MARIJA ŠKARIČIĆ ZA GLOBUS

Za pripremu uloge u “Uspjehu” upoznala sam se s pravom inspektoricom policije. Bila sam i u MUP-u jedan dan, imam čak i fotografiju sebe “uhićene”

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 22.01.2019. u 23:53

Neja Markičević / CROPIX

 

Marija Škaričić (1977.) glumica je čiji su rad i kvaliteta odavno prepoznati, praktički s prvim većim filmom koji je snimila (“Ta divna splitska noć”, 2004.). Od tada je pokupila niz nagrada, među kojima valja istaknuti dva Srca Sarajeva, Zlatnu arenu, Fipa d’or Grand Prize. Početkom 2011. godine uvrštena je među deset najboljih mladih europskih glumaca i glumica u programu Shooting Stars 2011, koji svake godine predstavlja nove glumačke nade europske kinematografije.

Marija Škaričić je nakon Zrinke Cvitešić druga hrvatska glumica koja je dobila ovu vrijednu nagradu. Njezine interpretacije nerijetko su začudne, dirljive, hrabre i “čiste”. Svoj privatni život ne teatralizira po društvenim mrežama i zapravo ne voli davati intervjue niti se previše, a nekada uopće, medijski eksponirati. Trenutačno je možemo gledati u seriji oskarovca Danisa Tanovića “Uspjeh” na kanalu HBO, a uskoro u tri nova filma.

Za pripremu uloge inspektorice u “Uspjehu” Danisa Tanovića razgovarali ste s pravom inspektoricom hrvatske policije. Možete li podijeliti nešto iz tog iskustva i jeste li neke druge uloge tako pripremali?

- Obratila sam se za pomoć svojim dragim ljudima, pa me prijateljica upoznala sa svojom prijateljicom s kojom sam provela dosta vremena iščitavajući scenarij jer sam imala neku apstraktnu predodžbu, to je za mene bila pojava iz američkih filmova i serija, i nisam se nikada susrela s nekim tko se stvarno time bavi u životu.

Živa osoba koja ide u kino, kuha, pere rublje, ide na trening. Prolazila sam s njom kroz scene i replike i dobila savjete i sugestije oko policijskih procedura, držanja pištolja, odnosa prema poslu. Bila sam i u MUP-u jedan dan, prošla sam kroz hodnike i urede. Imam čak i fotografiju sebe “uhićene”. Upoznala se s detektorom laži. Susrela se s nekolicinom njezinih kolega. Dogodilo se pomalo to da mi je uloga postala “stvarna”, prestala je biti slika, papirnata osoba, nego netko vrlo živ.

Neja Markičević / CROPIX
 

Jeste li nešto konkretno preuzeli od svoje, nazovimo je – učiteljice? Neku gestu? Internu poštapalicu?

- Zapravo ne. Nisam preuzela ništa, ali bilo je smiješno kad sam shvatila da imamo istu frizuru, tj. moja inspektorica je imala sličnu frizuru njezinoj. Potrefilo se da je tako. Smijale smo se tome. Ona je vrlo jednostavno o tome govorila, i to mi je bilo intrigantno jer je iz moje pozicije taj posao nemoguć, ne mogu shvatiti da to itko radi, da se time netko može baviti, da itko može uzimati uzorke tkiva i kupiti dokaze na nekom strašnom mjestu zločina, a njoj je to područje interesa.

Njoj je to kao meni gluma, dakle nije nešto što mehanički odrađuje. Ne mogu govoriti o svim policijskim službenicima, no o njoj mogu. U svakom poslu ima svakakvih ljudi, ali ona je, konkretno, zaista zainteresirana i strastvena u tome što radi.

Postoji li još koja uloga koju ste na sličan način pripremali?

- Pripremala sam se temeljito za “Tu divnu splitsku noć”, ulogu narkomanke. Tada sam pokucala na vrata Vinogradske i rekla im da sam glumica i pitala mogu li razgovarati s dr. Sakomanom. Pustili su me na odjel. To je odjel na kojemu su narkomani smješteni prije nego što odu u komunu. Tamo se fizički skidaju s droge, a tek poslije kreće dugotrajan psihološki proces.

Nekoliko sam puta tamo otišla jer sam imala sličan problem, ideja narkomana mi je bila apstraktna i nisam razumjela što znači prolaziti krizu. Znala sam teoretski sve o tome, ali nisam se mogla s tim unutra povezati. Promatrajući ih, narkomaniju sam počela doživljavati kao potrebu za bijegom od sebe. Pokušaj bijega od sebe mi je bio poznat, pa sam u tome pronašla tu točku spoja, nakon čega mi je uloga sjela.

Ne dođem uvijek do te točke. Gledala sam te ljude u stvarnoj nevolji i osjetila sam tu suštinu, barem sam je ja tako pročitala. Mahnito bježanje od sebe samih. Ustvari sam onda s tim radila, nisam se bavila treskavicama i ostalim manifestacijama, kriza je bila posljedica moje igre. U Splitu sam odlazila na sastanke Anonimnih ovisnika. Nisam htjela da mi se potkradu greške.

Tu dolazimo do pitanja “gole” tehnike, glumačke tehnike. Koliko se oslanjate na nju, koliko vam je ona osigurač? Koja je to alatka? Onda kada ne možete nužno biti intimno povezani s likom?

- Pitanje je što to znači biti intimno povezan s likom. Postoje razne razine povezanosti.

Biti empatičan, možda?

- Pa da, možda to. Nisam to imala uvijek. Nisam se nužno uspjela povezati ili stvarno istražiti sve uloge koje sam igrala. Tek s nekima mi se to dogodilo. Ostale su korektni pokušaji.

Koje su vam uloge bile najtransformativnije?

- Većina mi je pomogla da se razvijem. Ali uvijek dođem do toga da, kada dobijem novi scenarij, zaboravim ono ranije. Iskustvo imam, stekla sam iznutra neko samopouzdanje, ali onda opet ne znam. Nova uloga je novi ispit. I dobro je da je tako. Nedavno sam se srela s nekim glumačkim problemima za koje sam mislila da sam riješila na trećoj godini Akademije. Nema pravila. Ovaj posao nije posao za koji mogu reći “ja ga znam”. Znam neke tehnike, neka sredstva.

Je li postojalo neko mjesto nesavladivog u glumi koje i dalje živi svoj život? Nešto što je izazov.

- Ne mogu to odgovoriti unaprijed jer bih morala dobiti i pročitati nešto novo pa tek onda reći “ovo ne mogu”. Nekoliko puta sam bila u nezgodnim situacijama jer nisam uspjela uhvatiti “to nešto” ili mi je sam tekst i projekt bio nedovoljno inspirativan. U nekim se stvarima nisam snašla, i to mi je bila najveća muka, kad mi materijal ne sjeda. Osjećam se tada kao zvijer u kavezu i osjećam veliku nelagodu. Izazov za mene, odnosno moj osjećaj je da sam došla do određene razine, ali isto tako vidim i osjećam kao da sam još u nekoj kutiji i da nisam potpuno slobodna.

Ali to je namjera, biti slobodan?

- Da, kad god bih osjetila slobodu, onda kao da se sve oslobodi. Kao da samo letim.

Nina Simone rekla je da sloboda znači biti bez straha.

- Da, nemanja straha. Ili koračanja naprijed, unatoč strahu. Ali treba znati da postoje razni strahovi, kod mene je to, recimo, strah od skoka u nepoznato, strah da ne pogriješim, da ne budem dovoljno dobra... Svi su ti strahovi uglavnom vezani za ego. Mislim da drugi i ne postoje. A kad maknem sa strane to što će netko drugi reći ili ja sama, kad se sjetim da greška neće značiti smak svijeta, sve se mijenja. Često mislim da sam puno napravila, ali uviđam da postoji još puno slojeva.

Voljela bih se vratiti na pitanje o intimnoj povezanosti s likom, nisam završila. Kad dobijem novi tekst, novu ulogu, u tom trenutku mi proradi intuicija, osjetim je u tijelu. Kada osjetim tko je ta osoba, kao što se dogodilo u “Toj divnoj splitskoj noći” ili “Gospođici”, onda se opustim. Nikad nemam iluziju da sam ja ta osoba, ali volim joj ustupiti sebe na neko vrijeme. Uvijek treba postojati distanca, ali bez kočnica. Ja sam obožavatelj balansa (smijeh).

Igrali ste u, uvjetno rečeno, komediji mentaliteta, u filmu “Što je muškarac bez brkova?”. Taj okvir igre je bio prepoznatljiviji? Je li to bilo lakše igrati? Dječja memorija vas je mogla navoditi?

- Da, samo što ja za sebe mislim da nisam smiješna. U komediji je važno naći karakter i zapravo je to ista stvar kao u mrtvo ozbiljnoj drami. Treba ga pronaći u tijelu. Govor. Položaj tijela. Nekoliko sam puta u serijama igrala blesave naivke koje sam obožavala jer sam čvrsto uspostavila karakter, pa je iznutra izlazila lakoća. To me stvarno zabavljalo.

Glumci često operiraju s izrazima “intuicija”, “ego”. Kako se disciplinirala ta intuicija? Kad ste odlučili dati joj puno povjerenje?

- Meni je to najvažnija stvar. Sve drugo dolazi kasnije. Svatko mora izabrati svoj put u tom poslu. Nešto što je negdje funkcioniralo ne znači da hoće negdje drugdje. Ali intuicija me vodi. Ne mogu je točno definirati, ali to je primarni osjećaj koji dobijem kada nešto pročitam. I tiče se ne samo uloge nego i cjeline. Volim za sebe misliti da sam u mnogim stvarima u životu bila nesigurna, a i danas sam, ali recimo da u tu svoju glumačku intuiciju baš vjerujem jer mi je očita i glasna.

Razumijete paradoks toga kad izgovarate da ste nesigurni, a iza sebe imate zavidan opus?

- Da, to je to. To je kao neka naljepnica koja tu stoji.

Je li nesigurnost obrambeni mehanizam? Koliko je djelatan?

- Mislim da nekad jest, da je djelatan. Zgodna izlika za razna nedjelovanja. Nekad zaboravim da je to mehanizam. Nekad se i zaista osjećam tako kada mi stvari nisu jasne, nekad me razne životne okolnosti čine takvom. Nekad imam osjećaj da ništa ne znam. Svoju nesigurnost ipak znam staviti sa strane. Ne odustajem bez obzira na to što mi zna biti teško, pa je ignoriram. Često mi dođe da padnem i pokrijem se preko glave, pa to i napravim. Ostati ispod dekice ponekad mi je jako privlačno, a onda opet i nije. (smijeh). Pa se dignem. Nesigurnost nije jedina istina i ne mora uvjetovati svaki udah i izdah.

Nedavno ste snimali “Terezu 33”, možete li predstaviti ulogu? Film je nastao po tekstu Lane Barić. Kontekst je Split.

- Lana je moja kolegica i prijateljica, zbližile smo se kad smo radile “Žuti mjesec”, predivan kratki film koji baš volim. Napisala nam je svima autentičnu i hrabru žensku priču, a sebi i odličnu ulogu. Danilo Šerbedžija je redatelj. Projekt se dugo i temeljito razvijao i ja sam nekoliko godina znala da ću igrati Mirelu, Terezinu najbolju prijateljicu. Njih su dvije dva različita svemira, a savršeno pašu jedna drugoj. U Mirelu sam se zaljubila još u prvoj verziji scenarija, u njezinu neposrednost.

A tu je i film “Mare”, koji ste radili s Andreom Štakom, vaš treći film s njom. Jedino ste više radili s Brešanom, ako se ne varam. Možete li nam pak tu ulogu približiti?

- Mare mi je još uvijek nepoznanica, upitnik. Traži se i ne zna kamo ide, a tako je nekako bilo i sa mnom dok smo snimali. Inače mi je najteži dio svakog intervjua govoriti o likovima koje igram, izgovarati rečenice poput: “Ona je takva i takva.” Uvijek nalazim neke fraze ne bih li ispoštovala “proceduru”, ali zapravo se svaki put pomučim tražeći riječi. Mislim da o ulogama i o tome tko su trebaju govoriti drugi nakon što ih vide, moje je da ih odigram.

Valja spomenuti i film koji ste snimali u Londonu. Kakvo je to pak bilo iskustvo? Glumili ste na engleskom jeziku.

- Odličan trening. Bio je to mali projekt s malom ekipom, intiman, bez puno žurbe i pritiska. Daniel Sayer redatelj je koji je odlučio snimati svoje priče sa svojim budžetom i negdje je na internetu naletio na mene i pozvao me da se pridružim projektu. Volim takve iznenadne i neobične pozive i rado im se odazivam. Bilo mi je jako lijepo, doživjela sam to kao priliku za eksperiment jer je i redateljev pristup bio takav.

Meryl Streep rekla je da je gluma pronalazak sličnosti sebe kao privatne osobe i lika. Što mislite o tome?

- Da, da, da. Potpuno se slažem s tim. U “Splitskoj noći” otkrila sam to prvi put. Kad sam pronašla onu točku bijega od sebe same, mogla sam početi glumiti.

Javno i privatno ste introvertirana osoba. Kako je za deklariranog, samoodređenog introverta izgledao ulazak u polje glume?

- Bio je to izvor stalnog unutarnjeg konflikta. Na Akademiji sam pola vremena htjela biti iza zavjese. Nevjerojatan stid, a kad bi se “to nešto” dogodilo, bio bi gušt. Kao mala sam stalno glumatala i zanima me gdje se dogodio taj rez, nisam to još otkrila. Taj “drive” me uzbuđivao. Tada sam se jedino stvarno igrala. U srednjoj mi se vratio osjećaj i sjećanje na taj period i zbog toga sam htjela studirati glumu. Pred kamerom, kad radim s materijalom s kojim sam se uspjela povezati, osjećam nešto slično. Tada samo budem.

Neja Markičević / CROPIX
 

Je li vam film veća sigurna zona od teatra?

- Da. Krenula sam s kazalištem nakon Akademije i onda su krenula snimanja i skliznula sam, i onda je nakon nekog vremena kazalište postalo bauk. I sad mi je tako. Da bih se vratila u kazalište, trebao bi postojati netko tko bi me jako tamo htio i tko bi se, osim mene, mnome bavio. Nisam sigurna da bih mogla drugačije. Ispalo mi je to iz sustava. Tu i tamo napravim predstavu, ali baš kao gost. Osjećam se kao gost u kazalištu, tamo nisam doma. Na setu sam pak doma.

Stella Adler jednom je rekla da je za glumca jako važno da radi na svojim mislima, intelektu, uz tijelo i glas. Koji je vaš pedagoški ulaz kao profesorice na Akademiji?

- Mislim da je sve bitno, da glumac mora biti cjelina koji ima srce, tijelo i um kad se izvedba događa. Um služi određenim stvarima u ovom poslu, da organiziraš, da naučiš tekst, što je važan detalj, jer bez odličnog znanja teksta ne možeš biti u ulozi. Kad se izvedba događa, um mora biti dobar sluga, nikako gospodar. Trenutak izvedbe zahtijeva komuniciranje energijom, prisutnošću, akcijom. Glumiti ne možeš fragmentiran. Gluma za mene u mnogočemu ima veze sa životom jer ona je život u malom.

Stvari koje su me blokirale u životu, onemogućavale su me i u glumi. Nedinamičnost, strah, nepovjerenje. Mislim da je važno crpiti iz svog privatnog života. To ne znači biti privatan, ali moje osobno iskustvo je nešto s čim radim, ono sam ja. Ja sam strašno zainteresirana za ljude, volim ih gledati i skenirati gdje stvar štima ili ne štima, gdje je tko pokočen ili slobodan. To mi je sa studentima zanimljivo i zato tamo mogu sjediti svaki dan i promatrati ih. Puno je, naravno, lakše to gledati na drugima, ali kroz njih učim i o sebi.

Moramo se odučiti mnogih svojih navika da bismo slobodno radili i živjeli. Isto vrijedi i za život i za scenu. To je ono što ja zovem “rad glumca na sebi”. Mene su zanimali moji strahovi i blokade, mislila sam da to svi kod sebe moraju istražiti. Meni je to pomoglo u poslu. Ali to je moj način. Neki ljudi mogu jednostavnim tehničkim alatkama doći do tog prostora igre. Svaki je put legitiman, dokle god funkcionira.

Kako je išao proces autorefleksije u vašem slučaju? Gledate li svoje filmove? Analizirate se ili ste tada malo dijete?

- Gledam. Drugo gledanje mi dopusti da se primijetim. Nekada mi nije drago to što vidim. Vidim na sebi sve. “To je bio taj dan” ili takva nekakva misao mi padne na pamet, ali to je nepromjenjivo. Što je snimljeno, snimljeno je.

Vjerujete li u instituciju talenta? Gluma nas upozorava da smo svi izvođači i da često radimo jako neautentične izvedbe. Kako se vi odnosite prema tom pitanju?

- Vjerujem u talent jer ga neki ljudi imaju i zna biti očit. Volim ga vidjeti kao čudo koje je netko dobio ničim izazvan, ali talent nije sve, i to nije floskula. Neki ljudi imaju veće sposobnosti od drugih. Ali ih treba razvijati. To da smo svi izvođači znači uglavnom da igramo društvene uloge, ali uglavnom nemamo nikakvu distancu i igramo verzije sebe. Naši političari su često dobri glumci, ali na sceni to vjerojatno ne bi bili. Gluma je svjestan ulazak u neki materijal. Mi smo u životu uglavnom nesvjesni svojih uloga. Često bismo poginuli braneći uvjerenje da smo to stvarni mi.

Zašto niste više aktivirali svoju međunarodnu karijeru? Sve su vam karte bile otvorene.

- Ne znam što bi bilo da sam to odabrala, možda se ne bi ništa dogodilo. Nisam se potrudila, to je činjenica. Zašto je to tako? Ne znam pravi razlog. Ima veze sa strahom, s jedne strane bio je tu nesvjesni, nekad svjesni prezir prema “uspijevanju”, bilo je uvjerenja da se i ovako i onako ništa ne bi dogodilo. Kao ona basna o kiselom grožđu. Bilo je i misli “pa ti i nisi bogzna što”, lijenosti, nepoduzimanja i nepreuzimanja odgovornosti za svoje želje i nedolaska do toga koje su moje želje. Kao: bit ću tu, pa šta se dogodi. Ta me pozicija nervira i postala mi je dosadna.

Obrambeni mehanizam čija se karta izlizala?

- Upravo, i više ne vidiš što je na njoj. Taj je mehanizam bio moj identitet, ja sam komplicirana, ja sam ovo ono, nesigurna, kakva sve ne... Počela sam to doživljavati kao vrlo ograničavajuće. Puno sam vremena provela baveći se pizdarijama. Pristala sam bila, nesvjesno, na to da je bilo kakav identitet dobar, pa i onaj autodestruktivan.

Teško je odustati od svoje priče o sebi samom...

- Apsolutno. Teško je, ali i to je samo uvjerenje, da je teško. Iz svog iskustva mogu potvrditi da kad bih od nečega odustala, to je uglavnom bilo nevjerojatno lako. Bila bih iznenađena. Imala sam ideju da je teško. Priča je teret na koji smo naučili. A ja sam o teretu bila ovisna.

Ali to je kod nas i stvar kulture, mentaliteta, odgoja...

- Točno tako, i neke opće atmosfere, pesimizma. Ako sam u komi, znači da postojim. Mučenje i ozbiljnost znači da zapravo živim jer nije “život pjesma Havaja”. Zašto ne? Neki dan sam razgovarala s jednom prijateljicom kojoj sam rekla da znam da je sada sve dobro, ali znam da mora biti i teških momenata. A ona govori: zašto, zašto se to podrazumijeva?

Ista je priča i s ljubavlju, zar ne? Odgojeni smo da je ne doživljavamo lakom, nego uglavnom kao bol?

- Ljubav je, čini mi se, laka i vesela. Na tu ljubav smo svašta nakačili.

Ljubav nije u problemu. Mi smo.

- Ovo sve samo ljubav može trpjeti. Ona nas drži na okupu.

Učite li glumački štogod od Gorana Navojca, odnosno on od vas, s obzirom na to da ste i privatno partneri? On nije postao introvert, a vi svakako ne ekstrovert.

- Ja gledam u kotače kako se vrte i ja to gledam i analiziram, a on se vozi (smijeh). Pa recimo da se učim vožnji...

Izdvajamo

Iz drugih medija