GLOBUS

KATOLIČKA CRKVA U HRVATSKOJ U SVE TEŽIM KADROVSKIM PROBLEMIMA 'Događa se nešto što prije nismo mogli ni pomisliti da će biti dovedeno u pitanje'

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 12.01.2019. u 16:09

Admir Buljubašić / Cropix

Život u siromaštvu, čistoći, poslušnosti i predanom služenju siromašnima Hrvaticama je izgleda sve manje privlačan. Sve široj lepezi zanimanja za koja se mladi u Hrvatskoj sve rjeđe odlučuju mogu se slobodno pribrojiti i časne sestre. Već nekoliko desetljeća njihov se broj konstantno smanjuje i već ih kronično nedostaje, a o tom je trendu – odavno dobro poznatom u crkvenim krugovima, no mnogo manje u široj javnosti - ovih dana na predbožićnom susretu s predstavnicama redovničkih zajednica Zagrebačke nadbiskupije govorio i sam zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

“Nešto što prije nismo ni mogli pomisliti da će se događati, biti dovedeno u pitanje u društvu, događa se pred našim očima i stavlja nas ponekad u stanje zbunjenosti, obeshrabrenosti, no sve to ne smije nas pokolebati, niti smijemo posustati”, poručio je Bozanić i pozvao redovnice da gledaju uvijek naprijed s pouzdanjem u Boga tražeći nove načine kako činiti dobro. Istaknuo je da je svaka redovnica Božji dar Crkvi i redovničkoj zajednici, te da im upravo svijest o darovanosti treba biti polazište u građenju međusobnih odnosa.

Prema javno dostupnim podacima Hrvatske redovničke konferencije, u Hrvatskoj je 2017. godine bila 2691 sestra s doživotnim zavjetom, što je osjetan pad u samo pet godina jer ih je 2012. bilo 2960, a 2002. godine 3286. U proteklih 15 godina broj redovnica u Hrvatskoj se, dakle, smanjio oko 20 posto, a kako se sve manje mladih žena odlučuje za odlazak u samostan, prosječna dob časnih sestara sve je viša, što znači da je sve više njih umirovljeno. Nedostatak se najviše osjeti u manjim sredinama, gdje je u župama sve manje časnih sestara bez kojih je praktični vjerski život godinama bio nezamisliv. Njihove vjerske zajednice ih, naime, zbog poodmakle životne dobi povlače u samostane ili provincijalne uprave, a teško ih mogu zamijeniti mlađima jer se sve manje djevojaka odlučuje na doživotni zavjet Bogu.

Hrvatska se u tom pitanju ne razlikuje mnogo od većine drugih katoličkih zemalja Europe. Još prije deset godina Vatikan je objavio da je na globalnoj razini došlo do dramatičnog smanjenja broja katoličkih redovnica. Otkrili su da je samo za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II., od 1978. do 2005., njihov broj pao za četvrtinu iako je na svijetu sve više katoličkih vjernika. Prije pet godina, na početku pontifikata pape Franje, u Vatikanu su priznali kako je svećenika i časnih sestara čak 300.000 manje nego prije 40 godina, a najveće gubitke u ljudstvu Katolička crkva bilježi u Europi i SAD-u. U mnogim američkim župama već je postalo uobičajeno da su svećenici Afrikanci ili Azijci jer na tim kontinentima zasad još ima dovoljno zainteresiranih za taj poziv. U SAD-u živi i radi oko 4000 časnih sestara koje su došle s drugih kontinenata. Ta je država godinama imala tradiciju slanja velikog broja redovnica u misije po cijelom svijetu, no u zadnje se vrijeme suočava s činjenicom da ih više prima nego što ih šalje na misionarski rad u inozemstvo. Najviše ih pristiže s azijskog kontinenta. Broj časnih sestara u SAD-u se od 1965. godine smanjio čak 65 posto, a bitno drukčija situacija nije ni u većini ostalih razvijenih zemalja. Tako je u 30 godina, od 1965. do 1995., broj žena koje su se zavjetovale služiti Bogu u Kanadi pao za 46 posto, u Njemačkoj za 48, Francuskoj za 44, u Velikoj Britaniji za 43, a u Nizozemskoj za 51 posto. Od 2002. do 2007. broj časnih sestara u cijelom se svijetu umanjio za 4,6 posto, sa 783 tisuće na 747 tisuća. Potkraj 60-ih godina prošloga stoljeća iz Europe je dolazilo 56 posto svih redovnica, a danas je njihov udio samo 40-ak posto. Prije pola stoljeća Europljani su činili 40 posto svih svjetskih katolika, a otprilike podjednak je postotak među njima bio i novokrštenih katolika. No s obzirom na negativne demografske trendove u Europi, i pozitivne u Aziji i Africi, Stari kontinent ima sve manji udio i katoličkih vjernika i klera.

Među pripadnicima crkvenih redova nije lako naći pojedince koji su spremni javno iznijeti svoje mišljenje o temi zašto Hrvatice neće u opatice. Ipak među svećenicima i časnim sestrama se može čuti kako se u crkvama otvara sve više radnih mjesta za laike jer netko mora brinuti za poslova za koje su nekad bile zadužene redovnice kao što su čišćenje, kuhanje, nabava namirnica i ostalih potrepština, uređivanje i kićenje crkve… Uzroke sve manjeg interesa djevojaka za redovništvo većinom povezuju s činjenicom da se u Hrvatskoj kao i većini drugih europskih zemalja rađa sve manje djece pa stoga ni roditeljima makar bili vjernici nije drago da im se kćer jedinica zaredi. Osim toga, kako doznajemo, mlade česne sestre, koliko god bile predane Bogu, sve manje žele služiti po župama, nego se za taj poziv odlučuju kako bi radile u školama i bolnicama, stjecale fakultetske diplome i potom u sklopu crkvenih, ali i javnih ustanova bile angažirane na poslovima u skladu sa svojim obrazovanjem. Primjerice, časne sestre koje u bolnicama rade s pacijentima u sve većem broju slučajeva imaju završenu medicinsku srednju, pa čak i višu školu te imaju jednake obveze i radne uvjete kao i sve ostale medicinske sestre. Razlikuju se jedino po drukčijoj bijeloj radnoj uniformi. Za svoj posao normalno primaju plaću. Međutim, kako nam je ispričala jedna časna koja radi kao medicinska sestra na zagrebačkom Rebru, po vlastitom odabiru i pravilima samostana, ona cijelu svoju plaću predaje poglavarici samostana koja joj onda daje određeni džeparac. No, zato u samostanu ima osiguran smještaj, hranu i sve ostalo što joj treba za svakodnevni život.

“Već otprilike 20-ak godina vrlo je malo mladih žena koje se priključuju vjerskim zajednicama. U Hrvatskoj se rađa sve manje djece, a mlade se sve više odgaja u liberalnom duhu gdje manjkaju i ljudske i Božje vrijednosti koje roditelji svojoj djeci možda ne znaju prenijeti ili se boje. Živim u nadi i vjerujem da će ta faza i kriza proći jer svako vrijeme ima svojih uspona i padova. Ovo današnje vrijeme mladima pruža mnogo toga što im je privlačno iako za to nisu dovoljno zreli. Zato o tome s mladima treba mnogo razgovarati”, kaže nam jedna časna sestra koja punih 40 godina živi redovničkim životom, trenutačno u zajednici časnih sestara u jednom naselju u Zagrebu. I njezina je zajednica, priznaje, sve malobrojnija. Ona je danas u mirovini, a kao profesorica pedagogije i katehetike godinama je predavala u školi koju u Zagrebu drži jedan veliki crkveni red.

U samostan je došla sa 16 godina. Jako je rano, otkriva, osjetila poziv koji se u njoj razvijao i rastao da bi u srednjoj školi definitivno shvatila da joj taj poziv odgovara jer je to Božji dar. Odazvala se, kaže, radila na sebi i dopustila da je se odgaja i formira. Tvrdi kako samostanski život mladim ženama danas više nego ikada prije pruža mogućnost da se obrazuju i profesionalno razvijaju. O tome se, kaže, sve više vodi računa. Smatra da je redovnički život podjednako težak kao i život ljudi koji se odlučuju za mnoga druga zanimanja. Prema njezinim riječima, svaka žena se treba ostvarivati kao žena odnosno svojim radom naći svoje mjesto i biti žena u društvu, crkvi ili obitelji.

“Dva su temeljna poziva. Redovnički i obiteljski. Obitelj koja iskreno želi živjeti svoju vjeru mora se mnogo toga odreći za više ciljeve kao što su bračna ljubav, odgoj djece, posao… Svaki poziv zahtijeva žrtvu, ali i veliku ljubav koja je temelj života. U Aziji, posebice zemljama koje su kasnije prihvatile katoličku vjeru poput Indonezije, i dalje se mnogo djevojaka odlučuje za redovnički život. Slično je i Africi. Zanimljivo je i da u nekim američkim saveznim državama sve više ponovno jača interes za redovnička zvanja. Ljudi se vraćaju duhovnosti”, kaže Globusova sugovornica koja ne odbacuje mogućnost da i hrvatska Katolička crkva u budućnosti prihvaća redovnice iz drugih država i kontinenata jer, naglašava, Katolička crkva je univerzalna. Kao primjere navodi Italiju i Njemačku gdje već godinama nisu rijetkost svećenici iz Afrike ili časne sestre iz Indonezije.

“Nikada se ne zna, ali mi se nadamo i molimo se da će i u Hrvatskoj biti više mladih ljudi koje će osjetiti poziv da budu svećenici i redovnice”, kaže časna sestra. Na pitanje je li njezino zanimanje dovoljno cijenjeno u Katoličkoj crkvi, tvrdi da ima veoma pozitivna iskustva. Radila je, kaže, na različitim mjestima, živjela u različitim sredinama i državama i svagdje je bila dobro prihvaćena kao što je i sama nastojala druge prihvatiti koliko god da bili različiti. Kao umirovljenica danas živi u zajednici u kojoj ima svoje dnevne obaveze, a taj red i rad je, govori nam, obogaćuje i povezuje s drugim sestrama pa ima osjećaj da i dalje pomaže ljudima u svojoj sredini. Radi s djecom, mladima i obiteljima u svojoj župi i mnogo razgovara s vjernicima. Posebno joj je zadovoljstvo pomoći mladim obiteljima da što se tiče vjere stanu na svoje noge, što, objašnjava, među ostalim znači da nauče moliti, da znaju prenositi Božju riječ jer smatra da je smisao redovničkog poziva svjedočiti vjeru i drugima je prenositi. Dok je predavala studentima, trudila se i na satu i izvan njega s njima mnogo razgovarati. Stoga zaključuje da je kroz tolike godine kao časna sestra imala zavidan društveni status i ugled te priliku da utječe na mlade ljude.

Donekle se slaže da su u doba Jugoslavije ljudi više bili posvećeni vjeri iako je društveni utjecaj Crkve bio daleko manji. No danas je, kaže, zato veća odgovornost vjernika da budu iskreni vjernici. Prema njezinim riječima, zna se dogoditi da se žene zarede pa nakon nekog vremena odu iz Crkve, no takvih je slučajeva malo jer prije nego što se zavjetuju Bogu buduće mlade redovnice prolaze razdoblje u kojem se upoznaju s pravilim redovničkog života. U tom se razdoblju u samostanu prate njihove kvalitete i ako se utvrdi da iz bilo kojih razloga – duhovnih, zdravstvenih ili nekih drugih – nemaju dovoljno sklonosti za redovnički život, savjetuje im se da odu.

Druga časna sestra nam kaže kako današnje mlade žene koje se odazovu Božjem pozivu, premda malobrojnije nego ikada, uglavnom to iskreno žele dok su prije, kad ih je više išlo u samostane, mnoge to činile na nagovor prijateljica ili obitelji da bi s vremenom shvatile da redovništvo ipak nije za njih.

Sociolog Dražen Lalić ističe kako Hrvatska pripada zemljama zapadnog kulturnog kruga u kojima prevladava moderan način života dok su oni koji žive tradicionalnije u manjini.

“Časne sestre i svećenici uglavnom dolaze sa sela, a naša su sela devastirana i na njima živi jedva trećina hrvatskog stanovništva. U društvu je mnogo licemjerja, pa je i katolicizam kod nas više stvar običaja nego istinske vjere, a za otići u časne sestre treba istinska vjera. Poznavao sam glumicu Editu Majić i, koliko god me je začudilo što je otišla u samostan, poštovao sam je zbog te vjere u kojoj je ustrajala. No takvog nepatvorenog i dosljednog odnosa prema vjeri je malo. Što je religija prisutnija u javnom životu, to manje ljudi živi u skladu s vjerom. Uz to su ljudi prije imali i puno više djece pa je bio običaj da jedan sin ili kći odu u samostan”, govori Lalić. On smatra da u Hrvatskoj Crkva nije posve odvojena od države i da ima značajan politički utjecaj. Stoga je, dodaje, iznenađujuća tolika diskrepancija između velikog utjecaja Crkve i malog broja istinskih vjernika. Većina Hrvata, smatra, veliki su katolici samo na riječima.

“U današnjem modernom društvu žene su samosvjesnije nego ikada i po ravnopravnosti s muškarcima u nikada boljoj poziciji. Svake godine fakultete završava osjetno više žena nego muškaraca pa možemo očekivati da ćemo u budućnosti imati sve više premijerki, predsjednica, ministrica... Još u doba socijalizma ostvaren je veliki napredak u ravnopravnosti žena”, otkriva Lalić još jedan od razloga zašto se Hrvatice sve teže odlučuju za život iza samostanskih zidina. Iako je magistrirao sociologiju religije, nije se puno bavio tim područjem jer se na smatra vjernikom. Njegova supruga, otkriva nam, ide u crkvu, i to u zagrebačku župu u kojoj je svećenik Ukrajinac i vjernici su njime jako zadovoljni.

Teolog Ivica Šola također naglašava da je emancipacija žena proces koji je žene doveo do visokog stupnja autonomije koja je uglavnom nespojiva s redovničkim pozivom, koji prije svega od osobe zahtijeva poslušnost.

“Iz istih razloga suvremena žena sve teže ulazi u brak. Želi biti samostalna, a ne ovisna o muškarcu. Ne želi ni bračnu, a često ni majčinsku obavezu i stoga se cijeli Zapad suočava s velikim demografskim problemima. Emancipacija žena došla je do točke s koje više nema povratka, a prijelomni je trenutak bila pojava kontracepcijske pilule krajem 60-ih godina 20. stoljeća kojom je tjelesni užitak odvojen od rađanja. U sociologiji je općepoznato da je kontracepcijska pilula postala simbol ženske emancipacije”, ističe Šola. Otkriva, međutim, paradoksalni podatak da najstroži tzv. kontemplativni crkveni redovi, poput Bosonogih karmelićanki za koji se odlučila Edita Majić, nemaju problema sa slabim odzivom mladih. Tako su, dodaje, Karmelićanke u Hrvatskoj morale otvarati nove samostane dok se drugi, manje strogi redovi suočavaju s velikim nedostatkom mladih redovnica i redovnika.

Izdvajamo

Iz drugih medija