ŠTO ĆE NAPRAVITI ANGELA MERKEL?

AMERIČKI UDAR NA NAJVEĆI PROJEKT RUSIJE I NJEMAČKE Zbog diplomatskog rata Washingtona i Moskve najviše će stradati Berlin

    AUTOR:
    • Antun Masle

  • OBJAVLJENO:
  • 07.08.2017. u 15:02

German Chancellor Angela Merkel talks to Russia's President Vladimir Putin at the start of the first working session of the G20 meeting in Hamburg, Germany, July 7, 2017. REUTERS/Kay Nietfeld,Pool - RTX3AH5Q
Kay Nietfeld / REUTERS

Ruski predsjednik Vladimir Putin i njemačka kancelarka Angela Merkel

 

Sjedinjene Američke Države i Rusija dobro se slažu, ali u svemiru. Suradnja inženjera i astronauta na nekoliko stotina kilometara od majčice Zemlje funkcionira dobro za razliku od one na čvrstom tlu trećeg kamenčića od Sunca.

Upravo je izvučeno teško diplomatsko topništvo, ovaj put s ruske strane. U reakcijama na najnovije sankcije Kongresa SAD-a, izglasane gotovo jednoglasno za paket Rusija, Iran, Sjeverna Koreja, Vladimir Putin odlučio je dati jednosmjernu kartu ovećem broju američkih diplomata. Njih 779 mora napustiti Rusiju, a broj koji može ostati na poslu je 455, ili točno onoliko koliko je ruskih diplomata u Sjedinjenim Državama. Uz to, zamrzava se manji dio diplomatskih nekretnina, što je opet odgovor na istovjetne mjere Washingtona uvedene protiv ruske diplomacije.

Putinov govor

Vladimir Putin biranim je riječima objasnio svima kako mu je žao što je došlo do takvog zapleta, te naravno dodao kako vjeruje da će odnosi jednoga dana biti bolji, dok su u Washingtonu iznenađeni potezom. Dok razmatraju što će napraviti, oglasio se Dmitrij Peskov, predsjednički glasnogovornik, procjenom da SAD mora napustiti politiku diktata sankcijama. Zaustaviti političku šizofreniju prema Rusiji i pokazati volju za suradnjom – dodao je.

Novi komplet američkih sankcija usmjeren je na ključni ruski sektor energetike zbog navodnog miješanja u predsjedničke izbore 2016. te unutarnje poslove političkog štićenika Washingtona Ukrajine. Novi set sankcija otvara dosad najveću pukotinu između Washingtona i europskih saveznika, jer udara izravno ne samo na ruski ključni biznis nego i europske energetske divove koji surađuju s Rusima u ključnoj grani gospodarstva.

Jean Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, već je ranije poručio da Trumpov predizborni slogan America first, ili Amerika na prvom mjestu, ne smije značiti da europske interese treba izbaciti iz jednadžbe. EU može naštetiti američkim gospodarskim, a posebno financijskim interesima, ali to bi ipak moglo ostati samo teorijom, budući da je nemoguće očekivati europski konsenzus o sankcijama Americi. Prvi ruski susjedi Poljska i baltičke republike ni pod prijetnjom prijekog suda neće dignuti ruku za takvu odluku.

Suština novih sankcija uopće nije nova. Riječ je o prijetnji europskim energetskim divovima s dugoročnim ciljem potiskivanja Rusije s tržišta, a u korist brzorastuće američke industrije LNG plina iz škriljevca. Ključan je udar na rusko-njemački projekt Nord Stream 2 (Sjeverni tok 2), kojim Njemačka, dosad uvoznik oko 30 posto svojih potreba za plinom iz Rusije, nastoji povećati kapacitet. Riječ je o proširenju sustava koji su gradnjom Sjevernog toka 1 uspostavili upravo Vladimir Putin i Gerhard Schroeder, prethodnik Angele Merkel u fotelji njemačkog kancelara. Po Washingtonu, sudjelovanje u tom projektu donijet će sankcije velikim njemačkim i europskim kompanijama.

Njemačka reakcija

U Berlinu ne šute. Pokušaj zavrtanja desne ruke čvrstom savezništvu unatoč izaziva negativne reakcije. Brigitte Zypries, ministrica gospodarstva i energetike, u zadnjem je intervjuu pozvala europske institucije da razmotre kontramjere. Procijenila je da su sankcije koje ni predsjednik Trump ne može stornirati nakon što prođu kroz Kongres i Senat zapravo kršenje međunarodnog prava, jer Washington ne može kažnjavati njemačke kompanije zbog poslovanja s trećim zemljama poput Rusije. Sigmar Gabriel, šef njemačke diplomacije, koncem tjedna u sličnom je tonu najavio da EU neće prihvatiti eksteritorijalnu primjenu američkih sankcija.

Što će na kraju biti, tek će se vidjeti, ali neće biti prvi put da Njemačka žrtvuje svoje interese zarad strateškog savezništva. Jedna od ključnih ulaznih komponenti je cijena plina, a američki ukapljeni košta više od 260 eura za 1000 kubika, dok je ruski oko 210 eura. No, dosad se više puta pokazalo da politika i ekonomska isplativost ne idu uvijek ruku pod ruku.

Energetski ratovi između američke i ruske oligarhije traju već desetljećima. I rat u bivšoj Jugoslaviji može se smatrati ratom za ovladavanjem energetskim koridorima. Za Rusiju je naftni terminal na Krku i sustav Janafa, to jest naftovod Družba Adria, do prije desetak godina bio jedan od projekata strateškog značenja. Putin ga je nekoliko godina držao visoko na listi prioriteta. Uspostavio je suradnju s tadašnjim predsjednikom Stjepanom Mesićem s kojim se često sastajao upravo na temu zajedničkog projekta kojim bi se nafta iz Rusije najsigurnijim transportom, cijevima, transportirala do Omišlja, jedne od najboljih europskih luka za mega tankere do čak 500 tisuća tona. Luka na Krku ima, naime, gaz od 90 metara, što je dovoljno za velike brodove. Iako je Moskva nudila razne povlastice Hrvatskoj, projekt je propao nakon što je hrvatskim premijerom postao Ivo Sanader. Kasnijih godina i u vrijeme Jadranke Kosor bilo je pokušaja da se obnove pregovori, ali između ostalog i zbog pritiska američke diplomacije Rusija je dobila odbijenicu koju će tek zapečatiti primanje Hrvatske najprije u NATO pa potom u Europsku uniju.

Ratom naftovoda danas se naziva i rat u Čečeniji od 1996. nadalje. Malena republika usred južne Rusije na ključnoj je trasi mreže cijevi za prijevoz nafte i plina. Moskva je uz velike žrtve uspjela primiriti Čečeniju i tamo instalirati proputinovskog vođu Kadirova.

Ukrajinski sukob 

Kruna borbe za koridore jest ukrajinski sukob. Ogromna zemlja u trbuhu Rusije prošla je nekoliko prevrata i pučeva i još je u ratnom stanju s odmetnutim proruskim pobunjenicima za čijim leđima na ruskom tlu čuči Crvena armija. Ukrajina je, naime, ključna tranzitna zemlja za opskrbu Europe ruskim plinom. Može se reći: bila je ključna, jer je Moskva proglasila konačno zaobilaženje Ukrajine do 2019. U međuvremenu u suradnji s turskim predsjednikom Erdoganom počela je gradnja zaobilaznice Ukrajine iz Rusije izravno u Tursku crnomorskim podmorjem. Ne treba zaboraviti kako je Erdogan, šef druge vojne sile u NATO-ovoj alijansi, pristao na suradnju nakon neuspjelog puča 15. srpnja 2016., za čiju će režiju kasnije otvoreno optuživati SAD i EU. Preko Turske i Grčke namjerava se ući na europsko tlo, a nastaviti teritorijem Makedonije i Srbije. Položaj važnog koridora ne samo za Rusiju nego i za kineski put svile, Makedoniju je već koštao poluratnog stanja.

Njemačka pak, kronično gladna energenata s najbližih ruskih izvora, izgradila je Sjeverni tok 1 i ustraje na Sjevernom toku 2 koji sada Washington namjerava sankcionirati. Cijevi za prvi projekt nisu išle najbližim kopnenim putem preko Poljske nego su Moskva i Berlin odlučiti koristiti izravnu vezu. Položili su ih po dnu Baltičkog mora. Po sličnoj ruti namjeravaju spojiti i Sjeverni tok 2.

Lng-suradnja

Zemlje između Rusije i Njemačke, Poljska i Litva, opredijelile su se za energetsku suradnju s Amerikom, umjesto najbližeg izvora Rusije. Varšava već dugo pregovara o uvjetima dugoročne LNG-suradnje s američkim kompanijama, dok je Litva izgradila LNG-terminal, koji za primjer često spominje hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, inače možda najjači zagovornik izgradnje LNG-terminala na Krku. Dakako, u istom kontekstu oslonca na suradnju s američkim plinskim kompanijama, već se godinama planira gradnja tog terminala koji bi, kako tvrde lobisti, trebao neutralizirati dominantan utjecaj Rusije na tržište našeg dijela Europe. Hrvatski državni vrh, koliko god ponekad bio na udaru kritike zbog zapostavljanja veza s tradicionalnim partnerom Rusijom, optira za varijantu koja zemlji donosi mir i sigurnost. Nije, naime, teško zamisliti što bi se moglo dogoditi u slučaju bliske suradnje s Rusijom. Terorizam?!

Težnja za kontrolom energetskih koridora odražava i raspored vojnih potencijala. Osim cijele nekadašnje istočne Europe NATO-ove su snage u Ukrajini, gdje s Rusima ratuju preko posrednika. Gomilanje vojske na Baltiku od ruske aneksije Krima naovamo također je dio iste priče gušenja i zatvaranja Rusije.

Europska unija dosad je uz pokroviteljstvo Washingtona, a pod firmom sprečavanja ruskog utjecaja, blokirala gotovo sve ruske inicijative, poput Južnoga toka, no Sjeverni tok 2 mogao bi biti druga priča.

Njemačka ne samo da bi tim projektom osigurala svoje energetske apetite nego bi postala hub za cijelu Europu. Sjeverni tok 2 učvrstio bi strateško savezništvo s Rusijom i vjerojatno donio milijarde eura zarade. Zato su najnovije američke sankcije ključni test za njemačku politiku. Ipak malo tko vjeruje u otvoreni sukob Berlina i Washingtona, makar se radilo o tako značajnom ulogu.

Izdvajamo

Iz drugih medija