U modi volim istraživati, igrati se i ne shvaćam je kao pitanje života i smrti. Osobnost je skup određenih značajki i svoj stil doživljavam kao jednu od njih. Za mene je stil puno više od odjeće, to su i knjige koje čitam, izložbe koje gledam, ljudi s kojima se družim, odluke koje donosim... – objašnjava glumica koji svojim stilom u glumište priziva zlatni Hollywood i zlatno doba francuske i talijanske kinematografije. U glumačkom smislu od nedostižnih diva tih razdoblja izdvojit će:
- Ingrid Bergman zbog nenametljive i uvjerljive glume i nevjerojatne karizme. Katharine Hepburn zbog tvrdoglavosti i pažljivog biranja uloga. Audrey Hepburn zbog glumačkog šarma. Annu Magnani zbog glumačke prezence i snage koju ima u kadru. Francuskinje su pak priča za sebe – završava Judita Franković.