GLOBUS

Antonio Tajani, najgori europski saveznik HDZ-a

REUTERS

Antonio Tajani

Težak problem za Plenkovića: kako uoči europskih izbora uvjeriti birače da nema ništa sporno u tome što su on i Tajani politički saveznici i drugovi iz Europske pučke stranke

Bio je to zločin s primjesama etničkog čišćenja – ustvrdio je u vezi s fojbama još 2007. godine bivši talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, za vrijeme studija član Fašističke sveučilišne grupe, a kasnije član Talijanske komunističke partije. Za stradanje Talijana u fojbama ovaj ljevičar, kojeg su Hrvati optužili da misli staljinistički, okrivio je “slavensku krvoločnu mržnju”.

Predodžba o “nedužnim Talijanima” i krvoločnim hrvatskim i slovenskim komunistima ponavljala se iz godine u godinu, pogotovo nakon 10. veljače 2004. kada je talijanski parlament donio odluku o obilježavanju Dana sjećanja na žrtve fojbi i na “egzodus Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije”. Nije to državni praznik, već dan nacionalnog sjećanja koji je ustanovljen glasovima i ljevice i desnice, a datum je izabran da podsjeća na Pariški mirovni sporazum iz 1947. kojim je Jugoslaviji vraćena Istra, prije svega zaslugom Titove politike.

Oko tog datuma uvijek se u Italiji podigne prašina, ove godine čak i veća nego prije. Pljušte razne izjave, nacionalisti se dignu na noge, a umjereni političari podsjećaju na vrijeme u kojem su stradali ljudi, više kao upozorenje da se kraške jame više ne ponove. Jame u kojima je završilo 1500, 5000 ili 20.000 ljudi, ovisno kako tko piše povijest.

Ove godine u Bazovicama kraj Trsta našla su se dva talijanska političara, Antonio Tajani, predsjednik Europskog parlamenta, i Matteo Salvini, ministar unutarnjih poslova. Kada se prati retorika Antonija Tajanija, jednog od prvaka Lige Nord, žestokog protivnika eura i primanja migranata, nije bilo neočekivano čuti da je bila jedina krivnja onih koji su bačeni u fojbe to što su Talijani. “Mi ne zaboravljamo”, grmio je Salvini, ali je Tajani, dugogodišnji miljenik i suradnik Silvija Berlusconija, bivši novinar i ljubitelj skupocjenih satova, svojim uzvikom “živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija” prešao svaku mjeru.

Ekspresno su reagirali svi slovenski političari, jedan za drugim, dok se za hrvatske reakcije čekalo nešto dulje, ali ni one nisu bile ništa manje eksplozivne. Preko noći za Andreja Plenkovića dojučerašnji “dobar prijatelj” Tajani, koji je za vrijeme kampanje obilazio s budućim premijerom Istru, pretvoren je u “kolegu”, a Furio Radin, koji predsjednika Europskog parlamenta dobro poznaje, čudom se čudio da je izgovorio riječi koje su odjekivale Bazovicom, gdje su 1945. godine partizani ubili nepoznat broj Talijana. Povjesničari Roberto Spazzali i Guido Rumici ustvrdili su da je nemoguće reći o kojem se broju žrtava radi:  britanske snage su baratale podatkom o “nekoliko stotina ljudi”, a talijanski su nacionalisti dodali nekoliko nula.

Možda i ne bi bio neki poseban problem da “talijansku Istru i Dalmaciju” prisvaja neki drugi desničar iz Berlusconijeva političkog carstva na zalazu, ali Antonio Tajani je predsjednik Europskog parlamenta, doduše još nekoliko mjeseci. Još je veći problem što cijela Europa prolazi kroz galopirajuću krizu kada se povijesni revizionizam širi kao kuga iz države u državu, a upravo bi čelnici europskih institucija trebali biti oni koji će to zaustaviti i neutralizirati. Sada je Tajani na velika vrata propustio omiljenu temu talijanskih nacionalista, sa svim onim zamkama koje mute vodu i kvare susjedske odnose koji su nakon mučnih godina nedavne povijesti napokon bili krenuli nabolje. Barem naoko.

Da povijest ne počinje fojbama, posve je jasno. Prethodile su tome godine fašističkih zlodjela koja su Hrvati u Dalmaciji i Istri itekako osjetili. Što, naravno, ne opravdava zločine iz fojbi, jer zločini su uvijek zločini, bez obzira na broj žrtava. I danas je muka slušati kako su završile žrtve u fojbama, neki čak i živi bačeni u jame, i svako podsjećanje na zločine, s ciljem da se oni više nikad ne ponove, od Auschwitza do Jasenovca, itekako je potrebno. Ali, podsjećanje na povijesne strahote i njihovo instrumentaliziranje u dnevnopolitičke svrhe, s očitom namjerom da se manipulira istinom, pa još kada dolazi od visokih dužnosnika Europske unije, krajnje je opasno i neprihvatljivo.

Od “velikog prijatelja” Hrvatske šef Europskog parlamenta pretvorio se u zadrtog talijanskog nacionalista koji nije vrijedan obnašanja visoke dužnosti u srcu ujedinjene Europe. Pogotovo što je odbio svaku mogućnost da se ispriča zbog skandaloznoga govora, pravdajući se da ga “nisu dobro razumjeli”. Međutim, Antonija Tajanija hrvatski i slovenski građani itekako su dobro razumjeli.

“Dan sjećanja ne smije biti dan stvaranja novih mržnji. Talijani, Slovenci i Hrvati moraju graditi zajedničku budućnost u štovanju različitosti i povijesti i došlo je vrijeme da razumna sjećanja oduzmu mjesto pretjeranoj mržnji”, davno je kazao Napolitanov prethodnik, bivši talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi, tijekom Drugog svjetskog rata član talijanskog pokreta otpora, “predsjednik s dušom” kako su ga Talijani nazivali. Ali ni taj predsjednik, kao ni njegov nasljednik Napolitano, nije prepustio poručiti: “Italija fojbe niti može, niti hoće zaboraviti”.

Moglo bi se u beskraj citirati što su sve talijanski političari proteklih desetak ili više godina govorili o fojbama. Prije devet godina na zidovima rimskih zgrada osvanuli su napisi “Ne zaboravimo talijansku tragediju”, uz nacrtan lik Josipa Broza Tita, a članovi Studentskog bloka, talijanske ekstremne desnice, marširali su i pozivali Talijane da “ne zaborave”. Tisuće ljudi nosile su po Rimu baklje i plakate s porukama poput “Istinu ne možete baciti u fojbe”. Gorljive govore držao je Gianfranco Fini koji je svojedobno vodio profašističku stranku Nacionalni savez, a kasnije postao predsjednik parlamenta.

Na Napolitanovo spominjanje “barbarstva stoljeća” tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić kazao je da je “nemoguće predvidjeti natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma”, a tadašnja šefica diplomacije Kolinda Grabar-Kitarović bila se založila za to da “povijest treba vratiti povjesničarima”. Dakle, nije Tajanijev istup prvi koji je uzbudio duhove u Hrvatskoj i ujedinio domaće ljevičare i desničare, kao što i svaki plotun iz Italije, kada se radi o fojbama i zgražanju nad slavenskim krvnicima koji su u rupe bacili nedužne ljude, ujedini njihovu ljevicu i desnicu.

Ljutilo je Hrvate i kada je posmrtno odlikovan Mussolinijev upravitelj Zadra Vincenzo Serrentino koji je 1947. u Šibeniku kao zločinac osuđen na smrt, a odlikovanje je primila Norma Cossetto, regionalna tajnica Sveučilišne fašističke omladine Istre. Europska je komisija tada prešutjela talijansko-hrvatsko prepucavanje, a premijer Romano Prodi zvao je Ivu Sanadera i zgražao se nad Mesićevim izjavama, da bi Damir Kajin pomirljivo vapio kako “treba živjeti ovdje, uz granicu, a lako se svađati”. A kada je i Napolitano osjetio da odnosi među susjedima mogu izmaknuti kontroli, reterirao je izjavom da “države ne smiju postati taoci povijesti”.

Svih ovih godina uoči tog vrućeg dana 10. veljače u Italiji se malo govorilo, ili se ništa nije govorilo o fašizmu i zločinima fašista, od Dalmacije do Istre. Hrvati ukopani u jednu sliku povijesti, u kojoj već dugo ne stanuju antifašisti kao pozitivne povijesne ličnosti, također su tu temu ostavljali po strani. Manipulacije su tako bile moguće i na jednoj i na drugoj strani, sve dok Tajani, političar koji bi trebao predstavljati sve vrijednosti ujedinjene Europe, opet nije mamio mase uzvicima o “talijanskoj Istri i Dalmaciji”. Pokazavši da je trećerazredni političar koji će niske strasti upregnuti u europsku kampanju koja je za njega unaprijed izgubljena. Od prijatelja Hrvatske postat će preko noći onaj iz ropotarnice revizionista koji se s nostalgijom prisjećaju “slavnih” dana kada je Ante Pavelić prodao dijelove Hrvatske svom dragom prijatelju Mussoliniju.

Ugledni Corriere della Sera piše o “novom diplomatskom incidentu za Italiju”, ovaj put sa Slovenijom i Hrvatskom. Dok hrvatski političari nisu previše spominjali fašizam, Slovenci su bili više nego jasni. Premijer Marjan Šarec je napisao da je “fašizam bio činjenica i namijenjen uništenju slovenskog naroda”. Plenković je ustvrdio da Tajanijeve riječi sadrže elemente teritorijalnih zahtjeva i revizionizma, što je potpuno točno detektiranje. Ni Tajanijevo objašnjenje njegovih riječi iz Bazovice koje je uslijedilo nije bilo nimalo uvjerljivo. “Nisam nikoga htio uvrijediti”, rekao je šef Europskog parlamenta. A uvrijedio je sve Hrvate i Slovence, možda i više nego itko prije. “Poslao sam poruku mira među narodima”, tvrdi odlazeći predsjednik Parlamenta, a takve “poruke mira” samo su korak prema tome da se obnove sjećanja na dane kada je Pavelić, 18. svibnja 1941. točno u 12.30 sati, potpisao Rimske ugovore kojima je “sve počelo”.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija