AKO JE HRVATSKA PROPALA DRŽAVA, TREBAMO LI SE SVI ISELITI Na ljestvici 178 država, od najugroženijih do najstabilnijih, stojimo vrlo dobro

U posljednje vrijeme u naš je javni diskurs uveden pojam “propala država”. Kako ne bi ostao visjeti u zraku, odmah je oko njega ispletena, doduše skromna, naracija o Hrvatskoj kao propaloj državi. Ispleli su je neki književnici i novinari, filmski, književni i kazališni kritičari, poneki glumac i pjevač, pokoji član akademske zajednice te medijski propagatori iseljavanja. Tek što je naracija počela cirkulirati medijskim prostorom, uvelike zahvaljujući vlastitim tvorcima koji je stalno opetuju kako bi se održala na životu, već je obznanjeno da je postignut širok konsenzus o tome da je Hrvatska propala država. U sljedećoj fazi ove političko-medijske manipulacije, prožete neshvatljivom zlobom i zlovoljom prema “svemu postojećemu” u ovoj zemlji, to bi trebalo postati činjenicom o kojoj se više ne razgovara nego se od nje polazi kao od utvrđenog stanja stvari.

Ako je tako, što nam je činiti? Ako živimo u propaloj državi, nešto bi valjda trebalo poduzeti. Ali što? Da se svi iselimo? Da izvršimo kolektivni suicid? Da se međusobno pobijemo? Da polako, ali sigurno pustimo da trunemo dok posve ne istrunemo. Da odustanemo od Hrvatske kao propale države i potražimo drugačije političko rješenje. Kakvo bi to rješenje bilo? Potpuno tutorstvo neke strane sile koja bi upravljala zemljom u stilu nekakva postmodernoga prosvijećenog kolonijalizma ili utapljanje u regionalnoj integraciji koja bi bila veća i moćnija, pa valjda i uspješnija od propale hrvatske države?

Premda se u nas koristi neobvezno i neodgovorno, “propala država” vrlo je kompleksan i politološki dobro definiran pojam. O tome je napisano mnoštvo znanstvenih radova. Međunarodne organizacije i institucije već dugo objavljuju godišnje indekse propalih, neuspješnih ili fragilnih država u svijetu. Indeks propalih država prvi je put objavio časopis Foreign Policy 2005. – izrađen je u suradnji s američkom nevladinom i neprofitnome istraživačkom organizacijom The Fund for Peace – a obuhvaćao je samo 76 država. Kako se izraz “propala država” smatrao politički nekorektnim čak i kada se primjenjivao na Južni Sudan ili Somaliju – tvrdilo se da je nastao iz perspektive bogatih zapadnih država koje sve siromašne države proglašavaju propalima – 2014. zamijenjen je pojmom fragilna država. Bit je ostala jednaka, samo što je u diskurzivno vrlo osjetljivome i praktično vrlo neosjetljivom svijetu pristojnije govoriti o krhkim nego o propalim državama.

Što su nekadašnje propale, a sadašnje krhke države? Kako se utvrđuje koje su države fragilne i egzistencijalno ugrožene, a koje su održive i stabilne?

Do tih se nalaza dolazi prikupljanjem milijuna podataka o političkome i društvenom stanju u pojedinim zemljama svake godine, koji se potom obrađuju kvantitativnim i kvalitativnim metodama društvenih znanosti i podvrgavaju vrednovanju neovisnih međunarodnih stručnjaka. Indeks fragilnosti ili propalosti utvrđuje se na temelju kohezijskih, ekonomskih, političkih i socijalnih indikatora. Više od stotinu podindikatora konstruiraju tri glavna pokazatelja u svakoj od tih četiriju skupina. Kohezijski indeks mjeri se funkcionalnošću sigurnosnog aparata, stupnjem frakcioniranja elita i nepravdama kojima su izložene pojedine društvene skupine. Ekonomski indeks izračunava se na temelju općega ekonomskog stanja, stupnja ekonomske nejednakosti te bijega ljudi i odljeva mozgova. Politički indeks čine legitimnost države, dostupnost javnih usluga te poštovanje ljudskih prava i vladavina prava. Naposljetku, socijalni indeks obuhvaća stupanj demografskog pritiska, broj izbjeglica i interno raseljenih osoba te izvanjske intervencije. Na osnovi vrijednosti tih indeksa, države su svrstane u održive, stabilne, ugrožene i alarmantne. Alarmantno stanje drugi je naziv za propale ili, u najmanju ruku, propadajuće države.

Pa kako stoji Hrvatska prema indeksu fragilnosti država koji je objavljen 2018., a izražava stanje u 2017. godini?

Na ljestvici 178 država, koje su poredane od najugroženijih do najstabilnijih pa je najgori Južni Sudan na prvome, a najbolja Finska na posljednjem mjestu, Hrvatska se nalazi na 138. mjestu. U deset najodrživijih i najuspješnijih država ubrajaju se Finska, Norveška, Švicarska, Danska, Island, Irska, Luksemburg, Australija, Švedska i Novi Zeland. Deset najneuspješnijih i egzistencijalno najugroženijih država jesu Južni Sudan, Somalija, Jemen, Sirija, Srednjoafrička Republika, DR Kongo, Sudan, Čad, Afganistan i Zimbabve.

Kako se na ljestvici 178 država Hrvatska nalazi na vrlo dobrom 138. mjestu, to znači da su je međunarodni stručnjaci svrstali među stabilne države. Od postkomunističkih država od nje su bolje pozicionirane Slovenija (162), Češka (153), Litva (152), Poljska (148), Slovačka (147), Estonija (145) i Letonija (142). Lošije su pozicionirane Rumunjska (137), Mađarska (134), Bugarska (133), Crna Gora (128), Albanija (122), Makedonija (112), Srbija (108), Moldavska (102), Bjelorusija (97), Bosna i Hercegovina (95), Ukrajina (86) i Rusija (69). Hrvatska nije rangirana bolje samo od mnogih novih i nerazvijenijih nego i starijih i razvijenijih država. To je izvanredan uspjeh zemlje i ljudi kojima 20. stoljeće nije bilo ni dugo ni kratko, nego strašno kao malo kojoj zemlji na svijetu: tri velika rata sa stotinama tisuća mrtvih, krvavi raspadi četiriju država u kojima su živjeli te gotovo cijelo stoljeće provedeno u totalitarnima i autoritarnim režimima. Tko god misli da takva povijest ne brutalizira društvene strukture i ne ostavlja duboke tragove u kolektivnom sjećanju ljudi, jako se vara. I tko god misli da se ljudi mogu lako osloboditi tog naslijeđa, ali to naprosto ne žele učiniti, opet se jako vara.

Čemu Hrvatska može zahvaliti takvu poziciju? Koji su se indeksi pokazali najboljima?

Najboljima su se pokazali politički indeksi. Najbolje je vrednovana državna legitimnost, što znači da nema dvojbi o međunarodnoj priznatosti i prihvaćenosti države te, što je još važnije, da premoćna većina građana podupire državu pa ona posjeduje unutarnju suverenost. Drugim riječima, Hrvatska ne pati od “legitimacijskog jaza”, kakav pogađa i starije i bogatije države, poput Španjolske, ali i novije i siromašnije države, poput Bosne i Hercegovine. Vrlo je dobar i indeks dostupnosti temeljnih javnih usluga (obrazovnih, zdravstvenih i dr.), što znači da ne postoji ni “kapacitetni jaz” koji bi upućivao na to da država ne može svojim građanima osigurati temeljne životne uvjete. Dobri su i pokazatelji funkcionalnosti sigurnosnog aparata pa nema “sigurnosnog jaza”, što znači da država jamči sigurnost građanima pred političkim i uličnim nasiljem i da uspješno suzbija to nasilje. Najlošiji su indeksi koji se tiču izbjeglica i interno raseljenih osoba, što je posljedica rata devedesetih godina koja sporo nestaje, općega ekonomskog stanja i nepravde kojoj su izložene neke društvene skupine.

Što je uzrok jaza između međunarodnih stručnih ocjena i subjektivnih percepcija stanja određenih skupina i pojedinaca u zemlji?

Jaz nastaje zato što pojedini akteri ocjenjuju stanje u zemlji iz vlastitih parcijalnih i pristranih političkih i svjetonazorskih perspektiva. Ljevičarima, kako tradicionalnima socijaldemokratima tako i novoj ljevici sklonoj izravnoj demokraciji, država je premalo socijalna i socijalistička pa je zato propala – oni tako nešto nisu očekivali. Desničarima, kako tradicionalnim klerikalnim nacionalistima tako i novim populističnim zagovornicima plebiscitarne demokracije, država je premalo hrvatska i katolička pa je zato propala – oni se za to nisu borili. Centru, kako ordoliberalima tako i neoliberalima, država je premalo kapitalistička i liberalna pa je zato propala – oni to nisu željeli. Prvima se čini da je u državi previše nacionalizma, klerikalizma pa i fašizma, drugima da je zemlja puna komunizma i jugoslavenstva, a trećima da je puna svega toga zajedno.

Svi donekle, više ili manje, imaju pravo. Ova Hrvatska nije po isključivoj mjeri i ukusi nijedne strane. No nisu li ideološke, političke, svjetonazorske pa i mentalitetne razlike srž pluralizma? I nije li uobičajeno da politički suparnici i protivnici preuveličavaju i dramatiziraju “zla” druge strane, a umanjuju i previđaju vlastite mane, greške i promašaje? Čak se i dramatična apokaliptičnost naracije o “propaloj državi” može svrstati u okvire demokratske politike. Stabilna država može podnijeti tu naraciju zato što je ona, u biti, ne pogađa. Takve se dijagnoze, naoko paradoksalno, politički i pravno kriminaliziraju samo u doista propalim ili u egzistencijalno vrlo ugroženim državama upravo zato što izriču istinu.