Sigurno je samo da ja nisam marksist – jetko je komentirao svoje nominalne sljedbenike Karl Marx svome zetu Paulu Lafargueu, u poznim godinama života. Danas, 200 godina nakon Marxova rođenja (5 svibnja 1818), legitimno je pitati se ima li više Marxa u marksizmu ili više Isusa u španjolskoj inkviziciji, tj. može li se Marxa svoditi na Pola Pota s više prava nego Krista na Torquemadu. O, da, naravno, komunističke partije i njihovi režimi su Marxa citirali, desetljećima nisu manjkale ikone na kojima je prikazivan navodno linearan niz Marx-Engels-Lenin-Stalin (u nas, vala, kadikad i Tito umjesto Stalina, pa se i od takvih kičarija odustalo šezdesetih), ali nije da se ijedan auto-da-fé provodio bez raspela sa Spasiteljem i pogodnih citata iz psalama i evanđelja, dok je na lomači poučno cvrčala nejednomisleća ljudetina.
Marxu su težak, gotovo poguban udarac zadali oni marksisti koji su se poslužili njegovim (uostalom, pažljivo selektiranim) idejama radi stvaranja ideologije (a upravo Marx u Njemačkoj ideologiji piše da je ideologija „lažna svijest“), a onda za sazdavanje državne religije koja je i tu ideologiju zatvorila u državotvorni kavez nazvan raison d’état, tj. državni interes.
Krenuvši sasvim s druge strane, na primjer od duge (i na dugu stazu zapravo pogubne) svjetske financijske pa ekonomske krize 2007-2016, možemo se zapitati koga je ona demantirala: analize Francisa Fukuyame petnaestak godina ranije ili Karla Marxa sto i pedesetak godina ranije? Vrag je dao da ta kriza potvrdi Marxovu tezu o cikličnosti kriza u kapitalizmu.
Marx je nesumnjivo, i prije svega, bio čovjek svog doba, što se vidi iz njegovih izvrsnih novinarskih analiza. Negdje o stogodišnjici Marxove smrti pisao sam da je tada anakroničnije bilo nazivati se marksistima nego što bi u Marxovo doba bilo zvati se volterijancima. Premda je Voltaire ostavio dubok trag, više u stavu i načinu nego po pojedinačnim djelima, ali dovoljno trajan da ga i dan danas s one druge strane optužuju kao zlotvora a prosvjetiteljstvo kao zločinačku misao.
Bilo je doba kada se nekima činilo, a drugima je bilo isplativo tvrditi, da je Marx oformio sveobuhvatnu društvenu misao, takoreći teoriju svega, u kojoj su svi odgovori na prošla i buduća pitanja, samo treba znati čitati. U veljači 1867, malo prije nego je u tisak predao prvi svezak Kapitala, Marx je Engelsa svjetovao da pročita dvije Balzacove priče, „pune maliciozne ironije“. Prva, Melmoth réconcilié, persiflira mit o Faustu opisujući konfuziju koja nastaje ako netko (smatra da) zna previše.
Druga, Chef d’ouvre inconnu, govori o apsolutnome slikarskom geniju koji je 10 godina slikao, popravljao i prepravljao sliku, ženski portret, uvjeren da će njome revolucionirati svijet iznijevši „najpotpuniji prikaz stvarnosti“, a onda s užasom spazi da je rezultat, nakon svih intervencija, postao nerazumljiva papazjanija. Siegmund Ginzberg nema sumnje: „Maur“ (kako su Marxa zvali) tu je bio otrovno autoironičan. Svjesniji svojih ograničenja, kao socijalnog mislioca, nego oni koji su mu se klanjali kao proroku ispred svog vremena, kako svjedoči i Lafargue.
Pitanje nije je li i koliko Marx bio ispred svog vremena, nego što je, ako je, u svom vremenu otkrio i dosegnuo što nam danas koristi kao orijentir (nimalo slučajno, u Rimu se Marxov bulevar siječe s Kantovim, a u tom kvartu su i Spinoza, i Voltaire, i Rousseau, i Hegel, itd.; Zagreb je ukinuo Šetalište Karla Marxa, ali je ionako bilo istrgnuto iz toga konteksta; kako živjeti u gradu koji nikada ne bi dao ulicu Habermasu?).
Marx je, na tragu Riccarda i Smitha, prvi ako ne otkrio, a ono jasno rekao i dokazao da je roba i rad, dakle i radna snaga, te da je novac također roba koja služi u razmjeni; također da nijedna roba nema apsolutnu vrijednost, da je realna vrijednost njezina tržišna vrijednost: koliko je netko za nju spreman platiti, odnosno pošto ju je netko voljan ili prisiljen prodati (zakon ponude i potražnje samo je emanacija Marxove maksime, i nije „gvozden“, kako su tvrdili staljinisti, jer je moguće manipulirati i jednom i drugom, pa je u prošlom stoljeću glavna zadaća marketinga bila kreirati dotad nepoznate potrebe eda bi se na njima razvila nova potražnja).
Marx je te mehanizme predvidio, uočio je kako sustav kapitalističke proizvodnje stvara, da se poigramo Apokalipsom, „novu Zemlju“ a možda i „novo Nebo“, ali ne ni iz čega, naravno, nego iz prethodnih odnosa koji su zašli u krizu, onog časa kada je dovedena u pitanje prethodno postignuta ravnoteža.
Feudalizam nastaje iz krize robovlasničkog sustava, kada Dioklecijan odlučuje radnu snagu odcijepiti od vlasnika i vezati uz proizvodno sredstvo, a tada je to zemlja. I još odlučuje toj radnoj snazi dati poticaj, upravo revolucionaran: kolonatu pripada veći dio uroda, sam kolon određuje kako će se od toga izdržavati: umjesto robovlasničkog centralizma u raspodjeli uvodi rudimentarni Mitbestimmung, suodlučivanje. Kapitalizam niče ne poslije, ni umjesto, nego pored feudalizma (koji je u primitivnijim sredinama, uslijed vojnih potreba, denaturirao kolonat i koji je dokinut kad je sam zapao u posljednju krizu), u trgovištima koja privlače i manufakturu, preživjelu i kroz robovlasništvo, a stasa kroz „prvobitnu akumulaciju“ (ondje gdje se za nju nije postarala povijest, znale su se pobrinuti neke recentne diktature).
Marx uočava da je u kapitalizmu kriza imanentna sistemu koji je kontradiktoran unutar sebe, da kapitalizam funkcionira u skokovima koji svaki put ponovo dovode u pitanje prethodno postignutu ravnotežu.
To se moglo činiti neprirodnim u doba kada je Leibniz, ne priznajući atome (kojima se pak Marx usput bavio u doktorskoj disertaciji o razlici između Demokritove i Epikurove filozofije), tvrdio kako natura non facit saltus, priroda ne čini skokove – što je kvantna teorija opovrgla u samoj srži materije/energije.
Kao socijalni mislilac (danas bismo o njemu govorili prije kao o socioantropologu nego o sociologu) Marx se bavio i društvenim aspektom kriza, dakle antagonizmom društvenih snaga suprotstavljenih unutar proizvodnog odnosa.
Kako je bila riječ o građanskom društvu, u kojemu podanik postaje građanin (citoyen, kako je insistirao Rousseau, počam od sebe), već i prije Marxa je započeto razređivanje (klasificiranje) društva na društvene razrede (klase). U kapitalizmu svog doba Marx uočava da je radnički razred, kao radna snaga, bitan element samoga kapitala, koji se time identificira kao društveni odnos.
Ključan je Marxov novum ideja da je taj element kapitala – radnička klasa – kadar steći svijest o sebi i o svom položaju, pa se boriti protiv klase (kapitalističke) koja ima prevlast nad proizvodnjom kao društvenim procesom i koja tim procesom ravna u svrhu vlastitog profita. Koja, drugim riječima, eksploatira podvrgnuti razred, radničku klasu. A unutar nje ponajviše onaj krajnje osiromašeni segment manuelnoga industrijskog radnika, proletera, koji „nema izgubiti išta osim svojih lanaca“ (i čije su moralno pravo uzurpirali i partijski žreci, i birokrati, i teroristi…).
Eto, to je, simplificiran do kocena, Marxov koncept klasne borbe.
U 150 godina od izdavanja Kapitala (kritike političke ekonomije, pri čemu kritika znači razložnu analizu a ne apriorno nijekanje) uslijedilo je nekoliko epohalnih promjena: industrijsko društvo ustupilo je mjesto postindustrijskome; specijalizacija radništva izvadila ga je iz pozicije da „nema što izgubiti“, mjesto na dnu hranidbenog lanca i društvenu ulogu proletarijata preuzeo je prekarijat, globalizacija je tržište radnom snagom raširila preko kontinentalnih granica, pa su i klasne razlike poprimile kontinentalne obrise (u kontrapoziciji Sjever-Jug) itd.
Ostala je jedna konstanta, od pretkapitalističkih vremena: stav ekonomske elite da je njezino pravo uređivati proizvodne odnose (to je ideologija), starajući se prvenstveno za svoje ekonomske i ine interese (počam od obrazovnih), što ostali percipiraju kao izrabljivanje (eksploataciju) ili čak tlačenje (represiju).
Princip eksploatiranja čovjeka opstaje i Marx ga s pravom vidi kao generator društvenog sukoba. Izmjenu tog odnosa Marx vidi kao revoluciju (i nigdje ne kaže da ona mora biti krvava; mora li biti nasilna, kažemo sada, ovisi o tome koliko pravna država nudi brzu i efikasnu obranu od eksploatacije; to je prvenstvena funkcija socijalne države).
Od Marxa opstaje princip analize, koji je u nekim aspektima toliko urastao, da ga nitko više ne „prepoznaje“ kao nekakav marksizam. Jednako tako i spoznaja da je ekonomsko neodvojivo od političkoga i vice versa (što i dalje ne uviđaju ideolozi „besplatnog ručka“: od obrazovanja do dohotka iz državljanstva). Ostaju pojmovi viška vrijednosti (makar ga predstavili kao „razliku u cijeni“ i raspodjele novostvorene vrijednosti (kako god je zvali i ma kojim je instrumentom provodili, npr. kroz državni proračun). Nema više, dakako, klasne sheme XIX stoljeća.
Ako se Marxa ne gleda prvenstveno kroz utilitarne spise (a to je bio, na primjer, razvikani Manifest komunističke partije koji je upravo to što naslov kaže: manifest a ne studija; u zrelijim godinama Marx je radije govorio o socijalnoj demokraciji, pa su tako nazvane i sada postojeće stranke s korijenom u Prvoj internacionali 1864), pa ni polemičke (a to je bila, među inima, Kritika Gotskog programa), ako se poneka njegova dosjetka ne nateže na razinu aksioma (npr. da je religija opijum naroda; u doba svjetovnih religija sa svojim svetinjama, poput navijačke, ili nacionalističke, dalo bi se o tome razmišljati), ako se uoči što duguje ne samo Hegelu i Kantu nego i, kako uočava Karl Löwith, sv. Augustinu, pa Nikolausu iz Kuesa („Kuzanskome“), a svakako i sv. Thomasu Moreu (koje je u Utopiji utemeljio komunizam, svetac jedan) – nije teško uočiti razliku između Marxa i marksista (u bitnim detaljima bio je bliži nama nego komunistima XX stoljeća, kamoli pak članovima komunističkih partija na vlasti).
Da, Marx se zauzima za komunizam, ali nipošto kao stanje, kamoli kao tip državne organizacije (u Njemačkoj ideologiji o komunizmu izrijekom govori kao o procesu, dakle ne kao o sistemu; u Kritici Gotskog programa zgraža se nad idejom državnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima, dakle nad državnim kapitalizmom na kojemu su slinile komunističke partije XX stoljeća, i što poneki Varoufákis još smatra marksizmom). Njemu je komunizam proces oslobađanja od stege kapitalističkog sustava proizvodnje te, osobito, punog razvitka individualne slobode kao uvjeta slobode drugoga.
Taj i takav Marx nije odgovarao ideologiji ni komunista koji su mu svojatali fraze na račun suštine, a ni antikomunista. Nedavno je američki turist, koji je posjetio njegovu rodnu kuću u Trieru, pitao: „U kojoj je sobi napisao Mein Kampf?“ Eto: zna se.