Kroz sjećanja on i danas živi u meni. Nema dana da ga se ne sjetim. Svega što smo proživjeli zajedno. Najvažnija su lijepa sjećanja – govori ugledna vukovarska liječnica dr. Mirjana Semenić-Rutko o svom zaručniku Miroslavu Gojunu, hrvatskom branitelju kojem su zločinci brutalno oduzeli život u studenome 1991., nekoliko dana nakon što je njegov rodni Vukovar pao u neprijateljske ruke. Bilo mu je 28 godina. Jedna je ljubav naprasno prekinuta, no snovi o sretnoj budućnosti hrabroj mladoj ženi urušavali su se još dugo i mukotrpno kako je kopnjela nada da će joj njezin dragi pokucati na vrata, vratiti se iz zarobljeništva u koje su odvedeni mnogi vukovarski branitelji i civili.
Miroslav se nikada nije vratio, a Mirjana je godinama tragala za istinom o njegovoj sudbini istovremeno prkoseći svojoj vlastitoj kojoj nije dala da je slomi. Pa i danas, kada joj bude teško, čak i kada priča o događajima od kojih se ledi krv u žilama, pokušava suspregnuti suze i na lice navući osmijeh kroz koji pomirljivo kaže – ako si dobio limun, napravi limunadu.
“Posljednji smo se put vidjeli u studenome 1991., u Borovo Commerceu, gdje je u skloništu za ranjenike ležao Miroslav, pogođen u nogu. Od tada se nismo čuli. Kružile su priče kako su u Borovo Commerce ušli arkanovci i sve ih poubijali. Drugi su govorili da je Borovo Commerce spaljen sa svim ljudima koji su bili unutra. Neki su pak tvrdili da je dio ljudi odande otišao prema Borovu Selu, a dio prema Trpinji. Tek 1997. saznajem da je Miroslav mrtav”, priča Mirjana Semenić-Rutko koja početkom 1992. u Zagrebu razgovara s jednim ranjenikom koji je bio u Borovo Commerceu, a ona ga je previjala u bolnici.
Borovo komerc
“Rekao mi je da je Miroslava zadnji put vidio u Trpinji i da su on i njegovi suborci tamo dobili jako puno batina, ali mi nije ispričao detalje. Cijelo vrijeme pokušavala sam doznati što je s Miroslavom, raspitivala se na sve strane, istraživala, ni sama ne znam koliko sam puta bila na policiji i davala izjave… Sve do 2014., kad je policija uhitila jednog čovjeka iz Trpinje koji je vjerojatno ispričao neke stvari kako bi se iskupio. On je potvrdio da su neke zarobljenike iz Borovo Commercea odveli u Trpinju, gdje su ih u nekakvu hangaru na mrtvo isprebijali, jedan dan ih tukli do besvijesti, a sutradan ih ubili čekićem za meso, 21. ili 22. studenoga 1991.”
Tada je Mirjana čvrsto odlučila naći ubojicu i dovesti ga pred lice pravde. I uspjela je. Nakon 25 godina pronašla je ubojicu svoga zaručnika, koji je dugi niz godina mirno živio u okolici Vukovara, oženio se, dobio djecu, a danas je u zatvoru, gdje služi kaznu od 20 godina.
Pažnju koju svake godine Vukovar u studenome privlači uoči obilježavanja svog najsvečanijeg, ali i najtužnijeg dana gradske vlasti na čelu s Ivanom Penavom ove godine koriste kako bi još jednom upozorile na sporost i neefikasnost hrvatskih državnih institucija u procesuiranja ratnih zločina čije su žrtve Vukovarci bili u Domovinskom ratu. Da ustraje u svojim zahtjevima koje je izrekao i na prosvjedu 13. listopada, Penava je potvrdio ovih dana kazavši da će, “ako se ne osnuje povjerenstvo za istinu na državnoj razini, a što poznaje europska zakonodavna praksa, formirati nešto takvo u gradu i ići od slučaja do slučaja”.
Penava još uvijek ne otkriva što konkretno namjerava napraviti, a niti koje bi točno bile uloga i zadaće povjerenstva za istinu i tko bi bili njegovi članovi. Neslužbeno doznajemo kako je gradonačelnik tako tajnovit jer zapravo još nije do kraja razradio plan djelovanja.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa:
