Saša Janković, bivši pučki pravobranitelj, na predsjedničkim izborima u Srbiji dobio je 16 posto glasova kao nezavisni kandidat te je osnovao Pokret slobodnih građana, kao tada jednu od realnih oporbenih opcija koja bi mogla konkurirati Aleksandru Vučiću, apsolutnom vladaru Srbije. No, nakon toga, iako ga realno nije ugrožavao, pokrenuta je neviđena medijska haranga na Jankovića, koja je sadržavala od uvreda da je izdajnik do fake-vijesti koje su ga trebale diskreditirati kao čovjeka. No, u zemlji bez oporbe Saša Janković djeluje kao osvježenje i nada da će se stvari promijeniti.
Zašto su hrvatsko-srpski odnosi u ”permanentnoj napetosti”, bez pomaka i želje da se oni poprave? Radi li se o tome, po vama, da ni jedna od sadašnjih vlada ne želi popraviti odnose jer i jednima i drugima za ”unutarnju potrebu” odgovaraju loši odnosi?
- Naše zemlje, narodi, građani, taoci su politike kontroliranog konflikta. Većina političara na vlasti ili su stekli moć u vremenu ratnih sukoba ili su politički ili, čak, biološki nasljednici tih ljudi. Ovdašnji narod, ali nerijetko i dio međunarodne zajednice plaše samim sobom: “Ako nas ne pustite da vladamo kako hoćemo - nastat će kaos, rat.” Za neupućene, u fusnoti njihova obraćanja stoji – koji ćemo sami napraviti.
U odnosima Hrvatske i Srbije jedna od glavnih stvari je različito viđenje nedavne povijest, za koju - kako kaže Aleksandar Vulin - svatko ima svoju istinu. Može li postojati ”hrvatska” odnosno ”srpska istina” i kako doći do one prave istine?
- Jedna je istina, samo ima mnogo strana, a da biste je saznali, morate ih pogledati sve i shvatiti cjelinu. Kod nas se gledaju pojedinačne strane istine. A istina u cjelini je, mislim, porazna za sve. Gotovo svi narodi s prostora bivše Jugoslavije – od Slovenaca, preko Hrvata, Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Albanaca... trebaju spustiti glavu zbog događaja iz konflikata tokom devedesetih. Pričam o narodima, a ne građanima jer svi mi, nažalost, imamo nacionalne države. Kada bi naše vlasti pustile historičare, faktografe, dokumentariste, nevladine organizacije da rade svoj posao i medije da to sve slobodno objave, cijela istina bi brzo izronila. Ali tada se nacionalni identitet ne bi mogao graditi na “slavnim pobjedama”, “mučeničkim žrtvama” i banalnom nacionalizmu, već bi morali posegnuti za drugim, bitnijim momentima i procesima – kulturi, umjetnosti, lokalnim vrijednostima i tradicijama, političkim idejama, pravnim sistemima, ekonomskim uspjesima...
Kako gledate na ispad Vojislava Šešelja u Skupštini prilikom posjete hrvatske delegacije?
- Šešelj je uvijek bio politički klaun čije predstave prikrivaju izuzetno mračnu političku pozadinu ideologije koju predstavlja. Pitanje je samo ima li pristup pozornici ili ne, je li njegova predstava izvan “službenog programa”, dio “službenog programa” kao danas ili je ona cijeli “službeni program”, što se može dogoditi u budućnosti.
Koliko je to njegova ”improvizacija”, a koliko je to ”dopušteni akt” u sklopu napetosti u odnosima?
- Nije to improvizacija, nego dio političkog plana. U Srbiji je danas u toku “šešeljizacija”. Prethodni politički period nazvao sam prije gotovo pet godina “tabloidizacija” i on je uspješno (po svoje tvorce i protagoniste) završen. Narod je tabloidizacijom anesteziran, pripremljen za bilo što što se baci pred njega. Sada slijedi usađivanje nazadnih ideja i za to je Šešelj idealan, njegov sklop tabloidnog nastupa i mračne ideologije lijepi se za nove generacije. Tako se i domaća javnost i međunarodna zajednica može plašiti “većim zlom” i onaj tko može kontrolirati Šešelja kontrolira Srbiju. Koliko znam, imate i vi u Hrvatskoj svoje Šešelje, samo možda ne toliko upečatljive.
Saša Janković
Zanimljivo je da se Vučić u svojoj izjavi nije ispričao hrvatskoj delegaciji zbog incidenta, nego je samo rekao kako je to upereno protiv Srbije? Zašto je Vučić tako reagirao?
- Zato što njemu Šešelj treba i trebat će mu sve više kako ostaje bez izgovora za svoje neuspjehe. On je uz Šešelja “manje zlo”, “umjereni nacionalist”, “faktor stabilnosti”. Ako se Vučić otvoreno prikloni Šešelju, gubi podršku Zapada, ako ga marginalizira - nema čime plašiti svijet. To jest, u prošloj fazi Šešelj je bio samo “strašilo”, sada on preuzima još jednu ulogu, on zaista podiže temperaturu ultranacionalista za slučaj da Vučić odluči zaigrati na tu kartu – Šešelj mu zagrijava motor. Ali neće biti ništa od toga, ogromnoj većini ljudi je dosta takvih budalaština.
Kako objašnjavate Vučićevu poziciju ”sjedenja na dvije stolice”, između EU i Rusije? Koliko mislite da je to svrsishodna politika Srbije i koliko, uopće, na tome on još može igrati ili izdržati, pogotovo jer i Moskva i Bruxelles traže da se odredi?
- On nema politički, ideološki niti vrijednosni pravac, nego interesno, oportunistički radi ono što mu u tom trenutku produžava vlast. Za razliku od Tita, s kojim se voli uspoređivati, on obećava i na jednu i na drugu stranu, dok je Tito držao distancu. Sada obećanja dolaze na naplatu i Srbija ih plaća žestoko – razvojnim i privrednim resursima. I oni su samo kamata.
Istina, i za mene je pitanje Istok ili Zapad određeno ne samo vrijednosno nego i interesno. Vrijednosno, Srbiju Pokret slobodnih građana i ja smatramo dijelom Europe. A interesno – koliko odavde mogu vidjeti, Europi je u interesu stabilnost na Balkanu. A uz opasnost da se ogriješim o službenu Moskvu, na osnovi onog što znam rekao bih da je Rusiji ipak u interesu da Balkan bude trn u peti EU, čir koji joj ne da mira. I to je interes Rusije, shvaćam što Putin radi. Samo, za mene je, konačno, presudan interes mog sina i druge djece i mladih na ovom našem prostoru. A njihov interes je mir, stabilnost, razvoj, a ne da odrastaju u buretu baruta u kojem neprekidno iskri. I zbog toga ne mogu biti pristalica sjedenja na dvije stolice. Jednostavno, nemam taj intelektualni i politički luksuz.
Mislite li da je EU Vučićeva strateška odluka? Kako i koliko u toj situaciji može koketirati s Moskvom?
- Još jednom, usprkos uvjerenju nekolicine preostalih zapadnih ambasadora u Srbiji koji se još uvijek uzaludno nadaju da nisu napravili “pogrešnu investiciju”, mislim da je jedina njegova strateška odluka da što duže vlada i preko vlasti hrani svoj ego i puni novčanik. Sve ostalo je u funkciji te odluke. Bruxelles, Moskva, Peking, Emirati... Blair, Schröder, Soros, Šešelj, Haradinaj, Dodik, Dačić, Putin, Merkelova... Ako bi mislio da će mu to pomoći da ostane na vlasti, postao bi za publiku budist.
I jedna i druga strana sve više stišću i traže da izabere jednu od njih. Kada će to Vučić učiniti? Je li mu smetnja to što je EU ipak neodlučna kada je pridruživanje u pitanju – Unija šalje signale, ali nema konkretnog datuma, dok Rusi ”odmah nude sve”?
- Ne bih rekao da je EU neodlučna, nego Srbija k EU napreduje – unazad. Borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, vladavina prava, poštovanje ljudskih prava, nezavisno sudstvo i institucije, sloboda medija, ekonomski razvoj... ništa ne ide naprijed, uglavnom se nazaduje. Za četiri godine zatvorili smo, privremeno, dva poglavlja, za 35, koliko ih ima, trebat će nam... Koliko? 70-ak godina? A Srbija je imala dobar administrativni kapacitet za proces pridruživanja, bolji od svojevremeno Bugarske, Rumunjske, Mađarske... dakle nije to u pitanju, zar ne? Kada je Vučić prije šest godina bio izrazito antieuropski orijentiran i u opoziciji, u Srbiji je gotovo 70 posto građana bilo za EU. Otkako je promijenio krzno u eurofanatika i šest godina ima svu vlast u zemlji, podrška građana eurointegracijama pala je ispod 50 posto. Toliko o tome što je on stvarno izabrao. Ono što mene muči jest – kako smo mi njega izabrali, kako ćemo ga smijeniti i kakva će zemlja biti u tom momentu.
Postoji dojam da je u srpskoj javnosti i politici veći interes za Rusiju nego za EU. Je li taj dojam dobar ili on vara? Pogotovo je zanimljivo da mediji, za koje se tvrdio da ih kontrolira Vučić, otvoreno naginju Rusiji i protive se Zapadu.
- Proruska orijentacija u srpskoj vlasti nikad nije bila jača, i to je nesporno projekt vlasti. Mislim da želi tako “tvrdi pazar” s EU, da im kaže “ako mnogo gnjavite oko te korupcije, slobode medija i sličnih priča, možemo se mi lako okrenuti tamo gdje me za te gluposti nitko ništa neće pitati”. Ali, to ne znači da je Moskva provučićevska. Podrška s ruske strane ne dobiva se koketiranjem, niti pristup “toplo – hladno” prolazi tako lako kao u Bruxellesu. Prilično sam uvjeren da ova vlast u Moskvi ne stoji sjajno, ali to što radi Rusiji u suštini odgovara. Nakon šest godina Vučića Srbija ne zna ni što je ni gdje je. I nikako nam nije dobro.
Nadovezujući se na to, kako gledate na činjenicu da je srpski nacionalizam postao “ruski”, odnosno da se on toliko vezao na Rusiju i Ruse, što je određeni fenomen?
- Nacionalizam je najčešće posljedica kompleksa niže vrijednosti i po pravilu mu treba “stariji brat”. Ruska ozbiljna strategija širenja utjecaja poklopila se s potrebom nacionalista da se osjećaju jačima u velikom društvu - “nas i Rusa 200 miliona” - i Vučićevom taktikom dizanja sebi cijene na Zapadu – i eto vašeg fenomena.
Kolika je, po vama, stvarna moć Vučića u ovom trenutku i je li on srpski Putin ili Erdogan?
- Balon puca kad je najveći. A njegova moć je balon, iracionalna. Ne zasniva se na ekonomskoj, političkoj, vojnoj, znanstvenoj, demokratskoj ili bilo kojoj drugoj realnoj snazi, nego iluziji, prevari, laži i činjenici da su desetljeća ratova, sankcija, materijalne i moralne krize stvorila ogroman broj ljudi koji žele živjeti u laži jer je stvarni svijet suviše težak i okrutan. Njegova je moć u Srbiji ogromna i nikakva. Sve ovisi o tome ovisite li o njoj ili ste slobodan čovjek.
Naravno, pitanje svih pitanja za Vučića i Srbiju je Kosovo. Kakvo je tu stanje?
- Ne povezujte Vučića i Srbiju, njegovi interesi razlikuju se od interesa moje zemlje. Njegov najveći interes – ostanak na vlasti, za Srbiju je nešto pogubno. Došao je na vlast uz pomoć Zapada, tako što je rekao: Tadić niti želi niti smije riješiti pitanje Kosova – ja mu ne dam. Ali ako vam ja obećam da ću to uraditi (a meni nema tko smetati), vi mi pomozite da dođem na vlast i svi će dobiti ono što žele. Kada je Tadić odbio zahtjev Angele Merkel da rasformira paralelne srpske strukture na Kosovu, dobio je priliku za koju se grčevito drži evo već šest godina. Nažalost, iskoristio ju je ne da riješi problem, nego da stvori mnogo konfliktniju atmosferu između Prištine i Beograda i uopće na Balkanu nego što je bila prije njega, kako bi ono što potpisuje izgledalo veće, a on bitniji jer – “da nije njega, oni njegovi bi zlo napravili”.
Je li Kosovo pitanje na kojem Vučić opstaje ili pada ili je on, po vama, već našao rješenje koje samo čeka da ga predstavi Srbima kao spasonosno? I, naravno, koje bi to bilo?
- Rješenje za kosovski problem Pokret slobodnih građana, čiji sam predsjednik, vidi u glavnim crtama ovako: najbitniji su ljudi i njihova kvaliteta života. Dok je većini najbitniji teritorij, nama su to ljudi, mi štitimo ljude i mislimo prvo na njih. Na Srbe, ali i sve druge na Kosovu, uključujući, naravno, i Albance. Srbija im nikako ne može pomoći kočenjem razvoja Kosova, nego suprotno. Dakle, Srbija ne treba sprečavati Kosovo u demokratskom i ekonomskom razvoju, što znači da ne treba sprečavati ni članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama. Ako je vrhunski cilj Prištine članstvo u UN-u, čak i za to imamo rješenje: slično Ukrajini i Bjelorusiji u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, Beograd bi mogao ne da se protivi, nego čak da inicira članstvo Kosova u UN-u, ali uz sporazum po kojem to članstvo ne znači formalnu neovisnost. Sporazum bi vrijedio na, recimo, trideset godina, poslije čega bi se ponovno razmotrila htijenja Beograda i Prištine, pa ili bismo napravili novi ili bi, ako ne bude suglasnosti, originalni sporazum vrijedio daljih trideset godina. U međuvremenu bi Srbi odmah dobili najviši stupanj teritorijalne i personalne autonomije, sva ljudska prava, uključujući i imovinu, naravno, eksteritorijalnost crkava i manastira, a Republika Srbija imovinska, vlasnička prava tamo gdje postoje. Volio bih, naravno, da Kosovo bude dio Srbije. Ali vidim samo jedan način za to – da jednom u budućnosti i Albanci požele da bude tako jer je Srbija zemlja demokracije i blagostanja, nešto slično što smo mi poželjeli biti u Europskoj uniji. Taj cilj samo tako možda možemo postići, nikako silom, inaćenjem ili ratom.
Je li Vučić, poput Dačića, spreman žrtvovati nepriznavanje Kosova za članstvo u EU?
- Dačićev plan je “zamrznuti konflikt”, a Vučićev “zateži koliko možeš, diži sebi cijenu, pa onda daj mnogo tuđeg i ne uzmi ništa svojima, već sebi osiguraj vlast”. Koncept Pokreta slobodnih građana je “nudimo rješenje za bolji život svih ljudi odmah”. A bolji život vidimo s EU i u njoj.
Ima li Vučić ambicije biti ”vladar Balkana” te lider ”svih Srba”? Ovo vas pitam iz dva razloga - prvi je da se on nikada nije odrekao politike Slobodana Miloševića, čak je iz naše perspektive na djelu rehabilitacija te politike iz 90-ih, i, drugo, kad je bio u Hrvatskoj, moglo se vidjeti prilično osorno ponašanje prema Miloradu Pupovcu, iz čega se mogla iščitati poruka Srbima iz Hrvatske da je on, a ne Pupovac, njihov pravi lider čiju zaštitu trebaju?
- On ima ambiciju biti vladar. Točka.
Kako gledate na slabe rezultate srbijanske opozicije, pa i činjenicu da vi ipak niste uspjeli akumulirati potencijal koji ste imali nakon predsjedničkih izbora? Tu, naravno, ne isključujem i brutalne napade kojima ste bili izloženi u medijima.
- U uvjetima kakvi jesu svaka politička opozicijska organizacija u Srbiji prkosi svim zakonima fizike. Vlast je učinila sve zamislivo i nezamislivo da obesmisli, uništi bilo kakve institucionalne mehanizme provjera i ravnoteža. Činjenica da opozicijske stranke i organizacije uopće postoje, a ne samo destruktivni bunt neorganiziranih pojedinaca, pravo je čudo. Nakon predsjedničkih izbora na kojima nisam uspio pobijediti, atmosfera i energija su privremeno pale. To je normalno, ljudi bez obzira na to što su svjesni realnosti ipak makar podsvjesno očekuju pobjedu i, kada ona izostane, osjećaju razočaranje. A mnogi traže i krivca i neki su ga našli u meni. Vučić je suviše daleko, ne živi u realnom svijetu i nedodirljiv je za običnog čovjeka, a ja sam tu, ne branim se, ne prijetim i ne otpuštam s posla, ne vrijeđam s TV ekrana i ne progonim. Meni se može “naje...ti majke” i ne otići u zatvor. Možete me uvrijediti, potisnuti u stranu i osjetiti kakvu-takvu, privremenu “pobjedu”, dići sebi moral. Moja je uloga da i to istrpim. Pokret slobodnih građana, koji je u međuvremenu nastao kao izraz težnje za demokratskom, europskom, građanskom, modernom, prosvijećenom, ekološkom, socijalno odgovornom Srbijom moderne, a ne kolonijalne ekonomije, nosi teret opozicijskog djelovanja mnogo bolje nego što bi bilo tko mogao sam i garant je da će, kad smijenimo Vučića, Srbija znati što će sa sobom. Da će krenuti u budućnost, a ne ponovno u prošlost.
Komentar zabrane ulaska Vulinu u Hrvatsku...
- Vulin je dio militantnog dijela srpske političke estrade, glasnogovornik Vučićevih vlažnih političkih snova koje nema, i na svu sreću nikad neće imati, hrabrost da ostvari, niti bi ga bilo tko slijedio. Građani Srbije i građani Hrvatske, svi normalni ljudi, hoće mir i suradnju. Na protestnom skupu u centru Beograda, prije više mjeseci, jedan mladi član Pokreta slobodnih građana rekao je s improvizirane govornice: ako zatreba, branit ću svoju zemlju na svaki način, i oružjem. Ali da salutiram Vulinu, e to, vala, ne mogu. Ne obraćajte pažnju na Vulina.
Kako biste opisali stanje duha u objema državama s obzirom na ovaj povijesni revizionizam?
- Stanje duha u Hrvatskoj i Srbiji? Sjećate se susreta Vučića i Grabar-Kitarović na mostu? On s raspalim cvijećem u rukama, ona s lažnim osmijehom? Nikad mi nije bilo jasno šta je to značilo – ona je pritom predsjednica, a on je tada bio premijer... Za mnoge u Srbiji taj skeč je bio kao iz čuvenog filma Slobodana Šijana. Falio je samo Dačić da otvori prvo kino s ton-filmom. Muka je što je žanr tog filma crna komedija. U Srbiji točno trenutno stanje duha je – beznađe. Ali rekoh na početku, balon puca kad je najveći. A vlasti koje se oslanjaju na slabost ljudi, koje moć crpu iz straha, konflikta, propagande, iz Šešelja, Vulina, Kelemineca i Thompsona i ostalih “persona non grata” u svakom pristojnom društvu... to su baloni. Bitni za naše odnose su položaj i prava Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, a najbitnije je da građani u obje zemlje, ma koje da su etničke pripadnosti, slobodno i dobro žive.