PIŠE SRĐAN SANDIĆ

Malo više feminizma u tim ženskim predstavama, molim!

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 15.12.2017. u 14:16

Zagreb, 291117.
Premijera predstave Nora redateljice Senke Bulic u Tvornici kulture. Na fotografiji: Lucija Serbedzija, Helena Minic.
Foto: Sandra Simunovic / CROPIX
Sandra Šimunović / HANZA MEDIA

Lucija Šerbedžija (lijevo) i Helena Minić u predstavi 'Nora' redateljice Senke Bulić

Predstava Marine Pejnović “Kad tad” u teatru &TD i Senke Bulić “Nora” u Tvornici kulture progovaraju o ženskom iskustvu kojemu, bojim se, treba nešto jača feministička oštrica.

Svi likovi, u objema predstavama, dio su iste načelno etičke, samospoznajne i egzistencijalne šanse koja je mogla biti jače iskorištena. Kod Pejnović, njezine autorske sugovornice (Krizmanić, Kopeč, Biondić) ulaze u improvizacijski ispovjedni modus, unatoč tome što je “ispitivačica/superego/psihijatar” zapravo oprimjerena ženskim tijelom, pitanja su ipak iz patrijarhalnog repertoara koja poništavaju načelnu i praktičnu jednakost ženskog i muškog subjekta, tijela. Postavljena pitanja, kao i dati odgovori gotovo su paradigmatski okvir predrasuda i stereotipa o ženskom mentalnom zdravlju, i tretmanu, u širem smislu, nikada nadiđenog pitanja “ženske histerije”, usamljenosti, seksualnosti.

Ispovjedni krug

Bulićkina “Nora” (H. MinićMatanić) dijelom je uspjela kao moralna alegorija na putu mogućih putanja ženske subjektivacije, makar se na putu osuvremenjavanja koda možda suviše zaigrala prostornim/kostimografskim znakovljem, a bitno manje tekstom. Nora nam danas nije važna tek kao svojevrsna rodonačelnica feminističkog glasa u književnosti, već i kao simptomatično mjesto, sjecište vječnih pregovora – što ženu obvezuje, što je čini ženom, te kada ista prestaje/postaje ženom? Je li materijalna izvjesnost ključna alatka ženske emancipacije, ili pak postoje koraci prije osvajanja tog “ekonomskog polja”?

Kod Pejnović je ispovjedni krug zaokružen (inspiriran autobiografskim “ritualima” kojima se glumačka improvizacija nerijetko hrani), dogodile su se “sve” emocije, žensko prijateljstvo je optuženo ali i propitano, sveto trojstvo psihoanalize id-ego-superego mjesta su na kojima su se naše autorice više mogle zaigrati, a ne tek možda i nesvjesno “zagrebati”. Bulić će pak svoju postdramsku maniru začiniti prostorom teniskog terena i slavnom pjesmom “Fragile”.

Hipsterske maske

Diskursi naših protagonista, poglavito u Bulićkinoj Nori, u diskrepanciji su s preosuvremenjenom scenom i hipsterskim maskama životinjskih lica koje povremeno nose. Želim reći da se Norino iskustvo moglo i jezično posuvremeniti jer bi na taj način možda više pridobila publiku kojoj se želi obratiti – a to je mlađa generacija, srednjoškolci. Pejnovićkine izvođačice u naletima ipak preigravaju date upute, umjesto da ih utišaju i (tjelesno) internaliziraju. Biondić za potrebe ove predstave to radi najbolje, kao što Kovač i Lucija Šerbedžija to maestralno rade u “Nori”.

Feministička čitanja književnih klasika, ali i čitanja političke (ne)stvarnosti prijeko su potrebna našemu kulturnom polju, poglavito uzmemo li u obzir sve radikalnija zaoštravanja nove desnice koja ulazi u regresiju a samim time i represiju prema ženskom tijelu, pravu, i nužno javno - političkom iskustvu. Bulić i Pejnović na tome tragu hodaju, no ipak - želim im oštrije i glasnije artikuliranje neuralgičnih točki problema ženskog iskustva, koje su, ne sumnjam, kao umjetnice u Hrvatskoj morale iskusiti, htjele ili ne.

Izdvajamo

Iz drugih medija