GLAZBENI KRITIČAR ALEX ROSS

Klasična se glazba smatra umjetnošću mrtvih. Ljudi su katkad iznenađeni kad saznaju da skladatelji skladaju i danas

    AUTOR:
    • Lana Bunjevac

  • OBJAVLJENO:
  • 27.12.2018. u 08:26

Njemački skladatelj Richard Strauss početkom 20. stoljeća stigao je u Beč iz Münchena, koji je u očima profinjenih Bečana, poput Gustava i Alme Mahler, bio zaostalo mjesto, baš kao i njegov bavarski dijalekt. Nakon što je 1905. u Dresdenu praizvedena njegova opera “Salome”, došlo je vrijeme da osvoji i austrijske pozornice. Zahvaljujući svojoj erotski obojenoj glazbi i radnji, ta je opera bila kulturni događaj godine, a zbog svoje lascivnosti neko je vrijeme čak bila i zabranjena. Car Wilhelm II. kritizirao je Straussa smatrajući da će mu ta opera nanijeti veliku štetu. Strauss je tu carevu kritiku često i rado prepričavao u društvu dodajući pritom razmetljivo: “Zahvaljujući toj šteti, sagradio sam vilu u Garmischu!”

Ovu anegdotu možemo pročitati u knjizi “Ostalo je buka”, opsežnoj povijesti glazbe 20. stoljeća američkog kritičara i teoretičara Alexa Rossa, koja je kod nas upravo objavljena u izdanju Školske knjige i prijevodu Vesne Orsag pod nazivom “Ostalo je buka: Slušanje dvadesetog stoljeća”, a u kojoj autor razlaže kako su se moderni muzički stilovi razvijali u kontekstu važnih svjetskih događaja.

Alex Ross (r. 1968.) glazbeni je kritičar časopisa New Yorker, u kojem surađuje od 1993. godine, a uz klasičnu glazbu piše i eseje o pop glazbi, književnosti i povijesti 20. stoljeća. Studirao je na Harvardu i magistrirao s temom o Jamesu Joyceu, a za vrijeme studija bio je i DJ na studentskoj radiopostaji WHRB.

Leon Wieseltier, bivši književni urednik časopisa The New Republic, objavio je moj prvi veći tekst s područja glazbenog novinarstva i potaknuo me da postanem kritičar. Bio sam sumnjičav prema cijelom tom pothvatu, jer sam smatrao da sam predodređen za akademsku karijeru”, kaže Ross, čija je knjiga u originalu objavljena 2007. godine i otad je osvojila brojne nagrade, ušla je u finale za izbor Pulitzerove nagrade, a dugo je bila i na popisu deset najboljih knjiga New York Timesa i časopisa Time. U Londonu se 2013. održao i cjelogodišnji festival inspiriran ovom knjigom, s više od stotinu koncerata.

“Zaljubio sam se u glazbu 20. stoljeća tijekom fakulteta, nakon što sam u djetinjstvu proučavao klasičnu glazbu. Na sveučilištu sam studirao povijest i književnost, kao i glazbu, i bio sam jako zainteresiran za povezanost glazbe i njezina povijesnog konteksta. Moja misija bila je oživiti ovu eru i pokazati kako su skladatelji napisali djela za koja na prvo slušanje možemo priznati da zvuče čudno. Naslov knjige parafraza je Hamletovih zadnjih riječi: ‘Ostalo je tišina.’ Najveći užitak u pisanju knjige bio mi je prilika da se zakopam u arhive i istražim pitanja o tome kako je glazba ukorijenjena u svom društvenom i političkom trenutku. Posebno su me fascinirale priče američkih skladatelja u razdoblju New Deala i hladnog rata, kako su reagirali na brzo mijenjanje političkih plima”, objašnjava Alex Ross svoju motivaciju za pisanje ovog djela koje je nastajalo punih deset godina.

Priča počinje u kasnom romantičarskom razdoblju, kada su velike glazbene drame Richarda Wagnera dominirale kulturom, a zatim prelazi na skandalozne premijere glazbenog modernizma: “Posvećenje proljeća” Stravinskog i atonalnu glazbu Arnolda Schönberga. Knjiga se potom kreće kroz bučne dvadesete, kada su se skladatelji poput Milhauda, Weilla i Gershwina površno bavili jazzom, te ulazi u burno doba tridesetih i četrdesetih godina kada su se Strauss i Šostakovič, kako navodi Ross, zapetljali u totalitarne režime.

Kasnija poglavlja pokrivaju sudare poslijeratnih avangardnih skladatelja i politike hladnog rata, korijene glazbenog minimalizma u alternativnim filozofijama Zapadne obale i globalne raznolikosti glazbe danas. Knjiga je, ističe Ross, prije svega kulturna povijest, što znači da okolnosti koje prate ova djela dobivaju jednaku pažnju kao i sama djela.

“Ne postoji uopće knjiga koja je slična ovoj knjizi, i to ne samo na engleskom jeziku već ni na ostalim svjetskim jezicima”, kaže Nikša Gligo, naš cijenjeni muzikolog i profesor na Muzičkoj akademiji, koji je Rossovu knjigu predstavio i na Interliberu, te nastavlja:

“Ross je svjestan da se zbog ovakvog pristupa izlaže određenoj vrsti rizika jer postoji opasnost da ratovi koje spominje postanu važniji od same glazbe. Mi smo navikli glazbu slušati i cijeniti baš zato što nema nikakve veze s tim ideološkim svjetonazorima. Međutim, on to prešućuje, tu mogućnost neke vrste purifikacije, pročišćenja glazbe”, smatra Gligo.

“Nikada mi nije bilo jasno zašto inače kulturnim, obrazovanim ljudima nije blisko ovo područje umjetnosti, kao što im je bliska moderna umjetnost ili moderna književnost - apstraktne mrlje boje Jacksona Pollocka na tržištu se prodaju za milijune dolara, a eksperimentalni radovi Matthewa Barneyja i Davida Lyncha analiziraju u studentskim sobama diljem zemlje, dok je utjecaj glazbenih djela na svijet izvan koncertnih dvorana neznatan. Klasična se glazba smatra umjetnošću mrtvih, repertoarom koji počinje Bachom i završava Mahlerom i Puccinijem. Ljudi su katkad iznenađeni kad saznaju da skladatelji skladaju i danas”, kaže Ross, blago zajedljivo, što je uz izvjesnu dozu humora tamo gdje ga ne biste očekivali najveća značajka njegova stila.

Temi glazbe 20. stoljeća pristupio je s nekoliko različitih gledišta, a posebno je uspio u oživljavanju duha vremena predratnog razdoblja europskih glazbenih metropola. Knjigu započinje suparništvom Straussa i Mahlera, o kojemu kaže: “Operne kuće devetnaestog stoljeća bile su bučna mjesta; Mahler, koji je mrzio svaku prekomjernu buku, istjerao je iz klubova obožavatelje pjevača, srezao trajanje pljeska između točaka, mrko je gledao na brbljave posjetitelje koncerata, a one koji su kasnili natjerao je da čekaju u predvorju.”

Za Schönberga pak piše da je bio samouk, da je glazbene oblike učio iz enciklopedije na koju se pretplatio, te je čekao da mu stigne svezak pod slovom S kako bi počeo skladati sonatu, a prelazak na zvučni film i ulazak glazbe u Hollywood opisuje ovako: “Glumica u filmu nije mogla poslužiti šalicu kave a da joj pedeset gudača Maxa Steinera ne priskoči upomoć.”

Također, često uspoređuje kompozitore sa slikarima. Debussy je bio očaran slikarstvom i poezijom te su ga obilježavali kao glazbenog impresionista, iako su više od Renoira i Moneta na njega utjecali američki slikari Turner i Whistler. Cagea su za skladbu 4’33’’, tzv. nečujnu skladbu, nadahnula Rauschenbergova posve bijela platna, a kada piše o Schönbergu, također spominje i slikara Vasilija Kandinskog te uspoređuje disonantnu glazbu s apstraktnim slikarstvom.

“Vjerujem da su oni blisko povezani. Schönberg i Kandinski osjetili su snažnu zajedničku vezu u vrijeme kada je jedan kretao u harmonijsku sferu poznatu kao atonalnost, a drugi ulazio u sferu poznatu kao apstrakcija. U New Yorku nakon Drugog svjetskog rata nalazimo isti bliski kontakt između slikara i skladatelja: John Cage, Morton Feldman, Robert Rauschenberg, Jackson Pollock i Mark Rothko, svi su se međusobno upoznali i inspirirali su se u međusobnom radu. Te veze su, naravno, povijesno važne same po sebi, ali također pomažu ljudima da shvate zašto se ova glazba razlikuje od romantičnog repertoara koji mu je prethodio”, objašnjava Ross.

Zanimljiva su i ona poglavlja knjige koja se bave glazbenim životom pod diktaturama Hitlera i Staljina. To razdoblje autor smatra najizopačenijim i najtragičnijim razdobljem u glazbi 20. stoljeća, u kojem je vladala potpuna podčinjenost umjetnosti totalitarnoj politici. Ne samo da se skladatelji nisu masovno dizali protiv totalitarizma već su ga mnogi aktivno i podržavali, kao npr. Wagner, čija je obitelj, piše Ross, bila opčinjena Hitlerom koji ih je svako ljeto posjećivao u njihovoj vili u Bayreuthu.

Koga smatra najvećim glazbenim inovatorom u 20. stoljeću i zašto? “Teško pitanje, moj prvi odgovor bio bi Debussy, ali sve njegove velike inovacije dogodile su se prije nego što je 20. stoljeće uopće započelo. Nisam siguran da je postojao originalniji skladatelj od njega. U samom 20. stoljeću, čovjek uvijek prvo pomisli na Schönberga i Johna Cagea; jedan je zauvijek promijenio prirodu harmonije, a drugi je promijenio samo poimanje onoga što smatramo glazbom. Cage je, naravno, bio Schönbergov student, tako da je revolucionarni duh prešao s jednog na drugog, a implikacije njihovih ideja i danas se provode”, kaže Ross.

Osvrnuo se i na ulogu glazbe danas. “Časopisi na čijim su naslovnicama nekada bili Bernstein i Britten danas imaju vremena samo za Bona i Beyoncé. Klasična se glazba posvuda ismijava kao zaostala u vremenu, feminizirana i neamerička. Najslavniji ljubitelj glazbe u suvremenom hollywoodskom filmu genijalni je serijski ubojica Hannibal Lecter, čiji se krvavi prsti pomiču u ritmu Goldbergovih varijacija. Ipak, gledajući izbliza, s više razumijevanja, slika je donekle drukčija. Klasična glazba dopire do nikad brojnije publike, mnogobrojna je nova publika stasala u istočnoj Aziji i Južnoj Americi. Živući skladatelji poput Adamsa, Glassa, Reicha i Arva Pärta stekli su auru onih s mnoštvom sljedbenika. Glazba je prestala biti europskom umjetnošću, a skladanje je prestalo biti ekskluzivno zanimanje muškaraca”, zaključuje Ross, koji me pomalo iznenadio konstatacijom da je on bio bijeli tinejdžer u Americi koji sve do 20. godine nije slušao ništa osim klasike.

Danas se u njegovoj fonoteci mogu naći i Bob Dylan, Björk i Radiohead, kao i relativno velika zbirka jazza, a posebno voli Dukea Ellingtona i Cecila Taylora. Glazbu najčešće sluša u svojoj radnoj sobi i to na CD-ima, iako ima i mnogo glazbe spremljene na računalu. Priznaje da nije bio u mogućnosti pratiti noviju pop glazbu iz proteklog desetljeća jer se, kaže, toliko toga događa unutar klasične glazbe, a osobito u suvremenoj glazbi, da nema vremena za bilo što drugo, a dodaje i da misli kako će po tom pitanju 21. stoljeće biti još zanimljivije od 20. stoljeća.

Osim knjige “Ostalo je buka”, Alex Ross objavio je još zbirku eseja “Listen to This”, a trenutačno radi na knjizi o Richardu Wagneru i njegovu utjecaju na ostale umjetničke forme: književnost, slikarstvo, arhitekturu, ples i film.

Izdvajamo

Iz drugih medija