SLIKOVIT, NE I MISAON PISAC

'MEĆAVA' Vladimir Sorokin i Pelevin u eksperimentu su po službenoj dužnosti jer je Rus, kada se dohvati pisanja, revolucionaran

    AUTOR:
    • Dario Grgić

  • OBJAVLJENO:
  • 14.06.2018. u 08:28

Wikipedia

Vladimir Sorokin

 

Sorokin je prije dvadesetak godina objavio “Plavo salo”, roman preveden i u nas, a zbog njega je završio na sudu, optužen od Putinovih pristalica za pornografiju i ponižavanje ruskog naroda. Rođen je 1955., studirao je petrokemiju, preživljavao kao književni ilustrator i uz Viktora Pelevina najpoznatiji je ruski postmodernistički pisac. Da imaju teoretičara kao što je Frederic Jameson, koji je napisao studiju “Postmodernizam u kasnom kapitalizmu”, Rusi bi morali napisati nešto na temu postmoderne u razdoblju feudalizma u njegovu neprolaznom stadiju. Kod ove dvojice prozaika konjska se zaprega ne kosi s iPhoneom, a najfuturističkije znanstvene kombinacije – kao u Sorokinovu “Plavom salu” – događaju se u ekstremno zatucanom okruženju. Omiljeni potez ovakvih pisaca je kmet na intergalaktičkoj raketi. Kmet je, naravno, lukav, Rus je to, pa raketa izvuče deblji kraj. Ali ne odmah, bude tu obrata.

Ono što je kod drugih postsocijalističkih zemalja tranzicija, kod Rusa je potraga za savršenim carem. Svejedno radi li se o umjetnosti ili politici. Prevelik je to narod za proizvodnju prosječnosti, veličina se ovdje izvodi iz teritorija. Pa se tako Tarkovski još nije ni ohladio a Rusi su ponudili pretencioznog Aleksandra Sokurova.

Sokurov, naravno, nema ni približno onakvih problema sa snimanjem kao njegov veliki prethodnik. Nešto slično ponavlja se i u književnosti. Dok je Andrej Platonov jedva spajao kraj s krajem, Pelevin i Sorokin su ures domovine čak i kada su tužbeno gonjeni. Platonov je među piscima bio ono što je Krist među prorocima, a ova vam dvojica dođu kao dva rabina na glasu po otkačenim propovijedima, no hodaju po zemlji i na vodi se služe barkom. Ozbiljni neozbiljni pisci. Tipovi koji znaju sve iz Evanđelja napamet, ali nisu u stanju nikoga izliječiti. U eksperimentu su po službenoj dužnosti jer je Rus, kada se dohvati pisanja, revolucionaran. On predvodi narode. Tako glasi glavna dogma.

Sorokinov roman “Mećava” pred čitatelje dolazi u odličnom izdanju. Pogovor Jasmine Vojvodić svakako treba pročitati, odlično oslikava kontekst i atmosferu Sorokinova djela.

Ruska literatura (i kinematografija) rado uranja u mećavne teme. Puškin, Tolstoj, Sologub, Bulgakov, Pasternak, Blok. Blokovi stihovi moto su romana u kojemu čitamo o neobičnim zgodama liječnika koji se zaputio intervenirati u nekakvu zabit. Društvo mu pravi kočijaš čija zaprega broji pedeset konja, s time što su veličine jarebica. Spominju se i konji veliki kao četverokatnice, a možemo ovu sliku s teglećom marvom tumačiti kao kritiku glomaznog ruskog, možda i svjetskog globalističko-monopolističkog sistema. Obrće se i Evanđelje, kada kočijaš kaže: “Ideš sam – na svakom ramenu ti po anđeo, udvoje – jedan anđeo, utroje – sotona u taljigama.” Stari kočijaši kod Sorokina su barabe, što se ne može reći za djedove, jer starina u citatu kaže: tko dobro čini, ne treba mu zakletva, što je već usklađenije s Kristovom porukom.

Kroz snježne nanose putuje se ovakvom konjskom zapregom, no na tehničkoj razini povremeno provali 22. stoljeće: Sorokin svijet “Mećave” ukrašava dupinima koji na priredbi plivaju između prijemnika, kao stvarni. Prikazao je i narkodilere u najpreciznijoj realističkoj maniri: govore sve najgore o alkoholu i ne drže ga u svojoj blizini. Sorokin je slikovit, ne i misaon pisac, njegova razmišljanja o ubijanju nevinog čovjeka suprotstavljena su običnom ubojstvu, kod kojeg postoji nada da će se žrtva spasiti. Što je već olinjala argumentacija.

Zato je narko-okruženje opisao punom brzinom – iščašenosti iz sustava mu bolje leže. Sorokin se po­ig­rao tradicijom i uspio, vrlo je spretan autor. Profinjenijim čitateljima može malo zasmetati povremena mehaničnost izvedbe, no ovakvih momenata nema previše.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija