INTERVJU ZA GLOBUS

ZORAN FERIĆ Pisci nisu dovoljno vidljivi u hrvatskoj javnosti. Njih se malo što ili ništa ne pita

Zagreb, 280218.
Marticeva ulica.
Zoran Feric, pisac i profesor knjizevnosti.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Oduvijek su hrvatski pisci bili vrlo svjesni da pišu u malom jeziku i da se u tom malome jeziku baš ne čita. Danas bismo trebali biti toga svjesni i više nego neki naši prethodnici i ozbiljno pokušati nešto napraviti po tom pitanju

Zoran Ferić radi na novom romanu koji će izaći uoči Interlibera, vjerojatno u listopadu. Piše autobiografsku obiteljsku priču o kojoj tek šturo kaže: “To je priča koju jednostavno moram napisati.” Nakana je bila da, prvenstveno, razgovaramo o njegovoj kandidaturi za predsjednika Hrvatskog društva pisaca… Ali, Ferić je 30 godina u razredu, podučava hrvatski jezik, djeci govori o književnosti. O toj bitnoj temi ima štošta reći. Od 1995. je u XVIII. gimnaziji, profesor je pod istim krovom gdje je nekada, na Šalati na kojoj je odrastao i o kojoj često i piše, bio i đak, u osnovnoj i srednjoj školi.

Kandidat ste za predsjednika Hrvatskog društva pisaca. Zašto želite biti na čelu te udruge?

- Ne bih rekao da je to samo pitanje želje nego dobrim dijelom i pitanje nekog osjećaja da bih mogao pridonijeti poboljšanju položaja pisaca i osjećaja dužnosti ako hoćete, kad to ne bi tako patetično zvučalo. Krajnje je vrijeme da se svi skupa raznim strategijama približimo čitateljima, pogotovo mladim čitateljima. Osjećam to nekako kao svoju dužnost, a svoj posao pisca i posao nastavnika književnosti vidim kao dijelove istoga posla. Oduvijek su hrvatski pisci bili vrlo svjesni da pišu u malom jeziku i da se u tom malome jeziku baš ne čita. Danas bismo trebali biti toga svjesni i više nego neki naši prethodnici i ozbiljno pokušati nešto napraviti po tom pitanju.

Koji vam je cilj, što biste konkretno, budete li vodili HDP, htjeli napraviti?

- U prvom redu moramo osigurati kontinuitet onih programa koji se u Društvu već godinama provode, a nisu, recimo, ove godine dobili sredstva. Prvenstveno će nam biti zadaća da u suradnji s Ministarstvom, Gradom, ali i drugim izvorima financiranja vratimo te programe u život. U prvom redu radi se o obljetnicama pojedinih pisaca. To je vrlo važan program jer na simpoziju osigurava određen broj tekstova o njihovu opusu, tekstova koji bez toga programa nikad ne bi postojali. Naravno, radi se onda i o njihovu objavljivanju u Književnoj republici. Drugi je program Pisci u Sponzi koji je naša članica Mani Gotovac dogovorila s organizatorima Dubrovačkih ljetnih igara. Želio bih i da u okviru te strategije približavanja čitateljima intenziviramo suradnju s Ministarstvom kulture i uključimo se u niz programa koje ono potiče. Tu je program Ruksak pun kulture, što ga vodi Maja Zrnčić, a radi se o programu za vrtiće i škole koji uključuje i književnost i kroz koji se mogu financirati radionice čitanja i pisanja koje po školama mogu provoditi naši članovi. Tu je i Strategija poticanja čitanja, kroz nju se također mogu financirati razni književni programi. Tu je i Program za poticanje razvoja publike, koji se opet odnosi i na književnu publiku.

Naravno, osim ovoga dijela približavanja publici tu su i druge važne aktivnosti, ono što obično nazivamo sindikalnim programom. Svakako nam treba nekakav fond za uzajamnu pomoć itd.

Zagreb, 280218.
Marticeva ulica.
Zoran Feric, pisac i profesor knjizevnosti.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
CROPIX
 

Koliko su pisci danas vidljivi u hrvatskoj javnosti? Pita li ih se što ili su na marginama društva?

- Nisu ni u kom slučaju dovoljno vidljivi. Njih se malo što ili ništa ne pita. Ali i to je povezano s ukupnom ulogom književnosti u društvu. To su kao spojene posude: postići ćemo vidljivost ako intenziviramo čitanje i prodaju knjiga. Obično se vidljivost povezuje s prisutnošću u medijima ili reakcijama na neke goruće društvene probleme. To je točno. Ali postoji još jedan oblik vidljivosti o kojemu se malo govori. To je naprosto vidljivost koja se postiže direktnim kontaktom, čitanjima u knjižnicama, školama, domovima… Mediji su često kao leća ili cirkusko ogledalo, mogu nas uljepšati ili poružniti. Slika koja se postiže direktnim kontaktom puno je realnija. No, za to treba jako puno raditi.

Što vaši učenici vole od ponuđene lektire? Što biste im donijeli da čitaju za lektiru kad bi se vas pitalo?

- Otkad radim kao nastavnik hrvatskog jezika u školi, radim i suvremenu literaturu. S različitim generacijama obradio sam do sada Juliana Barnesa, Borivoja Radakovića, Juricu Pavičića, Olgu Nollu, Johna Irvinga, Miljenka Jergovića, Tomicu Bajsića, Edu Popovića, Rujanu Jeger, Roberta Perišića, Senka Karuzu, Ivanu Simić, Zorana Malkoča, Dubravku Ugrešić, Miroslava Mićanovića, Ivicu Prtenjaču, Mirjanu Dugandžiju, Borisa Dežulovića, Antu Tomića, Romana Simića, Vladimira Nabokova, Irvina Welsha, Alice Munro, Dragu Glamuzinu…

A što oni vole od postojeće lektire? Svakako “Lovca u žitu”, “Zločin i kaznu”, Kafku, Camusa, avangarde…

Kad usporedite generacije djece koje ste podučavali na početku karijere i danas, koja je najveća razlika među njima? U čemu su se djeca u tih 30 godina najviše promijenila?

- Promijenila su se gotovo u svemu, ali promijenio sam se i ja, ili mi koji smo šezdeseto godište, a radimo danas u školi. Pa kad ih gledam pred sobom, ne znam jesu li se više promijenili oni ili ja. Kad sam počeo raditi, osjećao sam djecu kao partnere i pripadnike svoje generacije koji su, eto, malo mlađi. Danas ih osjećam kao vrlo slatka bića s drugog planeta i kontakt s njima mi je pomalo vanzemaljski. Ali i u tome ima čara. Danas o nečemu znaju izuzetno puno, pa se začudimo, a o nečemu što smo mi smatrali važnim, ne znaju ništa, pa se opet začudimo.

Na primjer, o određenim područjima znat će jako puno, pa ćemo ponekad imati osjećaj da neki pojedinci znaju baš sve o svemu. Tu se naprosto radi o onima koji se zanimaju za sve oko sebe i pri ovakvoj dostupnosti informacija može se izuzetno lako učiti. I to čak nesvjesno. Kao što se uči materinji jezik ili sada engleski. S druge strane ima puno više onih kojima je baš to problem. Sindrom široke ponude znanja i informacija onemogućava im da se fokusiraju na nešto posebno pa imaju problema s interesima i motivacijom. Kad sam počeo raditi, bilo je uobičajeno da gimnazijalci krajem trećeg razreda, a pogotovo u četvrtom, imaju barem nekakvu ideju što bi željeli raditi u životu. Od tada pa do danas ono što se vidi prostim okom, nisu potrebna precizna istraživanja, konstantan je pad konkretnih interesa i motivacije. Pa kao što su sve informacije lako dostupne, kao što se danas općenito preferira lakoća kao stil življenja, čini im se da bi savladavanje nekih specijalističkih znanja trebalo biti lako. Ono to i dalje nije, niti će ikada biti, a osobine kao što su upornost i strpljivost danas su deficitarne.

I zato, kad bismo htjeli postići optimalne efekte, trebali bismo poraditi upravo na motivaciji i strategijama postupnog i upornog savladavanja određenih etapa nekog gradiva. Služeći se, naravno, svim blagodatima suvremenih tehnologija. Međutim, kakvom god se tehnologijom koristili, bit učenja ostaje ista, a temelji se na razumijevanju teksta. Taj se tekst može nalaziti na ekranu, on nam može biti posredovan i nekim kratkim formulama, ali ostaje tekst. I zato trebalo razvijati upravo sposobnost čitanja i razumijevanja teksta.

Razumijevanje teksta kod gimnazijalaca je danas, čini mi se, na razini viših razreda osnovne škole. Sposobnost razumijevanja metafore, ili bilo kakvih simboličkih značenja, umanjena je jer nema treninga čitanja. Osim toga, sve se više susrećemo s osnovnim nerazumijevanjem značenja riječi. I to ne nekih posebnih riječi, ne arhaizama ili stranih riječi, nego uobičajenih standardnih riječi. Posljednjih godina kad dajem učenicima neki test, moram prvo pitati razumiju li sve riječi. Kao da učimo strani jezik, a ne hrvatski.

S druge strane, kad vodimo radionice čitanja za djecu koja vole čitati i čitaju, začudimo se njihovu zrelom rezoniranju, znanju, pa i razumijevanju teksta i čini mi se da su na puno višoj razini što se toga tiče nego što je bila moja generacija. Naprosto, ono što je vidljivo, a čini mi se i vrlo zanimljivo za one koji se bave školstvom i podučavanjem, jest da se razlika u znanju i rezoniranju i jezičnim sposobnostima između onih koji čitaju i onih koji ne čitaju jako povećala. I danas mi imamo u toj srednjoškolskoj populaciji vrlo obrazovanu i sposobnu manjinu, i većinu koja se s tekstom i riječima sve slabije snalazi.

Što vas je zadržalo u školi? Niste otišli, poput drugih kolega, u novinarstvo, potražili posao u nekoj izdavačkoj kući.

- Ponekad ni ja sam ne mogu odgovoriti na to pitanje. U svakom slučaju to je skup razloga. Pomalo inercija, život koji je u skladu sa školskom godinom i odmorom učenika - ljeto i zima i proljeće. Iako moram reći da mi više gotovo da i nemamo ferije kao što smo imali na početku. A svakako je jedan od razloga sigurno to što podučavanje i pisanje vidim kao dio istog posla. I da ne radim u školi, držao bih radionice kreativnog pisanja pa bih opet bio u školi. A možda je tu i nostalgija, zgrada u koju sam i ja išao u osnovnu…

U jednom periodu života kad sam radio kao kolumnist, mislio sam o tome da se bavim samo novinarstvom i pisanjem knjiga jer mi se učinilo da bih tako mogao više, ležernije i bolje pisati. Razuvjerio me rad na romanu “Kalendar Maja”. Da bih ga napisao, uzeo sam dva puta po četiri mjeseca neplaćenog dopusta. I to je bilo vrijeme kad sam radio kao profesionalni pisac. To mi nikako nije odgovaralo, svakog sam dana osjećao pritisak da moram napisati određeni broj kartica teksta. To je ponekad rezultiralo nekim prihvatljivim tekstom, a u većini slučajeva nije. Na kraju sam shvatio da većinu onoga što sam pisao kao profesionalni pisac moram izbaciti iz konačne verzije romana. Tako sam raskrstio s tom idejom o napuštanju škole.

Školski program u radu s učenicima morate slijediti, što nije lako. Kako se dovijate da im književnost učinite primamljivom? Uz nove medije koji su brzi, dinamični, kako održati pažnju učenika na nečem “arhaičnom” poput – književnosti?

- Postavili ste baš najteže pitanje. Možemo pokušavati svašta, ali ograničeni smo programom i državnom maturom. Ako se radi o starijim tekstovima, tekstovima iz renesanse ili baroka, treba ih aktualizirati. Čini mi se da je dobra metoda dati im jedan suvremeni tekst koji govori o istoj temi, problemu ili se koristi istim postupcima i onda vidjeti što nam taj stariji tekst govori. Ako se radi o petrarkistima, ponudim im i jednu suvremenu pjesmu portorikanske pjesnikinje Olge Nolle koja govori o petrarkizmu iz ženske perspektive. Fenomen onda bude osvijetljen s raznih strana, dobiva suvremeni okvir. I čim u tekstu dođemo do problema, koji su manje-više univerzalni, onda možemo razgovarati. Međutim, da bi se to dogodilo, prvo treba savladati barijeru jezika. I to ne samo arhaičnog jezika, nego jezika općenito.

Druga važna stvar je pokazati da književnost nije samo ono što je propisano za lektiru jer onda gotovo nitko ne bi zavolio čitanje i literaturu, a jedna od važnijih zadaća nam je odgojiti i čitatelje. Naravno, ne samo zbog čitanja beletristike, nego zbog razumijevanja svijeta koji je posredovan tekstom ili koji jest tekst. Zato redovito s djecom, već dvadeset godina, radim suvremene hrvatske ili strane pisce kad god to mogu.

Ponekad mi se čini da sam nešto uspio, a ponekad osjetim malodušnost i pitam se o smislu svega. Ali to su uobičajeni problemi ovoga posla. Osim toga, inzistiram na radionicama kreativnog pisanja ili onome što se u okviru našeg predmeta zove nastava izražavanja, upravo zato što je vlastita kreativnost ili neko vlastito postignuće najbolja motivacija i za čitanje.

S čime se ponajviše muče polaznici Radionice kreativnog pisanja koju godinama vodite?

- Mislim da ih najviše muči vrijeme. I ono potrebno za pisanje, a i ono za čitanje. Većinom se radi o ljudima koji rade ili studiraju i redovito im je problem odvojiti više vremena za pisanje jer ga nemaju ako žele normalno funkcionirati. Zato se često događa da pišu zadatke na brzinu, nerijetko pred samu radionicu, kao djeca u školi. S druge strane, ima onih koji to shvate vrlo ozbiljno. Ti redovito dobro pišu i jako se trude pa se rezultati vide. Ima i onih koji misle da je pisanje lak zanat, pa se iznenade kad se jednom uključe u rad. Rekao bih, općenito, da ih muči isti problem kao i djecu u školi, a to je čitanje. Zato se mi na radionicama bavimo i time. Uvijek dobivaju neki individualni popis lektire kad po njihovim pričama vidim što ih zanima.

Što mislite o Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja?

- Za nas izuzetno važna stvar. Čak presudna. I to ne samo jer pripadamo malom jeziku i što engleski sve više dominira, nego i zato što se slični problemi mogu vidjeti i u velikim jezicima. S djecom treba početi čitati već od malih nogu, od vrtića, pa nastaviti u nižim razredima osnovne, a najrizičniji period je pubertet, od šestog osnovne pa kroz cijelu srednju školu. U tom razdoblju gubimo mlade čitatelje. Školski programi nikad neće za to biti presudni, ali bilo bi važno da i školski programi, suvremeni, sa zanimljivim štivom, budu dio te strategije.

Moramo iz stanja svijesti u kojemu je čitanje bezveze i gotovo sramota nekako doći u stanje svijesti da je ono poželjno i društveno verificirano. Bez ozbiljnog zajedničkog napora to se neće dogoditi.

Izdvajamo

Iz drugih medija