KORIJENI VUKOVARSKOG PROSVJEDA

KOGA JE ABOLIRAO TUĐMAN O zapaljivom pitanju za Globus govore svjedoci vremena: Kako je zakonom o općem oprostu plaćena cijena mirne reintegracije

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 11.10.2018. u 22:30

zagreb 190898
tudjman i klein
foto damjan tadic
-desk-
Damjan Tadić / CROPIX

Na nedavnom sastanku vrha HDZ-a Šeks je, navodno, rekao da se 1996. predsjednik Tuđman sa Jacquesom Kleinom, prijelaznim upraviteljem UNTAES-a, dogovorio da za ratne zločine u Vukovaru i Slavoniji bude procesuirano samo 25 Srba, dok će preostale kaznene prijave, od njih 1500, biti ukinute

Vrkić: "Donošenje Zakona o oprostu bilo je opravdano više iz političkih nego iz pravnih razloga jer smo morali pokazati da je Hrvatska spremna opraštati. No vjerojatno su abolirani i neki koji to nisu zaslužili"

Kako se približava vukovarski prosvjed čija bi poruka trebala biti da država treba efikasnije procesuirati zločine počinjene za vrijeme Domovinskog rata, otvorilo se i pitanje bi li više ratnih zločinaca bilo osuđeno da od 1996. nije na snazi Zakon o općem oprostu kojim je tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman sudskog progona oslobodio na tisuće onih koji su se borili na neprijateljskoj strani. Može li, dakle, Tuđmanova abolicija biti alibi za neprocesuiranje ratnih zločina?

U medijima je objavljeno kako je prije dva tjedna na sjednici Središnjeg odbora HDZ-a Vladimir Šeks govorio o tome kako su u vrijeme procesa mirne reintegracije Podunavlja hrvatske vlasti s Jacquesom Kleinom koji je od 1996. u ime UN-a upravljao tim područjem dogovorile da će za ratne zločine u Vukovaru i Slavoniji biti procesuirano samo 25 Srba, dok će preostale kaznene prijave, kojih je ukupno bilo čak 1500, biti ukinute. Po svemu sudeći, bili su to uvjeti koje je međunarodna zajednica nametnula Hrvatskoj koja je na njih pristala da bi Podunavlje bilo vraćeno pod njezin suverenitet bez i jednog ispaljenog metka. Bila je to cijena mirne reintegracije.

U listopadu 1996. stupio je na snagu Zakon kojim se “daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ii oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj” u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. Oprost se, piše u zakonu, odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima navedenih kaznenih djela.

“Ako je kazneni progon poduzet, obustavit će se, a ako je kazneni postupak pokrenut, sud će rješenjem postupak obustaviti po službenoj dužnosti. Ako je osoba na koju se odnosi oprost lišena slobode, odlukom suda pustit će se na slobodu”, stoji u Zakonu o općem oprostu koji u svom trećem članku jasno nabraja kaznena djela za koje oprost ne vrijedi. Riječ je najtežim povredama humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina, i to za kaznena djela genocida, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, protiv ranjenika i bolesnika kao i protiv ratnih zarobljenika. Od oprosta su izuzeti i oni koji su poticali na počinjenje genocida, protupravno ubijali i ranjavali neprijatelje, protupravno oduzimali stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu, koristili nedopuštena sredstva borbe, surovo postupali s ranjenima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima… Tu je i niz drugih kaznenih djela kao što su uništavanje kulturnih i povijesnih spomenika, rasna i druga diskriminacija, utemeljivanja ropskog odnosa, međunarodni terorizam, ugrožavanje osoba pod međunarodnom zaštitom, uzimanje talaca…

Kako je Zakon o općem oprostu utjecao na procesuiranje ratnih zločina i pod kojim okolnostima je prihvaćen, za Globus govore svjedoci tog vremena koji su bili aktivni sudionici procesa mirne reintegracije istočne Slavonije.

General Pavao Miljavac, danas predsjednik Hrvatskog generalskog zbora, prisjeća se tih dana kada je kao načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH bio član Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) i jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika.

“Cijelo se vrijeme pričalo o mirnoj reintegraciji, a bio je veliki broj od više tisuća pripremljenih optužnica za sudjelovanje u pobuni. Po zakonu oprost se odnosio na one koji su držali pušku u ruci, ali nisu počinili zločin. Za one koji su počinili zločin nastavljao se progon. Te dvije stvari ne treba miješati. Bilo je jasno da je nemoguće da je svatko tko je držao pušku bio ratni zločinac, a to su tvrdile i utjecajne europske zemlje i SAD. Stoga je od tog velikog broja predmeta broj optužnica, koliko se sjećam, smanjen na 91”, otkriva Miljavac. Prisjeća se kako je cijelo to vrijeme nakon Oluje 1995. i 1996. godine bila pripremana vojna akcija oslobođenja istočne Slavonije pod imenom Vatrene kočije, a njezin završni dio je trebala biti akcija Vučedolska golubica.

“Procijenili smo da bi bilo oko 1500 poginulih i dosta ranjenih, i to bi bila jako velika žrtva jer je velik dio terena bio miniran uključujući i mostove prema Baranji i tenkovi ne bi mogli brzo napredovati, a i blizu je Srbija i nije bilo isključeno da će ona na nas udariti topništvom. Stoga je svaka cijena mirne reintegracije bila prihvatljiva. Ona je osigurala povratak Hrvatske u ustavne granice. Odluka da se ide u mirnu reintegraciju bila je ispravna iako nas je samo nekoliko dana dijelilo od početka vojne intervencije. Tuđman je bio i političar, i povjesničar, i educiran kao vojnik, i mudar čovjek. Znao je izbalansirati i procijeniti kada je potrebno vojno reagirati, a kada je bolje politički nešto riješiti. Znao nam je reći: ‘Vi često gutate žabe zbog mojih odluka, ali vjerujte vi meni, i ja gutam one velike krastače.’ Pred puno ljudi Tuđman nije dao da mu se proturječi, ali bi u četiri oka znao promijeniti svoju odluku ako bi mu netko od suradnika došao s jako čvrstim argumentima”, govori Pavao Miljavac.

ILOK,190999
VESNA SKARE OZBILT IVICA VRKIC I JACQES PAUL KLEIN NA KONCERTU PRLJAVOG KAZALISTA
FOTO:IVICA PEJIC
Ivica Pejić / CROPIX

“Tuđman je čak četiri puta proglašavao oprost: 1992., 1994., 1995. te za vrijeme mirne reintegracije. Nijednom se oprost nije odnosio na ratne zločine”, kaže Vesna Škare-Ožbolt (prva s lijeva). “Zakon o aboliciji svakako je pomogao da se završi proces reintegracije. Tuđman je donio razumnu odluku, ali svaka takva odluka ima svoju cijenu”, kaže Ivica Vrkić (drugi s lijeva).

 

Današnji gradonačelnik Osijeka Ivica Vrkić u vrijeme mirne reintegracije bio je na čelu Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu.

“Donošenje Zakona o općem oprostu u to je vrijeme bilo opravdano više iz političkih nego iz pravnih razloga jer smo morali pokazati da je Hrvatska spremna opraštati, no nismo mogli dopustiti i da aboliciju dobije neki ratni zločinac koji je ubijao Hrvate. Druga je stvar je li sve tako bilo i u provedbi zakona. Bojim se da nije i da su za isti zločin neki abolirani, a neki nisu. To je moj dojam. Vjerojatno postoje neki koji su abolirani, a to nisu zaslužili”, govori Vrkić koji smatra da je Tuđman donio razumnu odluku jer je shvatio da nakon Bljeska i Oluje više nema potrebe da ljudi ginu. A svaka takva odluka, dodaje on, ima svoju cijenu, no zakon o aboliciji je svakako pomogao da se završi proces reintegracije, uspostavi vlast i vrate prognanici bez ispaljenog metka.

Kao predsjednica Nacionalnoga odbora za ostvarivanje programa uspostave povjerenja, ubrzanog povratka i normalizacije života na ratom stradalim područjima RH Vesna Škare-Ožbolt bila je među najodgovornijima za mirnu reintegraciju. Ona podsjeća kako je Tuđman čak četiri puta proglašavao oprost. Prvi put 1992. kada je pozvao Srbe da ostave oružje i da će im sudjelovanje u oružanoj pobuni biti oprošteno. Drugi put 1994., pa nakon Oluje i četvrti put za vrijeme mirne reintegracije.

“Niti jednom se oprost nije odnosio na ubojstva, silovanja i druge ratne zločine koje određuje međunarodno pravo jer bi to bilo protivno kaznenom zakonu i međunarodnim konvencijama, nego samo na sudjelovanje u oružanoj pobuni u koju su ljudi išli dobrovoljno ili prisilno. Oprost je imao za cilj poljuljati pobunjene Srbe u namjeri da nastave oružanom pobunom štetiti Hrvatskoj”, govori Škare-Ožbolt. Prema njezinim riječima, UNTAES, koji je upravljao okupiranom istočnom Slavonijom, tražio je da se donese novi zakon o oprostu jer se Srbi osjećaju nesigurnima s obzirom na to da su počele kolati kojekakve liste s imenima ljudi protiv kojih se vode postupci, i to većinom u odsutnosti jer osobe nisu bile dostupne hrvatskom pravosuđu.

“Iz Vijeća Europe i OESS-a, koji su pratili proces reintegracije, bilo je rečeno da demokratska praksa ne dopušta da se sudi u odsutnosti pa smo donijeli propis da sve osobe pravomoćno osuđene u odsutnosti mogu tražiti ponavljanje postupka, ali je malo osoba podnijelo zahtjeve jer se većina nikada nije vratila u Hrvatsku. Zakon o aboliciji definitivno pravosuđu ne može biti alibi što se zločini ne procesuiraju jer on nikoga ne sprečava da ih procesuira. Pravosuđe kada dobije optužnicu treba provjeriti je li počinjen zločin ili je osoba samo bila pripadnik vojske srpske Krajine. Provodila sam reintegraciju i pomirbu koja je podrazumijevala i utvrđivanje istine i pravde. Ne možeš miriti ljude ako nemaš jasne kriterije i ako zločini nisu kažnjeni. Nije u redu da se upire prstom u nekoga samo zato što je Srbin ili je bio prisiljen sudjelovati u vojsci SAO Krajine, kao što nije u redu da oni koji su doista činili zločine nekažnjeni šeću gradom. A, nažalost, i dan-danas ima i jednih i drugih primjera. Kad pričate s Državnim odvjetništvom, oni se žale na nedostatak svjedoka i dokaza”, govori Škare-Ožbolt, koja je znajući za taj problem kao ministrica pravosuđa 2004. jako vodila računa da se organizirano prati suđenje za ratne zločine u Haagu i organizirala odlazak naših ljudi kao svjedoka u Beograd na suđenja za ratne zločine na Ovčari.

“Kada sam ja otišla iz Ministarstva, sve je to zaustavljeno uz obrazloženje da treba smanjiti troškove. Hrvatska nikada više nije intervenirala u te postupke i propustila je priliku iskoristiti mehanizam prijatelja suda koji joj daje pravo objasniti prirodu rata. Posljedica toga je zaključak suda da se u Hrvatskoj dogodio građanski rat, a ne agresija. Tako je potpuno pogrešno utvrđena priroda rata, a to nam se svako malo vraća kao bumerang”, tvrdi Škare-Ožbolt.

Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac ističe kako je do mirne reintegracije postojalo nekoliko desetaka tisuća optužnica što za ratnu pobunu što za ratne zločine i takva pravosudna politika se ispostavila kao prepreka u procesu mirne reintegracije posebno zato što najveći dio tih optužnica nije bio temeljen na valjanim dokazima, nego su bile sredstvo pritiska.

“Nije bio cilj sankcionirati one koji su počinili zločine, nego zastrašiti Srbe da ne ostaju u Hrvatskoj i da se ne vraćaju u Hrvatsku. Među brojnim pitanjima o kojima se pregovaralo u procesu mirne reintegracije bio je i zakon o općem oprostu pod koji su potpali oni koji su bili optuženi za oružanu pobunu. To je omogućilo da se izbjeg­nu sve posljedice koje bi mogle dovesti do potpunog kolapsa mirne reintegracije, a istovremeno bi hrvatsko pravosuđe imalo ozbiljne teškoće s procesuiranjem ratnih zločina. Abolicijom nisu obuhvaćeni počinitelji ratnih zločina. Ni tada ni sada mi se nismo protivili sankcioniranju onih koji su počinili ratne zločine. Tražili smo samo da sudstvo bude profesionalno, a dokazi autentični”, kaže Pupovac i dodaje da je tek nekoliko godina nakon Tuđmanove smrti otpočela razmjena podataka između sudova i odvjetništava u Zagrebu i Beogradu kako bi procesuiranje zločina bilo profesionalno i da počinitelji budu sankcionirani, a oni koji nisu krivi da ne budu izloženi pravnoj nesigurnosti ili teškoćama koje su im optužnice stvarale.

“Do današnjeg dana vodi se bitka između onih koji žele profesionalno pravosuđe i onih koji ga hoće koristiti za pravno-političke progone. Zločin je zločin bez obzira na to tko ga je počinio, a žrtva je žrtva bez obzira na nacionalnost, i na to se Hrvatska obvezala ustavnim zakonom o suradnji s Haškim sudom i pristupnim sporazumom koji je potpisala s EU. Nije problem u aboliciji, nego u neprofesionalno i kampanjski pripremljenim optužnicama za ratne zločine kao i u korištenju pravosuđa ne u pravne, nego u političke svrhe, ne u cilju da se doista sankcioniraju počinitelji, nego da se učini nesigurnim život onih koji bi htjeli ostati u Hrvatskoj ili se u nju vratiti, što se prvenstveno odnosi na Srbe. Ili pak da se ne sankcionira one rijetke koji su optuženi za ratne zločine počinjene prema žrtvama srpske nacionalnost”, kaže Pupovac.

Izdvajamo

Iz drugih medija