Siniša Labrović, jedan od naših najistaknutijih performans umjetnika, svakako i najprovokativnijih, ima samostalnu izložbu u Ljubljani. Prethodno je sa skupinom performera iz Hrvatske gostovao u Londonu, imao je samostalne izložbe u galeriji Michaela Stock u Beču te vrlo provokativnu izložbu u zagrebačkoj galeriji Vladimira Nazora.
U Galeriji Vžigalica, u prijevodu Šibica, u Ljubljani pokazuje se vaša izložba “Privatno” nazvana po radu u kojem ste tetovirali na glavu “Privatno vlasništvo”. Možete li objasniti ovaj rad, i što u suvremenom društvu uopće znači riječ “privatno”?
- U Galeriji Michaela Stock ljetos sam na čelo istetovirao “Private property”, a na zatiljku lubanju i “No trespassing”, dvije fraze i znak koji često kao opomena stoje na kapijama vrijednih imanja. Kako sam nemam stanja ni imanja, odlučio sam tetovažom podići sebi tržišnu vrijednost. Riječ je, naravno, o opasnoj igri jer prestajem biti cjelovito i jedinstveno ljudsko biće, deklariram se kao roba, kao vlasništvo, makar i vlastito, a time ulazim u proces moguće razmjene na tržištu. Ono što je moje, u ovom slučaju ja sam, može za pravu cijenu, za novac, ili kakvom nasilnom, banditskom ili državnom pljačkom, postati vaše ili bilo čije. “Privatno” je danas predmet velikih promjena i borbi. Nekada ponos demokratskog kapitalizma i glavni adut razlike u odnosu na autoritarne i totalitarne režime fašizma, nacizma i komunizma u kojima je diktirano “javno” potpuno požderalo “privatno”, odnedavno kao da brane “privatnosti” počinju pucati pod naletima sveopće ekonomizacije i monetarizacije, a koja uključuje i prirodu i čovjeka. Sve mora biti (novčano) izvagano, ali i podložno revolucionarnim znanstvenim, biotehnološkim, korporativnim, zakonskim i računalno-tehnološkim promjenama. Rezultati te borbe, jer žestoka borba upravo traje, mogli bi odrediti i naše razumijevanje i “tretiranje” ljudskosti i privatnosti za sadašnjost i budućnost. Na ovaj ili onaj način, “oni” sve više znaju o nama kao “bićima”, a ako žele, mogu znati i sve o nama kao pojedincima. Snowdenova otkrića su zastrašujuća. Novo društvo se rađa, a s njim i novi kiborški i monetarizirani “pojedinac”, ako “pojedinca” uopće bude. Ako ga je ikada i bilo.
Tetovirali ste se i za ljubljansku izložbu?
- Da, kao homage konceptualnom radu Josepha Kosutha “Jedna i tri stolice” napravio sam performativnu instalaciju “Jedan i tri motiva”. Depersonalizirana i teorijsko-intelektualna Kosuthova instalacija postala je stolica iz mojeg zagrebačkog stana. Floralni motiv s njezina sjedala Ivan Skvrce naslikao je akrilikom na platno, a ja sam isti motiv trajno tetovirao na desnu polovicu stražnjice pa je na otvorenju bio izložen triptih: stolica, slika i tetovirana stražnjica. Izložba se sastoji od još pet radova na temu privatnosti, a sadržajni elementi su uglavnom zid, staklo i koža.
Kako je došlo do suradnje s bečkom galerijom koju spominjete?
- Galerija Michaela Stock profilira se kao performerska galerija, a isto tako puno pažnje posvećuje autorima s ovih prostora. Tamo su izlagali i Tom Gotovac, Vlasta Delimar, Vlado Martek, Slaven Tolj, Sandro Đukić, Marko Marković, Nina Kamenjarin, Neli Ružić, Branka Cvjetičanin i drugi, pa tako služi i kao mala ambasada hrvatske kulture. Presjekom tih galerijskih interesa imao sam sreću da postanem dio te bečke priče. Da u Hrvatskoj imamo ministarstvo kulture, a ne kulturu ministarstva, onda bi rad Michaele Stock sigurno bio adekvatno praćen i podržan.
Kako, općenito, tumačite pojačani interes zapadnoeuropskih galerija prema umjetnicima koji djeluju u tzv. istočnom bloku, i koliko su te podjele, uopće, relevantne?
- Mislim da nema drugog tumačenja osim umjetničke kvalitete. Podjele su ipak relevantne jer na “istoku” tržište postoji tek u tragovima, umjetnici koji nisu “izabrani” bore se s osnovnim uvjetima za rad i život, a sve to utječe i na kvantitetu i na kvalitetu rada. Osim produkcijske razine, postoje i druge povijesne i suvremene razlike jer ne živimo u zrakopraznom prostoru – živjeti u tranzicijskoj hrvatskoj demokraciji drastično je različito od života u danskoj ili belgijskoj demokraciji, pa i slovenskoj.
Krajem godine, u Galeriji Vladimir Nazor, izložili ste instalaciju pod nazivom “Sancta Ossa!” u sklopu koje su pokazane dvije kosti: podjezična kost Franje Tuđmana i medijalna klinasta kost blaženika Alojzija Stepinca. Zašto Tuđman i Stepinac i zašto baš te kosti?
- “Svete kosti” Franje Tuđmana, The Predsjednika, i Alojzija Stepinca, uskoro The Sveca, izabrane su iz razloga čija je jasnoća evidentna kao prst koji vam je pričepljen vratima. Tako je i hrvatsko društvo pričepljeno apsolutnom važnošću rečenoga dvojca s bezbroj parazitskih kormilara. Podjezična kost Tuđmana izabrana je zbog njegove uloge političkog vođe, a mala kost iz stopala Stepinca zbog duhovnoga pastirstva. Te dvije relikvije bile su izložene na oltarima – ekranima televizora. Na oltaru-televizoru s kosti Tuđmana išao je prijenos Prvoga programa Hrvatske televizije kao metafora sadašnjosti, a oltar-televizor s kosti Stepinca bio je upaljen, ali bez programa pa se emitirao “snijeg” kao metafora božanskog jedinstva i metafizičkog potencijala koji se tek treba realizirati u Dnevniku, Ljubavi na selu, Petom danu ili već što bi Bog u nama izabrao. Zlobnim sumnjivcima koji vjeruju vlastitim očima činilo se da su dvije izložene kosti, u stvari, goveđe kosti, kao da rečeni dvojac nisu naši divovi.
Kakva je bila reakcija medija na ovu izložbu. Čini mi se da je nekako prošla “ispod radara”, ili možda griješim. Imaju li mediji danas smisla za provokaciju?
- Kad se govori o umjetničkim “provokacijama”, zaboravlja se u kojem vremenu mi živimo. Teško se boriti s bradavicama, šatorima, agrokorima i fontanama. Zar cijeli naš politički život nije konstantna uvreda i “provokacija”? Ali neki se još bave “umjetnošću” – pa kad za pedeset godina kao kulturna zajednica nestanemo, bit ćemo ponosni da smo prije pedeset godina imali i neku drugu osim probiotičke, katoličko-militarističke i sportske kulture.
U istoj ste galeriji, svojedobno, izložili rad u sklopu kojeg ste prodavali dijelove svoje kože. Ako slikari prodaju platna, performeri prodaju kožu, ima smisla. Koliko ste zaradili?
- Honorara se ne sjećam, a kožu zasad nisam prodao, ali joj novim “kožnim radovima” stalno dižem cijenu.
Često se uz vas ističe da ste po struci profesor književnosti. Kako je došlo do ljubavi prema umjetnosti?
- Pratio sam koliko sam mogao suvremenu umjetnost, zavolio njeno šarenilo, s vremenom nešto i razumio, pa se onda usudio i oholo kritički misliti. Nekim čudom rodila se i poneka “moja” ideja, a sve je pričekalo pet godina da su uopće usudim bilo kome išta reći o realizaciji.
Radili ste i kao učitelj. Što vam je bilo najvažnije naučiti djecu?
- Da si vjeruju, misle svojom glavom, da budu slobodni i posljedično, možda najvažnije, da budu odgovorni.
Sjećam se vašeg performansa kada ste na koljenima obišli Gradsko poglavarstvo, hodočastili ste sv. Milanu. Potrebna je i velika upornost, osim, naravno, same ideje. Kako se pripremate za zahtjevne performanse?
- Moji performansi su često jednostavni, ne traže dugotrajne probe. Ako je uključena ili izazvana i publika, a gotovo uvijek može reagirati, nastojim u glavi proći eventualne scenarije. Fizički napori tu nisu važni, njih ću izdržati ili neću, a i jedno i drugo je u redu. Najbolja je priprema izvedba.
Tema je bila kritika netransparentnog djelovanja Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport. Je li se situacija danas promijenila u tom pitanju?
- Promijenila se nagore. Institucije sve više postaju tijela na koja su prikačene političarske i moćničke pijavice koje isisavaju novac i energiju pa je sve manje mogućnosti da se stvara živa kultura i da ste adekvatno plaćeni za svoj rad. Kad biste istražili centre za kulturu i druge “kulturne” institucije, našli biste ogroman broj zaposlenih koji su tamo samo da bi primali plaću.
Rekli ste nedavno da ste vjernik. Možete li to pojasniti?
- Ovo je malo neortodoksno: amazonski šamani koriste lijekove koji se sastoje od desetak ili više biljaka u preciznim omjerima i s prilično kompliciranom procedurom pripreme. Da bi izdvojili sastojke iz okoline s tisuće biljaka i pripremili ih klasičnim eksperimentima, a ne “prosvjetljenjem”, trebali bi valjda milijun godina. Na vjeronauk sam išao kod sinjskih franjevaca poučen o strahu i ljubavi Božjoj. Ni jednoga ni drugoga ne mogu se riješiti do dana današnjega. Evolucija i suvremena znanost nisu me razuvjerili u postojanje višega bića. Vjera nije znanost i dokaz, vjera je slutnja koja je “najzdravija” kad uključuje sumnju jer vas to sprečava da kinjite i ubijate drugoga u ime svoje vjere. Iz niza razloga nisam praktični katolik, ne želim da me ispovijeda netko kao biskup Košić.
A kakve ste reakcije izazvali performansom kojim ste uz transparent “Ja sam nevjernik i komunjara” tražili milodare za Božić uz trešnjevački plac?
- Niti sam nevjernik niti komunist, ali sam htio kušati reakcije ljudi na nekoga tko je heretičan u odnosu na poželjne, pa i agresivno nametane društvene kleronacionalističke vrijednosti. Uz tu izjavu stajalo je još, čini mi se, i “molim pomoć za sretan Božić”. Reakcije su bile uglavnom sjajne. Prigovori nisu išli dalje od rijetkih gunđanja i proglašavanja ludim, a dobio sam 476 kuna milodara. Između ostaloga, jedna gospođa uz milodar mi je rekla: “Ja sam vjernica i antikomunist, ali neka i vas da se imamo s kim gonjati.” Reakcije su i mene iznenadile i pokazale da je u dubini društvo puno tolerantnije nego što bi krvožednici htjeli. Hoće li to konačno uroditi tolerantnijim društvom, to je već možda utopija neostvariva za našega života jer su interesi i moć majstora antagonizma prejaki.
Jedan od vaših prvih radova koji je izazvao pažnju javnosti bio je reality show s ovcama “Stado.org”. Gotovo pa proročanski, rekla bih, reality showovi razvili su se u tada nezamislivim proporcijama. Zašto ljude zanima takva vrsta televizije?
- Ljudi su po prirodi znatiželjni, a što uključuje i prizemne vrste voajerizma. Želimo znati što drugi rade, jedu, piju, misle, sve ono banalno i vječno što čini ljudsko biće. Uspjeh realityja leži u tome da prikazuje upravo to i ništa drugo, a s tim se može identificirati svatko od nas. Zabavno je pratiti dramatične medijske izvještaje o svađama, ogovaranjima, urotama, šarmiranjima, a neki se, nevjerojatno, čak i pojebu. To je potvrda našem egu da i drugi, čak slavni, nisu od nas bolji. Plasirajući takve sadržaje televizija pokazuje svoju moć jer je poruka da gotovo bilo što može postati “važno” samim tim što je na televiziji. Na drugoj razini sve je to već opjevao Joyce u “Uliksu”.
Tu sferu privatno-javno možemo povezati i s vašom aktualnom izložbom u Ljubljani?
- To je tema koja je jako aktualna, posebno u društvima u kojima je privatnost ugrožena, a postaje ugrožena svagdje jačanjem društva nadzora. Privatnost nije ono što se obično misli, pravo da u svojoj intimi budete nedirnuti. Privatnost znači da vi svoju različitost u odnosu na propisane norme možete i javno živjeti i zastupati bez posljedica ako ona nije, recimo tako, zla.
Prvi vaš performans bio je “Zavijanje ranjenika”- na Dan antifašističke borbe, 22. lipnja, u rodnom Sinju zavili ste skulpturu partizanke s ranjenikom, koju su nacionalisti oštetili. Nije se od tada mnogo toga promijenilo?
- Živimo u vrijeme prvobitne akumulacije simboličkog kapitala. I ne samo simboličkoga. Oštri sukobi su normalni, ali ne smije biti normalno zastupanje zla i mržnje.
U međuvremenu je mnogo umjetnika za temu imalo urušavanje spomenika NOB-a?
- To znači da umjetnici i dalje sjajno njuše vjetrove svoga vremena, a ovi spomenici i njihova suvremena sudbina sažimaju borbu oko tumačenja prošlosti, življenja sadašnjosti i projekcija željene budućnosti.
Što sljedeće spremate?
- U Zagrebu će u Galeriji “Greta” 28. veljače biti postavljena jednodnevna izložba pod nazivom “Road Show East”. Radi se o grupnoj izložbi u izboru Galerije “12-14 contemporary” iz Beča. Izložba je dosad gostovala u galeriji Knoll u Budimpešti, spremaju se gostovanja u Temišvaru, Beogradu i Ljubljani, a finalno u Judenburgu i Beču, nadam se. Za izložbu u “Greti” spremam dva nova rada za koja još ne znam što će točno biti.