Zagreb je nijemo i u strahu proživljavao svibanj 1945. Početkom svibnja napuštali su Zagreb u kolonama dužnosnici NDH, njemačka vojska, domobrani i brojni civili da bi 8. svibnja 1945. u grad ušle jedinice Jugoslavenske armije.
Komunistički preobražaj društva započeo je odmah uz pomoć Narodne fronte očitujući se vidljivim promjenama gradskih vizura, stavljanjem petokrakih zvijezda na brojne javne objekte i uklanjanjem spomenika nacionalnom junaku banu Josipu Jelačiću. Pod parolom “Nema odmora dok traje obnova” započela je izgradnja brojnih tvornica i javnih objekata. Pučanstvo živi u teškim uvjetima uz UNRRA-inu pomoć koja je barem djelomice ublažila posljedice rata. Hapšenja, zatvori, streljanja i suđenja svakodnevna su zbivanja.
Totalitarni komunistički režim simbolički je potvrđen u Zagrebu montiranim procesom zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu koji je nevin osuđen na 16 godina tamnice – navodi se u tekstu koji opisuje cjelinu “U socijalističkoj stvarnosti” smještenu u jednoj prostoriji Muzeja Grada Zagreba u kojoj su i eksponati posvećeni Drugom svjetskom ratu.
U stalnom postavu MGZ-a oslobođenju grada od fašizma posvećene su samo tri fotografije koje je snimio Milan Pavić. Prva s potpisom “Ulazak partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. godine” prikazuje kolonu partizana kako prolazi praznim Trgom bana Jelačića, a uz nju stoji i objašnjenje: “Poslijepodne 8. svibnja 1945. godine u Zagreb su prve ušle postrojbe II. Armije krećući se potpuno pustim ulicama i trgovima”.
Na drugoj fotografiji je središte grada 9. svibnja 1945. uz potpis – “smjena vlasti otpočela je postavljanjem petokrakih zvijezda”. Treća slika smještena u samom kutu iste prostorije, gotovo iza vrata, a prikazuje potpuno prazan Trg bana Jelačića poslijepodne 8. svibnja neposredno prije ulaska partizana. Uz nju se navodi kako je Milan Pavić kao fotograf ilegalac snimao Zagreb posljednjih dana NDH.
Ravnatelj MGZ-a Vinko Ivić ističe kako je ovaj postav nepromijenjen od 1997. i da je tada MGZ bio prvi koji je nakon osamostaljenja Hrvatske predstavio tematiku iz vremena od 1941. do 1945., kada mnogi drugi o tom razdoblju nisu htjeli ni zucnuti.
“Da imamo više prostora, i ta bi tema bila obrađena detaljnije. Nije se lako baviti recentnim temama. Konfrontirali smo fašizam i antifašizam. Promišljali smo o svemu. Nastojimo biti objektivni i bez zadrške pokazati činjenice vremena i prostora”, komentira Ivić i naglašava kako su povodom 60. obljetnice pobjede nad fašizmom u prostoru HDLU na Trgu žrtava fašizma postavili izložbu “Zagreb 7. - 16. svibnja 1945. kamerom fotoreportera” kojom su, smatra, objektivno i zanimljivo obradili temu oslobođenja od fašizma.
Hrvatski povijesni muzej, koji uz MGZ jedini u glavnom gradu ima građu posvećenu oslobođenju od fašizma koje cijela civilizirana Europa obilježava 9. svibnja, tom je događaju posvetio samo jedan jedini eksponat na izložbi “Nedostupna baština” koja se trenutno tamo jedina može razgledati.
Riječ je o crnobijeloj fotografiji uz koju stoji potpis “Trg bana Jelačića 8. svibnja 1945. u 15 sati i deset minuta”, a studentica koja čuva izložbu pokazuje nam još neke izloške iz antifašističke borbe poput domobranske kape na koju su partizani našili zvijezdu petokraku. Kako muzej nema stalni postav, savjetuje nam da se sutradan ujutro javimo kustosu zaduženom za to razdoblje i zamolimo ga da nas povede u depo kako bismo vidjeli i neke druge predmete.
Hrvatski povijesni muzej, otkriva njegova ravnateljica Matea Brstilo Rešetar, od 1959. privremeno je smješten u baroknoj palači Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch u Gornjem gradu koja je pretijesna, pa se izložbena i pedagoška aktivnost odvija na samo 240 četvornih metara. Fundus muzeja, dodaje, ima više od 300.000 predmeta, a na izložbi “Nedostupna baština” prezentirano ih je samo 216. Odabrali su ih svi kustosi muzeja.
“Izložbom predstavljamo muzejsku građu na sličan način kako je smještena u depoima. Izložiti zajedno portret Petra Zrinskog i oznaku za Židove, magnatski nakit i crtež Golog otoka, plemićku grbovnicu i policijski karton, pa i fotografiju pustog Trga bana Jelačića 8. svibnja 1945. može izgledati nedolično. Međutim, time želimo samo upozoriti na prostorne probleme u kojima je Muzej prisiljen djelovati već desetljećima i na hitnost rješenja trajnoga smještaja“, govori Matea Brstilo Rešetar.
Muzejska savjetnica u Hrvatskom povijesnom muzeju i predsjednica Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac, povjesničarka Nataša Mataušić ističe kako je taj muzej u proteklim godinama imao nekoliko velikih izložbi posvećenih Drugom svjetskom ratu i antifašizmu koje su pobudile veliki interes javnosti.
“Prije dvije godine kao v.d. ravnateljice muzeja vodila sam projekt izložbe ‘’45.’ u kojoj smo prikazali sve aspekte života u toj prijelomnoj godini. Oslobođenje zemlje od fašizma bilo je prikazano kroz brojne fotografije, dokumentarne filmove i drugi materijal. U Zagrebu, nažalost, ne postoji mjesto gdje bi se baština iz tog vremena mogla stalno razgledati. I stoga sam izradila koncept osnivanja Muzeja otpora, a na tu ideju sam došla nakon posjeta sličnom muzeju u Berlinu. Mi koji se stvarno možemo pohvaliti jednim od najvećih antifašističkih pokreta u cijeloj okupiranoj Europi nemamo, nažalost, mjesto gdje se to može vidjeti. Ono što postoji u Muzeju Grada Zagreba je subjektivno i grubo selektirano.
Nema ni traga činjenicama da je u Zagrebu svaki četvrti stanovnik bio član Narodnooslobodilačkog pokreta, da je samo na najvećem zagrebačkom stratištu u Dotrščini ubijeno nekoliko tisuća antifašista, da je Zagreb jedini grad u cijeloj bivšoj Jugoslaviji koji je imao svoj partizanski korpus, da je postao grad heroj... Ništa bolja situacija nije ni u drugim hrvatskim gradovima”, ističe Nataša Mataušić. Dodaje kako osim Memorijalnog muzeja Jasenovac, memorijala “Batinska bitka” u Batini, muzeja “Lipa pamti” u Istri te odnedavno Muzeja oslobođenja Dalmacije u Šibeniku, u Hrvatskoj ne djeluje ni jedan muzej koji bi se bavio isključivo temom Drugog svjetskog rata i razdoblja socijalizma. Do 90-ih u Hrvatskoj je djelovalo 7 muzeja revolucije, 6 memorijalnih muzeja, i još 130 zbirki širom Hrvatske koji su tretirali razdoblje Drugoga svjetskoga rata i radničkog pokreta.
“Nažalost, klima u hrvatskom društvu nije zrela za takvo nešto. Mi se, očito, sramimo antifašizma jer slava blijedi, a traume rastu. Do prije nekoliko godina slavio se Dan pobjede, a sada se sve više i više udaljavamo od antifašizma i tonemo u nacionalizam. A stvarno se nemamo čega sramiti. Sve je krenulo 1991. mijenjanjem imena ulica, nedavno je uklonjeno i ime Trga maršala Tita, a uskoro će ustaški dužnosnik dobiti ulicu u Zagrebu. Iza svega toga stoji nevjerodostojna politika. Danas nije popularno reći da si antifašist. A kod nas muzealaca, očito, vlada neka autocenzura pa i ne predlažemo izložbe posvećene antifašizmu”, ističe Nataša Mataušić kojoj prije dvije godine tako nije prošao prijedlog izložbe o Titu uz objašnjenje da je za takvu izložbu prerano.
“Rekla bih da je prekasno jer, da smo napravili takvu izložbu, možda ne bi došlo do promjene imena Trga maršala Tita. Čak i u Norveškoj kojom je vladao kolaboracionist Quisling postoji Muzej otpora koji je, kada sam ga nedavno posjetila, bio pun posjetitelja. U Sloveniji se, sigurno, dostojno obilježava Dan pobjede nad fašizmom, kao i u Srbiji, Francuskoj, Rusiji, Ukrajini... Ljudi izlaze na ulice sa zastavama i slave pobjedu.
Te se države, za razliku od nas, ponose svojom antifašističkom tradicijom. Kod nas su teme iz novije povijesti još uvijek kontroverzne i polemične, i među povjesničarima i u široj javnosti. Tek očito trebamo napraviti sustavna znanstvena istraživanja i na temelju objektivnih činjenica uspostaviti konsenzus o događajima i ličnostima naše nedavne prošlosti, jer danas svatko može pisati što hoće i interpretirati činjenice kako mu se sviđa”, govori Nataša Mataušić.
Dodaje da će kod nas Ministarstvo vanjskih poslova za Dan pobjede 9. svibnja nešto prirediti na Europskom trgu, a u Hrvatskom glazbenom zavodu bit će svečana akademija u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. “Predsjednik SAB-a Franjo Habulin rekao mi je da su pokušali za tu prigodu osigurati dvoranu Lisinski i HNK, ali su dobili odbijenice pa im je Ivo Josipović uspio isposlovati Glazbeni zavod. Sabor je odbio biti pokroviteljem proslave, a premijer Andrej Plenković vrlo vjerojatno neće doći”, kaže Nataša Mataušić.
Dr. sc. Dubravka Peić Čaldarović u Hrvatskom povijesnom muzeju vodi dokumentarnu zbirku građe 20. i 21. stoljeća koja je dobrim dijelom preuzeta iz nekadašnjeg Muzeja revolucije. Smatra da ta građa nije dostojno prezentirana.
“Politički senzibilitet se promijenio kao i osnovne vrijednosti. Više su traga, očito, ostavile negativne nego pozitivne strane bivšeg socijalističkog režima. Na dnevni red su došle teme koje su u to doba bile prešućivane poput Bleiburga. Od 1990. se događa obrnuti proces koji već malo predugo traje, a takva je anarhična situacija, čini se, nekome u interesu jer se skrivajući povijest lakše manipulira. Svi smo mi na neki način emotivno vezani uz svoje pretke, koji su u Drugom svjetskom ratu bili na ovoj ili onoj strani, ali ne moramo uporno njihove greške dokazivati kao vrline ako činjenice govore drugačije”, zaključuje Dubravka Peić Čaldarović.
U povodu obljetnice oslobođenja Šibenika u tom je gradu 3. studenoga 2016. otvoren Muzej pobjede odnosno Spomen-soba oslobođenju Dalmacije u Drugom svjetskom ratu. Projekt vodi predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca Šibensko-kninske županije Zoran Restović, koji otkriva kako je taj u Hrvatskoj jedinstveni muzej u prvih godinu dana imao 3900 posjetitelja što je više od nekih mnogo većih muzeja, podjednako domaćih i stranaca, kojima se ne naplaćuju ulaznice, ali mogu dati dobrovoljne priloge iz kojih pokrivaju troškove studentica koje rade kao kustosice.
“Imamo razna oružja koja su se koristila u operaciji oslobođenja Dalmacije, partizanske iskaznice, kapu koja je prošla i bitku na Sutjesci, ordene i medalje, brojne fotografije... Čak 60 posto gostiju mlađe je od 50 godina. Nismo nikad imali nekih negativnih komentara, što je dokaz da je takav muzej Šibeniku trebao.
Tematika oslobođenja od fašizma u Hrvatskoj nije dobro prezentirana niti je prihvaćena kao nešto čime bismo se trebali hvaliti”, govori Restović i objašnjava da Šibenik, po svemu sudeći, doživljava antifašizam malo drugačije od većine ostalih hrvatskih gradova. Šibenik je, naime, u Drugom svjetskom ratu podnio velike žrtve, na vlastitoj koži osjetio talijansku okupaciju, trećina stanovništva je sudjelovala u NOP-u, a u gradu nije bilo nijednog ustaše. Stoga, tvrdi Restović, u Šibeniku teško prolaze pokušaji konzervativizacije društva i revizije povijesti.
Da je antifašizam temelj današnje neovisne Hrvatske, piše u njezinu Ustavu, a uz to je Hrvatski sabor 2005. usvojio Deklaraciju o antifašizmu. SDP-ov zastupnik Ranko Ostojić smatra da se Sabor ne pridržava obveza koje je prihvatio tom deklaracijom, pa je predložio da Sabor bude pokrovitelj obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i Dana Europe 9. svibnja. Od predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića stigla mu je odbijenica.
“Diskriminiraju se oni koji podsjećaju na tu deklaraciju, a to je negacija antifašizma kojom se pokazuje osjećaj srama što smo bili na pobjedničkoj stani. Da mi nismo bili na toj pobjedničkoj strani i da nije bilo hrvatskih partizana i ozbiljnog antifašističkog pokreta, Hrvatska bi bila raskomadana i danas je ne bi bilo. Hrvatska je dala 100 tisuća žrtava i niz vrlo cijenjenih ljudi koji su činili okosnicu tog pokreta, od Vladimira Nazora do Vladimira Bakarića i, naravno, Josipa Broza Tita. Bili smo važan dio savezničkih snaga koje su pobijedile najveće zlo, totalitarni sustav fašizma”, govori Ostojić koji je Saboru podnio i prijedlog da bude pokrovitelj 75. obljetnice bitke na Sutjesci koja se obilježava ove godine. Ni ta inicijativa nije prihvaćena.
“Nisam podnio taj prijedlog da bih ikoga provocirao. Sabor je pokrovitelj skupa u Bleiburgu kojem se i Austrijanci protive zbog obilježja neonacističkog okupljana. A na Sutjesci je poginulo 7500 partizana, od kojih 4500 iz Hrvatske. Dalmatinske brigade izgubile su na Sutjesci polovicu svoga ljudstva. Nikada ni u jednoj bitci u povijesti Hrvatske od 7. stoljeća do danas nije poginulo toliko ljudi iz Hrvatske”, objašnjava Ostojić koji će 17. lipnja, kao i svake godine, s obitelji otići na Sutjesku, a vjerojatno će mu se pridružiti i neki drugi SDP-ovci.
“Neki mi kažu da sam opsjednut Sutjeskom, ali to nije točno. Samo sam ponosan na hrvatsku pobjedničku vojsku u Drugom svjetskom ratu, a to su bili partizani. Kao što sam i ja bio vojnik pobjedničke vojske u Domovinskom ratu, ali od toga ne pravim pompu, nego samo dostojno obilježavam. Ako se tako odnosimo prema najvećoj bitci, nije čudno da se raznim tipovima u cvijeću priviđaju zvijezde petokrake.
Žalosno je da netko uopće treba davati inicijativu da se u Hrvatskoj obilježi Dan Europe koji civilizirane države slave, a kod nas je sveden na tri štanda. Nema svečane sjednice Sabora, nema prijema niti domjenka za diplomate. Takva politika je kontinuirana”, kaže Ostojić i podsjeća kako je Vlada Zorana Milanovića u kojoj je bio ministar bila pokrovitelj devet najvažnijih manifestacija u organizaciji Saveza antifašističkih boraca. Danas je, zaključuje, antifašizam borba za znanje i za reformu školstva.
“Ljudi pod utjecajem propagande više nisu sigurni što je istina. No, ne može se negirati broj poginulih Titovih partizana koji su nas doveli na pobjedničku stranu. Oni su se borili protiv okupacije, a mi se danas moramo boriti protiv okupacije medijskog prostora u kojem se pokušava servirati neka druga istina i ozbiljan revizionizam povijesnih činjenica. Medijsku propagandu provodi pravomoćno osuđeni diler kokaina neofašističkih stremljenja. Žalosno je da takav tip može bez zabrane opstati u medijskom prostoru. To nema veze sa slobodom govora. On širi mržnju, rasizam, neofašističke ideje...
To je slika i prilika današnjeg društva u kojem se želi revitalizirati poraženi fašistički izdajnički sustav. Zar treba govoriti da je Ante Pavelić ostavio svoju vojsku i pobjegao iz zemlje? On je pravi izdajnik svoga naroda”, kaže Ostojić i pita se kada će netko pozvati na bojkot Heineken piva. Uzima i primjer antifašista Stjepana Filipovića iz Opuzena, obješenog u Valjevu, čija se fotografija s raširenim rukama nalazi u zgradi UN-a. Njegov spomenik je u Opuzenu 1991. dignut u zrak, a do danas nije obnovljen. “U Hrvatskoj danas ispadaš izdajica ako se boriš za antifašističke vrijednosti, a one nisu samo odavanje počasti partizanima nego i borba protiv konzervativizma, za stvarnu sekularnu državu, prava manjina... Zadnji je čas da se to promijeni”, naglašava Ranko Ostojić.
Bivši predsjednik države i Saveza antifašističkih boraca Stjepan Mesić upozorava na povijesni fenomen – ljudi su, kaže, uvijek išli u šator pobjednika, a kod nas se sada prvi put događa da se nakon povijesne pobjede nad nacizmom i fašizmom odgovorni za Hrvatsku odjednom svrstavaju na stranu poraženih sila.
“Meni je to neshvatljivo. Zna se da je više od 83.000 ljudi ubijeno u Jasenovcu, a sada se pojavljuju neki koji otkrivaju da se na listi poginulih nalazi i netko tko nije poginuo. Nije bitno je li 80 ili 85 tisuća poginulih, nego da je to najveće stratište na području tadašnje NDH. Zamislite kada bi Angela Merkel rekla da se treba istražiti što se dogodilo u Auschwitzu. Ne bi je bilo na političkoj sceni. A kod nas odgovorni ljudi izlaze u javnost s besmislenim tvrdnjama.
Umjesto da se prihvati pobjeda nad fašizmom u kojoj smo bili na pravoj strani, mi pod krinkom komemoracije žrtvama orgijamo na Bleiburgu gdje je kapitulirala kvislinška vojska. Treba se pokloniti svima onima koji su ubijeni bez suđenja, ali ne kvislinškoj vojsci. Sada se izmišlja da je hrvatska vojska kapitulirala na Bleiburgu. Partizanska vojska bila je hrvatska vojska na koju Hrvatska treba biti ponosna i slaviti 9. svibnja zajedno sa svim drugim zemljama koje su pobjedonosno završile rat 1945.”, zaključuje Mesić.
