Za sve je kriv Tonino Picula. Da nije izjavio kako SDP namjerava voditi iz Bruxellesa, Bero bi se još uvijek natezao s Milanom Bandićem po Zagrebu, a SDP bi imao predsjednika europarlamentarca i diplomata baš kao i HDZ – kaže jedan od ljudi koji su imali presudnu ulogu u izboru i postavljanju nasljednika Zorana Milanovića.
Davor Bernardić bio je rješenje iz nužde. Lakonski izrečena Piculina neoprezna izjava kako se ne namjerava odreći briselske apanaže niti ako bude izabran za šefa SDP-a u javnosti je doživljena kao podcjenjivanje vlastite stranke. Većina SDP-ovaca je zaključila da im ne treba vikend predsjednik koji se u zemlju vraća četvrtkom poslijepodne a napušta je već u ponedjeljak. Istina, ni Andrej Plenković i Davor Stier nisu se htjeli odreći visokih plaća u Europskom parlamentu prije nego što budu izabrani, ali bar su to otvoreno rekli uz najavu nesumnjivog povratka ako na izborima pobijede. Picula je bio siguran da je oko svoje kandidature okupio sve najvažnije stranačke frakcije. I prevario se. Taktički.
Potonuće
Ako se prisjetimo da je i prije odluke da podrže Tonina Piculu većina najznačajnijih esdepeovaca za novog predsjednika i mogućeg premijera priželjkivala Zvonimira Mršića, tada još uvijek predsjednika Uprave Podravke, onda je jasno da “slučaj SDP” i nije mogao drugačije završiti. Mršić je, uvjeren da ga zbog uspjeha i dobrog poslovanja HDZ neće rušiti, po svaku cijenu želio ostati na čelu Podravke. Nakon napornih i dugotrajnih izbora predsjednik SDP-a je postao Davor Bernardić i stranka je počela tonuti. Rasplamsale su se frakcijske borbe svih protiv sviju, kritike pljušte na sve strane i sada se na prste jedne ruke mogu nabrojiti oni koji i dalje podržavaju aktualnog šefa stranke. SDP se bavi samo sobom.
A što je, zapravo, zgriješio Davor Bernardić, drugi ili treći najnepopularniji političar u Hrvatskoj? Baš ništa. Kao što ništa nije uspio ni popraviti, iako, kako tvrde njegovi suradnici, “radi kao mazga”. Sam za sebe kaže da nikada nije bi energičniji niti odlučniji. Usprkos svemu tome vodeća stranka ljevice tone iz mjeseca u mjesec. Živi zid im otima glasove, gube Rijeku i Hrvatsko primorje, a sve lošije stoje čak i u Zagorju. Da su danas izbori, postali bi manje važna stranka u Saboru, a o koalicijskom potencijalu ne bi se moglo ni govoriti. Trend je takav da nije teško zamisliti trenutak kada će SDP pasti ispod 10 posto potpore birača.
Najlošija godina
Najteža situacija za SDP bila je 2003. godine, kada je Račanovu stranku podržavalo samo 12 do 13 posto ljudi. Zahuktalog Ivu Sanadera tada nitko nije mogao zaustaviti. Ali, pokojni Ivica Račan uspio je preokrenuti trend i nakon njega na čelo stranke zasjela je i zasjala nova politička zvijezda, Zoran Milanović, koji je svojim nastupom uspio zasjeniti i do tada uvjerljivo najbahatijeg Ivu Sanadera. Ostalo je ne tako uspješna povijest. Izgubio je izbore od Tomislava Karamarka, uvjerljivo najnepopularnijeg HDZ-ova lidera u povijesti te stranke.
Danas SDP razjedaju sukobi među vodećim političarima, a rastaču frakcije i struje. Teško je i pobrojiti sve podjele koje među njima postoje. Iza Davora Bernardića i dalje stoje oni koji su ga i oktroirali, Zlatko Komadina i Rajko Ostojić, zatim suradnici iz zagrebačke partijske organizacije na čelu s Gordanom Marasom. Čvrstu oporbu predstavljaju bivši Milanovićevi ministri i najbliži suradnici, mada i među njima postoje ogromne razlike. Najoštriji u kritici bili su Mirando Mrsić i Milanka Opačić, zatim Peđa Grbina i Ranko Ostojić.
Ljevicu u SDP-u nesumnjivo predvodi bivši Milanovićev ministar unutarnjih poslova i lider dalmatinskog dijela SDP-a Ranko Ostojić. Njegov prijedlog da Sabor bude službeni pokrovitelj obilježavanja bitke na Sutjesci i u SDP-u su mnogi doživjeli kao običnu političku provokaciju. Iako je znao da će ga HDZ-ova parlamentarna većina glatko odbiti, Ranko Ostojić je postigao svoj cilj. Lijevo biračko tijelo, tradicionalno nostalgično kada su u pitanju već zaboravljene partizanske epopeje, uvijek će stati iza njega jer se jedini usudi otvoreno govoriti o tisućama Dalmatinaca koji su izginuli na Tjentištu.
Uz Ostojića, ljevicu u SDP-u predvode Peđa Grbin, Milanka Opačić, Sabina Glasovac, Bojan Glavašević. Socijaldemokratski politički centar čine Siniša Hajdaš Dončić, Joško Klisović, Orsat Miljenić, Siniša Varga... Među njima je svakako najznačajniji Hajdaš Dončić koji iza sebe ima uspješne zagorske načelnike i gradonačelnike koji na izborima redovno pobjeđuju HDZ. Znakovito je da on u posljednje vrijeme mudro šuti i čeka rasplet događaja.
Za razliku od njega, najglasniji je Mirando Mrsić. Njegova kritika Davora Bernardića konstantna je i oštra. Ne propušta ni jednu priliku, bilo pred kamerama, bilo na društvenim mrežama. U Saboru neumorno predlaže amandmane, a u stranci postavlja pitanja. Već nekoliko puta bio je na rubu izbacivanja iz SDP-a.
“Mi u SDP imamo samo dva puta. Ili ćemo poduzeti sve da SDP vratimo na put oporavka, ili ćemo postati marginalni politički faktor. Ja želim da krenemo putem oporavka i zato sam se javno obratio članovima koji uz vodstvo imaju odgovornost ostaviti jak SDP naraštajima koji dolaze. Kako ćemo do toga doći, odlučivat ćemo u tom cjelokupnom procesu transformacije SDP-a”, rekao je za Globus Mirando Mrsić.
Mrsićevo pismo
Početkom siječnja 2018. Mrsić je svojim stranačkim drugovima uputio otvoreno pismo kojim je opet izazvao polemike i kritike, čak i onih koji se otvoreno suprotstavljaju bljedilu koje karakterizira Bernardićev mandat na čelu SDP-a.
“Drage članice i članovi SDP-a, iza nas je turbulentna i po SDP teška 2017. godina. Iza nas je godina u kojoj je SDP ostvario izrazito nizak rejting u javnosti, što nam svima treba biti poticaj na uzbunu i djelovanje, ali ovaj put u cilju opstanka SDP-a”, napisao je Mrsić.
“Da bismo krenuli putem očuvanja i oporavka SDP-a, smatram da je nužno identificirati uzroke SDP-ova niskog rejtinga i sukladno tome definirati mjere koje moramo provesti kako bi u ovoj godini SDP vratio svoje mjesto koje mu pripada u političkom spektru.
Iz navedenog razloga smatram da ne smijemo više gubiti niti sekunde i da u prvim danima 2018. godine vodstvo SDP-a MORA raspraviti, definirati i javno obrazložiti uzroke lošeg stanja u SDP-u te sukladno tome donijeti odluke koje će za posljedicu imati novi početak SDP-a koji će nam omogućiti i bolji položaj SDP-a u političkom prostoru Hrvatske.
Javni istupi nekih naših kolega posljednjih dana u kojima iznose svoja razmišljanja o problemima SDP-a i njegovoj budućnosti potvrđuju da se poimanje socijaldemokracije i politika kojima bi se SDP trebao baviti unutar SDP-a među nama itekako razlikuje.
Upravo navedena činjenica potvrđuje koliko je SDP ideološki izgubljen u današnjim društvenim i gospodarskim okolnostima.
Upravo iz navedenoga razloga smatram da je Nova godina pravo vrijeme za novi početak SDP-a i novo razdoblje u djelovanju SDP-a. Smatram nužnim da vodstvo SDP-a do kraja mjeseca donese odluke koje će za posljedicu imati:
- demokratizaciju unutarnjeg ustrojstva SDP-a i njegova djelovanja
- definiranje temeljnih društvenih vrijednosti koje će biti osnova politike SDP-a u novim društvenim i gospodarskim okolnostima
- definiranje temeljnih politika koje će SDP zastupati u predstojećem razdoblju.
Ako se ubrzo ne donesu ove ključne odluke, uvjeren sam da ćemo negativnim trendovima iz prošle godine svjedočiti i u ovoj godini, koje će za posljedicu imati nestanak SDP-a, kao relevantnog političkog faktora i jedine alternative HDZ-u”, kaže Mirando Mrsić u svom otvorenom pismu.
Tranzicijski šef
On nigdje otvoreno ne kaže, ali očigledno je kako smatra da je vrijeme za eksperiment s Davorom Bernardićem iscurilo. Iz krugova bliskih Mrsiću saznaje se da je on osobno spreman preuzeti ulogu šefa tranzicijskog stranačkog vodstva koje bi imalo zadatak konsolidirati SDP i pripremiti nove unutarstranačke izbor. Istovremeno, Mrsić ne odustaje ni od svoje predsjedničke kandidature kad god unutarstranački izbori bili raspisani. Računa s tim da će biti u prednosti onaj koji prvi glasno kaže da je ovoj igri kraj.
Mrsićevo dramatično upozorenje da bi stranka mogla na kraju i nestati s političke scene ne zvuči nerealno. Naime, niti jedna socijaldemokratska stranka u zemljama bivše Jugoslavije više ne igra gotovo nikakvu političku ulogu. U postkomunističkim zemljama bivšeg sovjetskog lagera situacija je još gora. Socijaldemokracija je zatrta, od ideje do imena. Opstaje samo na zapadu, u Njemačkoj, gdje je i stvarana.
Alibi za Ogulin
Da je stanje u SDP-u alarmantno, na svojevrstan način potvrđuje i sam Bernardić. Na jednoj od posljednjih press-konferencija prvi put je priznao da je i on činio pogreške. Kada je shvatio da se na stranačkom team buildingu u Ogulinu neće pojaviti petnaestak visokorangiranih esdepeovaca, pomirljivo je izjavio da se skup može i odgoditi za koji dan.
Međutim, skijanje u austrijskim i talijanskim zimovalištima bio je samo alibi za one koji su željeli izbjeći druženje s Berom na svježem zraku. Svi oni žele kupiti vrijeme i izbjeći sučeljavanje s činjenicama. A istina je neumoljiva. Ugled SDP-a toliko se srozao da se šefa SDP-a danas samo u šali naziva i šefom oporbe. Za vrijeme predsjednikovanja Ivice Račan i Zorana Milanovića to se podrazumijevalo.
“Svi očekuju u stranci da se nešto desi, da netko povede, da okupi ljude. No, tu se prelamaju osobne ambicije i animoziteti. Vjerujem da će se uz konkretnu inicijativu istaknuti članovi odvažiti na reakciju, bilo pozitivnu, bilo negativnu, jer i to je bolje nego indiferentnost i nezainteresiranost”, kaže još jedan Globusov sugovornik iz vrha SDP-a koji je želio ostati anoniman. Ne želi ulaziti u sukobe i raskidati dugogodišnja prijateljstva s ljudima s kojima se sada politički ne slaže. Logično je da političari kalkuliraju, ali neslaganja i razlaza bilo je i za vrijeme Zorana Milanovića.
“SDP je bio lider unutarstranačke demokratizacije i, dok je stranka širila demokratičnost, imala je dobre rezultate i pobjeđivala je. Građani moraju vidjeti da i unutar sebe radimo ono što tražimo za društvo, samo tako će nam vjerovati i samo takav SDP može opet pobjeđivati”, kaže za Globus Mirando Mrsić.
Prosvjedni balon
Mnogi u SDP-u sada govore da ne treba vjerovati anketama. Možda će Živi zid posustati poput, svojevremeno, Oraha. Možda će se taj populistički prosvjedni balon ispuhati. Ali, tko kaže da će se izgubljeni glasovi vratiti SDP-u? Biračko tijelo na ljevici može ostati razmrvljeno među mnogobrojnim prosvjednim strančicama koje ni u snu ne mogu prijeći izborni prag.
Nitko od Globusovih sugovornika ne vjeruje u procjene nekih analitičara prema kojima bi se tzv. milanovićevci u Saboru mogli izdvojiti i formirati nezavisni klub zastupnika. Isto tako, nitko ne misli da bi se Ostojićeva dalmatinska lijeva frakcija mogla izdvojiti iz SDP-a. Hrvatska varijanta njemačke stranke Die Linke, dakle, nije realna opcija.
I dok trendovi guraju SDP prema mizernoj granici od 10 posto, stvarnost pokazuje da Hrvatska, dobrim dijelom zahvaljujući upravo ovakvom SDP-u, neumitno klizi udesno. Pitanje je samo hoće li se otklizati do Orbanove desne Mađarske ili proklizati do ultradesničarske Poljske Jaroslawa Kaczynskog. Dijelu vladajuće hrvatske desnice mađarski premijer je prijatelj i uzor. Dobar dio izvanparlamentarnih hrvatskih konzervativaca već gleda u pravcu Varšave.
