INTERVJU ZA GLOBUS

ZDRAVKO ZIMA 'Kod nas ima toliko mitomana da bismo ih mogli izvoziti. Uz nogometaše i slavonski kulen, to bi mogao biti naš najisplativiji artikl'

Zagreb, 091117.
Franceljev prilaz 16.
Zdravko Zima, knjizevnik i kriticar, napisao je novu knjigu, Dnevnik jednog mitomana.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Pišem dnevnik jer je javni diskurs nepodnošljiv. Pišem ga zbog vlastite kondicije, jer kondicija se ne održava samo u teretani. Pišem ga zato da mi prođe vrijeme. I da zaustavim vrijeme, kaže Zima koji je nakon Dnevnika jednog skribomana iz 2015. godine sada odbjavio Dnevnik jednog mitomana

Nekadašnji nestanak “Zimskog ljetovanja”, kolumni i opažanja koje je petnaestak godina Zdravko Zima pisao za riječki Novi list, nije prošao nezapaženo i među onima koji inače ne čitaju te novine. Na mjestu Zimine kolumne koju su na stranicama “Mediterana” čitali i u Zagrebu, Splitu, Osijeku do danas je za neke čitatelje ostala praznina. Medijski je taj erudit eutanaziran u doba kad još ima i može puno toga reći. Književni kritičar i publicist, predstavljen u više antologija, kulturni kroničar velikog znanja, čovjek od knjige i pisanja, svoje je umirovljeničke dane oplemenio pišući dnevnike. Ima tome sad i desetak godina da je, u nekom bitno mu drugačijem vremenu, objavio “Porok pisanja”, oglede o pedesetak pisaca. Nužnost pisanja dobro razumije. I sam je, onda kad više nije imao gdje objavljivati, nastavio pisati.

I to je jedan od razloga kako su nastali Zimini dnevnici, zapisi mudrog promatrača društvene, javne, ali i one osobne, svakodnevice. Prvi, “Dnevnik jednog skribomana”, objavljen je koncem 2015., a ovih je dana Fraktura izdala i Zimin “Dnevnik jednog mitomana”, njegovu kroniku 2016., nelake godine u kojoj odlaze Bowie, Eco, Debeljak, Kertész, Novak, naposljetku i Cohen, u prosincu potom Esterházy, godine kad dolazi Trump, redaju se teroristički napadi, godine kad postajemo sigurni da više nitko i ništa - nije sigurno.

Kako ste to, da se poigramo naslovima vaših dnevničkih zapisa, od skribomana postali - mitoman?

- S obzirom na sufiks, man, manija, jedan i drugi pojam podrazumijevaju pretjerivanje. Kakvi bi to bili pisci, pitam se, koji ne bi pisali preko svake mjere? Zato su i veliki pisci nerijetko skribomani. A oni drugi su isto tako skribomani, ali ne zbog količine nego zbog kakvoće vlastitog proizvoda. Zvuči kontradiktorno, ali je tako. Kad sam se već legitimirao kao skriboman, zašto se ne bih i kao mitoman? Naravno da u tome ima igre, obrambene strategije, autoironije i koječega drugoga. Mitoman je onaj koji je u stanju izmišljati priče. Netko možda ne može shvatiti da sam jednu godinu svog zagrebačkog življenja, naizgled običnog i rutiniranog, pretvorio u sedam stotina stranica tipkanog teksta. Nekome je to mitomanija. Meni nije jer je to moj poziv i moja stvarnost. Upravo zato sam se prozvao mitomanom, da bih zaskočio one koji bi me u napadu svoje dobrohotnosti ionako okrstili i gorim epitetima. Uostalom, ova zemlja ima toliko mitomana da bi ih mogla izvoziti. Uz nogometaše i slavonski kulen, to bi mogao biti naš najisplativiji artikl. Što se pak moje mitomanije tiče, ne bih rekao da je imalo isplativa. Naprotiv, najčešće mi se obija o glavu.

Što u vama izaziva čin bilježenja svakodnevice, vaše i društva u kojem živite? Otkud potreba za notiranjem vremena, nagnuće da uhvatite i zabilježite trenutak, je li to i svojevrsno vježbanje samokontrole, upiranje u rutinu koja to nije? Donosi li vam ta, moguće opsesija, veselje, olakšanje, razbibrigu, osjećaj da vas se čuje, makar i tek onda kad to, ovako, ukoričeno izađe pred čitatelje?

- Našli smo se u svijetu buke, jurnjave i spektakla, u kojem svi nešto govore, čak i kad ne bi smjeli govoriti ili ne bi smjeli telefonirati jer voze auto. I baš zato što svi govore, i to istodobno, izgleda da nitko nikoga ne čuje. Ili se to, da netko nekoga čuje, događa sve rjeđe. Koliko puta vam je sugovornik replicirao na primjedbu, a da nije ni pričekao da makar približno završite svoju misao? To znači da smo u tunelu prividne tolerancije, u kojem svatko govori što ga volja, iako nitko nikoga ne čuje, a kamoli da ga želi ili pokušava razumjeti. Zar saborski zastupnici komuniciraju s oponentima? Ne, oni (samo)zadovoljno gledaju u kameru i slušaju eho vlastitoga glasa, ravnodušni prema svojim neistomišljenicima kojima su ionako sve istresli u lice. Ili se drukčije ponašaju pripadnici mlađih naraštaja? I oni imaju svoje male sabore, ali na njima se ne vode nikakve rasprave, čak ni besmislene, jer svi začarano bulje u svoje IPhone.

Zagreb, 091117.
Franceljev prilaz 16.
Zdravko Zima, knjizevnik i kriticar, napisao je novu knjigu, Dnevnik jednog mitomana.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
 

U takvoj situaciji možda nema druge nego pisati dnevnik. To je monolog, razgovor sa samim sobom koji ima i drukčije implikacije. Godinama sam objavljivao književne kritike, komentare, feljtone i kolumne, pa nema sumnje da potreba da reagiram na neke pojave proizlazi iz mog profesionalnog izbora. Ali to mi je valjda i u krvi. Vjerujem da treba reagirati. Nemam iluzija o moći pisane riječi, još manje imam iluzija o našem novinarstvu, ali kao građani ove zemlje vjerojatno smo i sami do neke mjere zaslužni što smo se našli u situaciji u kakvoj smo se našli. Treba reagirati, a znatan dio populacije je inertan, a valjda i malodušan. Moram priznati da mi je smiješno kad se naši političari hvastaju tvrdnjom da živimo u demokraciji, što bi onda trebalo značiti da je sve u najboljem redu. Demokracija pretpostavlja stanovitu jednakost, a kad bi ona postojala, onda bi povlastice koje uživaju neki pojedinci ovisile o njihovim kompetencijama. O moralu da i ne govorim. Je li to slučaj s Hrvatskom? Naravno da nije, ali je Hrvatska zato slučaj kao što je nekad slučaj bio Vlado Gotovac. Naravno aludiram na naslov njegove knjige. To je indirektni odgovor na pitanje zašto pišem dnevnik. Pišem ga zato što je javni diskurs nepodnošljiv. Pišem ga zbog vlastite kondicije, jer kondicija se ne održava samo u teretani. Pišem ga zato da mi prođe vrijeme. I da zaustavim vrijeme, iako u to ne vjerujem. Ali treba raditi i ono što se čini uzaludnim. Za mene nema ljepše i potresnije rečenice od one Camusove, u kojoj tvrdi da je već Sizifova ambicija da se popne na vrh dovoljna da ispuni njegovo srce.

Čije ste dnevničke zapise posebno voljeli i volite čitati?

- Kad sam počeo pisati dnevnik, a tome je davno, odjednom sam počeo otkrivati da su gotovo svi ozbiljni autori pisali dnevnike. To je tako. Ako vam je žena trudna, odjednom na ulici primjećujete samo trudne žene. Dnevnik je danas svojevrsna pomodnost, ponajprije zato što vlada kult individualnosti i narcizma, pa svatko drži da ima nešto važno reći i objasniti svijetu. Kao rimski papa koji šalje svoje enciklike urbi e torbi. Pisanje je moja vokacija pa si uobražavam da se dnevnika nisam prihvatio iz narcističkih pobuda, premda je i ta tvrdnja u krajnjoj liniji narcistička. Počeo sam ga pisati za vrijeme rata, u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Pisao sam ga jer nisam vjerovao da ću doživjeti i preživjeti nešto tako grozno kao što je rat. U jednom času sam prestao, zdvajajući pred mogućnošću da mi se stvarnost bez ostatka kanalizira u pisanje. Onda sam opet nastavio, kao maratonac koji trči i trči, u jednom času klone, a kad mu se čini da je izgubljen, opet nekim čudom nastavlja dalje. Pisanje je užitak i prokletstvo, opsesija i opresija. Koliko sam puta sjedio doma, dok su moji prijatelji i moji bližnji uživali u ljepotama prirode i tko zna čega. Nisam od onih koji prte sa sobom kompjutor i prčkaju po tastaturi bilo gdje, u birtiji ili na vrhu Sljemena. Meni treba samoća. Trebaju mi i prijatelji, treba mi društvo, ali pisanje je među inim pitanje koncentracije koja se postiže jedino u samoći. Često se sjetim Pirandellove rečenice – ili se živi ili se piše. Ta rečenica je strašna jer podrazumijeva žrtvu. Bili vjernici ili nevjernici, mi smo baštinici katoličke civilizacije, što znači da se uvijek treba žrtvovati. Ali u žrtvovanju, kao i u koječemu drugome, ne treba pretjerivati!

A čije dnevnike volim? Pisci koje i inače preferiram u pravilu su najbolji dnevnički autori. Kad to kažem, mislim ponajprije na Kafku, Gombrowicza i meni iznimno bliskog slovenskog pjesnika Edvarda Kocbeka. Mislim i na R. W. Emersona. Ali tko bi ih sve pobrojao?

Dnevnik spada u autobiografsku prozu, autobiografska se literatura u novije vrijeme izrazito puno piše i čita. Što mislite o autobiografiji kao dominantnoj književnoj formi?

- Danas je u modi autobiografska proza, ali kad bi tko htio, mogao bi cijelu književnosti pročitati kao inačicu autobiografije. Što je Joyceov “Uliks”? Pa njegov pisac se rodio u Dublinu, u kojem se zbiva radnja romana, a život je proveo u lutanjima, poput mitskog Odiseja, kojeg je izabrao za svog junaka i nadjenuo mu njegovo latinizirano ime. U mom slučaju autobiografizam je posljedica godina i akumuliranog iskustva. Imam dovoljno utrka u nogama, pa mogu uspoređivati nekadašnje medije s ovim sadašnjim. Štošta mogu uspoređivati i pretpostavljam da će vam zvučati blasfemično ako tvrdim da čovjek današnjice možda nije bitno slobodniji od onog jučerašnjeg. Jer sloboda nije samo pitanje etabliranog poretka, sloboda je pitanje vladajuće klime, ali i pojedinca, svakog za sebe. U tome smo ozbiljno zakazali. Ne mogu se izjašnjavati o vlastitim dnevnicima zato da ne upadnem u japajakanje. Ali od drugih knjiga takve vrste, moji se razlikuju po tome što ponekad više sliče na esejističku nego klasičnu dnevničku prozu. Na tim stranicama ponekad sam vrlo kritičan, ponekad sentimentalan i ispovijedan. Uostalom, to je i funkcija dnevnika. Da se pisac ispovijeda, kao u crkvi.

U medijima je odavno sve manje književne kritike. Pratite li aktualnu regionalnu književnu produkciju? Što vam se čini posebno zanimljivo? Vidite li neke nove trendove?

- Regionalnu književnost pratim djelomično, od prilike do prilike. Nedavno sam pročitao roman Dragana Velikića “Severni zid”. U tom romanu Velikić se poslužio elementima Joyceove emigrantske sudbine, vezane za Pulu i Trst, da bi pokazao kako se njegova biografija krajem 20. stoljeća na neki način ponovila u sudbinama balkanskih emigranata. Takvo što lako je zamisliti, ali teško provesti u djelo. Svoju ambiciju Velikić je ostvario s iznimnim majstorstvom.

U nekoliko posljednjih mjeseci otišli su Slavko Goldstein i Stanko Lasić, dvije važne figure koje su umnogome oblikovale naš javni prostor. No, u dijelu javnosti ispraćeni su na, u najmanju ruku, nedostojan način. O čemu to svjedoči?

- Svjedoči jedino o rasulu i negiranju svih elementarnih vrijednosti na kojima počiva Europska unija, a kojem su spomenuta dvojica u ovom času žrtve. Goldsteina i Lasića poznavao sam iznimno dobro. Potkraj 1970. godine Goldstein je osnovao Sveučilišnu nakladu Liber, a redakcija te izdavačke kuće bila je smještena na Filozofskom fakultetu na kojem sam studirao. Sjećam se da smo surađivali u zagrebačkoj redakciji Cankarjeve založbe koja je tiskala Edvarda Kocbeka, Lojzeta Kovačiča, Andreja Novaka, Dragu Jančara i mnoge druge vrijedne autore. Mislim da je suvišno podsjećati na Goldsteinov životni put i ono što ga je pratilo još od ere Drugog svjetskog rata. Susretao sam ga godinama i u mnogim prilikama, ali nikada u njemu nisam primijetio ni trunke mržnje. Naprotiv. Možda je to prokletstvo. Čovjek čija je obitelj bila žrtva nacističkih pogroma i koji je na različite načine zadužio hrvatsku kulturu postao je objektom mržnje onih koji su našu zemlju zadužili ili okužili jedno mržnjom.

Stanko Lasić bio mi je profesor na Filozofskom fakultetu, a prvu književnu kritiku napisao sam upravo o njegovoj kapitalnoj studiji “Sukob na književnoj ljevici”. Lasić je bio znalac i moralni autoritet kakvi su rijetki. Među važnim imenima koja su obilježila našu nacionalnu kulturu u posljednjih pola stoljeća, Lasić je bio i ostao moj uzor. Onu strogost koju je prakticirao u seciranju Krleže, primjenjivao je isto tako prema samome sebi. Da je bilo više pisaca i intelektualaca koji su slijedili njegov put, naša stvarnost ne bi danas bila takva kakva jest. Od Lasića sam učio isto što i od prvih kršćana, naime, da je istina spasonosna. Ali koga to u balkanskoj žabokrečini, barem među onima koji miješaju karte, uopće zanima?

Kako komentirate činjenicu da će Ladislav Ilčić savjetovati ministricu kulture? Koliko je potencijalno opasan pohod desnice na kulturne institucije?

- Ladislav Ilčić pročuo se po svojim ultradesnim stajalištima, a kao takav je idealan za sinekuru u Ministarstvu kulture. Taj podatak samo pokazuje da se kulturu danas pokušava navući na jednu krajnje rigidnu ideologijsku matricu kao što je to bilo i u prošloj državi. U čemu je onda razlika? Groteskna je spoznaja da naše političare, ne samo desne nego i lijeve provenijencije – ako ta distinkcija još išta znači – kultura u osnovi ne zanima. Zanima ih samo to da građanima, a samim tim i kulturnjacima, navuku luđačku košulju svoje ideološke indoktrinacije. Knjige, koncerti, izložbe, to ih ni slučajno ne dira. Dovoljno je vidjeti kako se bezočno igraju s kurikularnom reformom, pa da se shvati da su u pitanjima budućnosti novih naraštaja jednako neodgovorni i beskrupulozni kao što su bili i u pitanjima rasprodaje naših kapitalnih investicija.

U zemlji gdje je kultura, navodno, nebitna, a budžet za nju simboličan, zašto je baš kultura posljednjih godina postala mjesto ozbiljnih političkih prijepora?

- Ne zbog kulture kao takve jer oni koji odlučuju o financijama u kulturu su upućeni koliko i u egipatske hijeroglife. Čast izuzecima koje, doduše, ne poznajem, ali političari kulturu shvaćaju kao oblik mistifikacije ili, u najboljem slučaju, državne propagande. Zato svoje podanike žele pretvoriti u inženjere ljudskih duša, onako kako je to u svom istoimenom romanu pokazao Škvorecký. Što je roman slavnog češkog pisca lociran u mračno doba komunizma, a Ilčić se događa u ružičasto doba nacionalizma, u osnovi nije bitno.

Zagreb, 091117.
Franceljev prilaz 16.
Zdravko Zima, knjizevnik i kriticar, napisao je novu knjigu, Dnevnik jednog mitomana.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
 

Vlada je prije koji dan prihvatila nacionalnu strategiju čitanja o kojoj se govori godinama. Što je, po vama, ključno da bi ovu naciju koliko-toliko približili knjizi?

- Strategija nacionalnog čitanja podsjeća me na minulu ljetnu sezonu: kad zaredaju požari, ministri mudro izjavljuju da nam fale kanaderi. Dok nije gorjelo pola Dalmacije, u posvemašnjoj brizi za narodnu dobrobit oni nisu ni znali da dolazi ljeto. Nakon što su opustošene sve knjižare u državi, a izdavači dovedeni na prosjački štap, uslijedila je strategija čitanja! Ne vjerujem u državne strategije jer se milijun puta pokazalo da su paušalne, palijativne i površne. Kultura je način života, kultura je stav, a pitanje čitanja je pitanje kontinuiteta koje se ne rješava kampanjskim akcijama od danas do sutra.

Prošlo je više od četvrt stoljeća od nominalnog uvođenja demokracije. Koliko smo kao narod, u međuvremenu, politički evoluirali? Jesmo li uopće evoluirali? Promjena individualne osobnosti, uz dobru psihoterapiju, traje godinama. Koliko onda vremena dati jednom cijelom narodu i društvu da napravi svoju mentalitetnu i mentalnu tranziciju?

- Oprostite na protupitanju, ali što je to demokracija? Koliko vidim, to je mogućnost da određen grupa ljudi zahvaljujući izbornom zakonu ili izbornom inženjeringu, na temelju mehanički shvaćenog principa većine nameće svoju vlast, svoju volju i svoje zakone, neovisno o njihovim kompetencijama, a pogotovo neovisno o njihovim moralnim kreditima. Živimo u svijetu u kojem je izvrsnost kategorija koju možemo sanjati. Osim toga, zemlja u kojoj su važni samo Mandžukić i Agrokor nema velike perspektive. Ništa nije slučajno, pa ni ono što se događa u nama i oko nas.

Prije pola stoljeća, davno prije IPada i Facebooka, prosječna književna naobrazba bila je bitno bolja. Tankoćutno, smisleno pisana riječ, koliko god to danas pretjerano zvučalo, bila je moćnija. Postaje li književnost arhaični relikt minula vremena? Čemu ona služi u vremenu u kojem se radije čitaju, a i sve izdašnije honoriraju, blogovi negoli romani?

- Naravno da je prije trideset i više godina književna naobrazba bila znatno veća. IPadi i sve moguće tehnike razmazili su čovjeka, usmjerivši njegove fantazije u drugom smjeru. Slika podrazumijeva efekt, brzinu, a knjiga sporost i strpljenje. U svijetu koji je takav kakav jest većina će izabrati ono prvo. Tu nema pomoći. Gnothi seauton ili, drugim riječima, spoznaj samoga sebe. Tako glasi stara grčka mudrost koja se pripisuje Talesu. Ali čovjek više ne može spoznati sebe zbog instrumenata kojima se služi. Jer on sam postao je instrument, kojim se manipulira po gotovo istom principu po kojem to čine diktatorski režimi.

Kako vas se doima navodno vrlo čitan blog posrnulog nacionalnog tajkuna Todorića?

- Ne bih to komentirao ni ironično, a kamoli nekako drukčije.

Pisali ste i u prošlom i u ovom sistemu. Na slučaju Todorić dugo smo gledali kako se cenzura baš kao ni autocenzura u ta dva razdoblja nisu mnogo promijenile; nekad je njima upravljala ideologija, danas kapital. Kad je vama bilo lakše, jednostavnije stvarati? Nedostaje li vam nešto iz tog “mračnog” doba socijalizma, barem kad je kulturni diskurs u pitanju?

- Oni koji žele djelovati sami, neovisno o modama i konjunkturnim ideologijama, uvijek su na istim mukama i uvijek slušaju iste diskvalifikacije. Naša nesreća, ako tako mogu reći, proizlazi iz fatalne zablude da smo raskidom državnih i pravnih odnosa s Jugoslavijom ušli u idilični vrt Gundulićeve slobode. Kakva zabluda! Tek sad, kad smo dobili državu, došlo je vrijeme u kojem treba dokazati vlastitu odgovornost i vlastitu sposobnost za slobodu. Nije to tako jednostavno kao što se u prvi mah čini. Jer vlastita sloboda dokazuje se tako da se ne ukida sloboda drugoga. Kako to izgleda u stvarnosti, valjda ne treba dokazivati.

Zagreb, 091117.
Franceljev prilaz 16.
Zdravko Zima, knjizevnik i kriticar, napisao je novu knjigu, Dnevnik jednog mitomana.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
 

Izdvajamo

Iz drugih medija