BIVŠI PREDSJEDNIK SABORA

LUKA BEBIĆ ZA GLOBUS 'Prije 20 godina prvi sam predložio gradnju Pelješkog mosta, ali se uvriježilo uvjerenje da je ideja potekla od SDP-ovca Šprlje'

Marko Todorov / CROPIX

 

Luka Bebić, bivši predsjednik Sabora, bliski suradnik predsjednika Franje Tuđmana i jedan od najbližih suradnika premijera Ive Sanadera, glumi da živi mirnim umirovljeničkim životom. Kreće se na relaciji između Komarnog i Zagreba. Ne želi to pokazati, ali zna sve, komunicira s ljudima koji su i dalje aktivni u politici, ali trudi se prikazati kao politički umirovljenik.

Posebno ga pogađaju novinski tekstovi u kojima piše da je projekt gradnje Pelješkog mosta pokrenuo Dubrovačko-neretvanski župan Ivan Šprlje. Činjenica je da je govor u Saboru o potrebi gradnje tog mosta Luka Bebić održao godinu dana prije nego što je Šprlje uopće bio izabran za župana.

“Izgradnja mosta od Kleka, odnosno Komarne k poluotoku Pelješcu, otprilike po sredini sadašnjeg otoka gdje je najuži kanal, a iznosi 2100 metara i, po nekim već napravljenim studijama, koštao bi oko 50 milijuna maraka”, stoji u zapisniku sa sjednice Sabora održane 1. listopada 1998. Bebić je u svom govoru podrobno argumentirao i dokazivao koliko je taj projekt koristan za cijeli jug Hrvatske i otoke na dubrovačkom području. “U mom kraju, neretvanskom, Dubrovačke županije već sada postoji inicijativa da se ide u narodni zajam jer to nisu nikakvi veliki novci i da se gradi, ako nikako drugačije, s narodnim zajmom da se gradi jedan takav objekt...” Luka Bebić bio je optimist. Desetak godina kasnije počela je velika ekonomska kriza i od projekta koji je pokrenula Vlada Ive Sanadera privremeno se odustalo.

Prije dvadeset godina, točno 1. listopada 1998., iznijeli ste u Hrvatskom saboru prijedlog da se sagradi Pelješki most. Danas, dakle, doista možemo reći da je to – most dug dvadeset godina. Zašto se tako dugo čekalo na početak gradnje?

- Pelješac se još u vrijeme bivše Jugoslavije, u smislu rješavanja životnih problema stanovništva, tretirao kao otok. Ja sam dobio zaduženje od Kluba HDZ-a koji je tada bio vladajuća stranka, da u okviru rasprave o Zakonu o otocima, predložim i obrazložim potrebu gradnje Pelješkog mosta. U dubrovačko-neretvanskom i korčulanskom kraju uvijek je živjela ideja o gradnji tog mosta. Sanjalo se o tome. Problem je nastao još Požarevačkim mirom 1718., dakle točno prije 300 godina, kada je Turska zahvaljujući dubrovačkoj politici izišla na more kod Neuma i kod Sutorine. Taj izlaz na more kod Sutorine 1945. su Đuro Pucar i Blažo Jovanović likvidirali telefonom, pa je Sutorina pripala Crnoj Gori, a ne Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Dubrovačka Republika nije bila u ljubavi s Mletačkom Republikom pa nije željela s njima imati kopnenu granicu.

Logika bi danas bila, ako se već Bosni i Hercegovini daje izlaz na more, da to bude kod Sutorine, gdje završava Hrvatska, a počinje Crna gora, a ne kod Neuma. Gradnja mosta bila je desetljećima san, ali tada je to bilo nerealno. Znali smo da bi se tim mostom aktivirao cijeli Pelješac, Korčula bi bila bliža, ne bi se četiri puta prelazilo granicu... Puno bi to značilo za Mljet, Lastovo, Elafitske otoke, pa i za sam Dubrovnik. Most smo počeli graditi 2005.

Kao predsjednik Sabora bio sam u službenom posjetu Kini 2009. kad su oni slavili šezdesetu godišnjicu nove Kine. Razgovarali smo na najvišoj razini, bilo je nekoliko članova kineskog Politbiroa, a sa mnom je u delegaciji bio i Ivo Josipović kao zastupnik SDP-a u Saboru. Ja sam im još tada predložio da oni financiraju gradnju Pelješkog mosta. Financijska kriza u svijetu je već počela, a oni su mi rekli da imaju dvije tisuće milijardi dolara od kojih bi dio željeli investirati. Kad sam im rekao da se tim mostom Korčula, rodno mjesto Marka Pola, približava kopnu za 60-70 kilometara, to je već bila druga priča. Oduševili su se. Rekli su: Mi ćemo financirati most, pošaljite nam ministre financija i prometa. Financiranje bi bilo pod vrlo povoljnim uvjetima za nas. Tada su oni već financirali jedan most u Beogradu, a uskoro i cestu u Crnoj Gori. Iznenadili su me koliko su znali o nama, kako Dunav treba funkcionirati, govorili su o potrebi gradnje ravničarske pruge Rijeka – Zagreb, predlagali kopanje 67 kilometara kanala Sava – Dunav do Vukovara. Izračunali su da time za tri dana skraćuju put kineske robe do Srednje i Istočne Europe. Željeli su financirati i izgradnju Luke Ploče. Kad sam se vratio, iznio sam to na Predsjedništvu HDZ-a. Nije bilo nikakve reakcije jer sam se ja tada već deklarirao u podršci Ivi Sanaderu. Niti su poslali ministre, niti su prihvatili tu ideju. Nakon nekoliko mjeseci Kalmeta je ipak otišao u Kinu, a potom i Šuker, ali nije tu bilo nekog entuzijazma. Da je ideja prihvaćena tada, Pelješki most bi 2014. bio gotov, dakle prije četiri godine.

Kakve su reakcije bile te 1998. kad ste izišli u Saboru s idejom o gradnji Pelješkog mosta?

– Moram priznati da ni u samom HDZ-u nisu svi bili oduševljeni. U tom su trenutku trajali pregovori s Bosnom i Hercegovinom oko granica. Na jednom sastanku, na kojem smo bili Jure Radić, Pero Đukan i ja, predsjednik Tuđman nam je rekao da radimo na tom projektu, ali da još ne izlazimo u javnost zbog pregovora s BiH. Važno je bilo ideju iznijeti pred Sabor da se projekt legalizira na razini države.

Kako je reagirala tadašnja oporba na vaš prijedlog?

– Ironizirali su tu ideju, ismijavali je i podsmjehivali se. Oni su se do neki dan zalagali za koridor kroz Neum, baš kao i profesor Ivo Goldstein u svom tekstu u Globusu. Kad je Europska unija presjekla stvar i dala 85 posto sredstava nepovratno, morali su se utišati. U SDP-u su kalkulirali, nisu tada još bili za realizaciju projekta, ali smatrali su da nije zgorega da baš član SDP-a izađe s tom idejom prvi. A pokojni Ivan Šprlje je za dio javnosti na kraju postao čovjek koji je to pokrenuo, a sam mi je priznao da se tek kasnije opredijelio za most.

Kad se on izjasnio za izgradnju Pelješkog mosta?

– Tek kad je postao župan Dubrovačko-neretvanske županije, 1999. godine.

Pa kako je onda nastala ta mantra da je župan Šprlje prvi govorio o gradnji Pelješkog mosta?

– Mediji su to nekritički prihvatili i sada jedni prepisuju od drugih. Neki to prenose i namjerno. Zaboravlja se da gospodin Šprlje nije izabran za župana na redovnim lokalnim izborima 1997. godine. Tada je za župana izabran dr. Jure Burić iz HDZ-a. Onda je došlo do poremećaja odnosa političkih snaga i 1998. su raspisani izvanredni izbori u županiji na kojima je Šprlje postao župan. Profesor Goldstein sada citira nekoga iz HDZ-a koji je navodno rekao “neće nama komunjare određivati prometnu strategiju”. Ne znam odakle mu to.

Zašto se zapravo tako dugo čekalo s početkom gradnje mosta?

– Izgledalo je poput vica koliko je puta tadašnji premijer Ivo Sanader svečano otvarao radove na mostu i oko mosta.

Sanaderova Vlada je do 2009. godine u Pelješki most uložila preko 60 milijuna kuna. Napravljena je obala, stupovi za most, prilazni putevi, poravnato je zemljište... Oko 85 posto toga može se koristiti i danas. Kako je došla svjetska ekonomska kriza, sve je stalo. Onda su počele rasprave o alternativama i koridorima. Treći dan nakon što je postao ministar prometa, Hajdaš Dončić je došao u Neum i rekao da je gradnja Pelješkog mosta obična glupost. On je izjavio i da nije trebalo graditi autocestu od Dugopolja do Neretve, nego tek nakon 2030. godine jer da to nije ekonomski opravdano, a od Neretve do Dubrovnika tek nakon 2050. godine. Čovjek koji je tri dana bio ministar odjednom sve zna. Čista improvizacija. Nije argumentacija samo u tome je li nešto jeftinije ili skuplje.

Marko Todorov / CROPIX

'Kad sam izišao u Saboru s idejom o gradnji Pelješkog mosta, moram priznati da ni u samom HDZ-u nisu svi bili oduševljeni, a oporba je ideju ismijavala'

 

Svih ovih proteklih godina iz Sarajeva se čuju prigovori tom hrvatskom projektu. Argumenti se mijenjaju, ali se sve čini da se gradnja zaustavi, pri čemu glavnu riječ ima bošnjačka komponenta u Vladi BiH. Što njima, zapravo, smeta?

– Tih godina s njima smo pregovarali oko granice kod Neuma. Osobno sam uručio pregovaraču Dobranoviću i Mati Graniću, tadašnjem ministru vanjskih poslova, dokumentaciju. To se potpuno ignoriralo.

Što je bilo u toj dokumentaciji?

– U dokumentaciji je bila povijest razgraničenja, od Požarevačkog mira do danas, karte i premjeri. Recimo, u Pomorskom zborniku SFRJ broj 8 od 1970. slovenski znanstvenik dr. Lucijan Kos u metar je odredio granice prema Sloveniji, Piranski zaljev, ali isto tako u metar granicu između općina Čapljina i Metković, odnosno BiH i Hrvatske. Vrh poluotoka je hrvatski. Mletački, austrijski pa hrvatski. Falsifikatom nekog geometra iz Sarajeva to je 1974. brisano. Republika Srpska sada podržava gradnju mosta. A Bošnjaci su najprije tražili 32 metra visine mosta kolika je na ulazu Sv. Lawrencea u Velikim jezerima u Americi kroz koji prolaze milijuni i milijuni tona robe. Mi smo pristali. Onda su tražili 40 metara. I mi smo pristali. Onda 45 metara, pa 50 metara. I mi smo opet pristajali. Prihvatili smo na kraju i kad su tražili 55 metara. De facto, oni cijelo vrijeme ometaju gradnju mosta koji se gradi na teritoriju Hrvatske. Što oni imaju s tim?! No nije njima presudno to da brodovi mogu prolaziti. Njih zanima utvrđivanje granice i sada rade pritisak da mi popustimo. Ja sam još kao predsjednik Sabora rekao da neću glasati za taj sporazum. Žele preko mosta dobiti ona dva otočića za koje je onaj nesretni i neuki geometar napisao da pripadaju katastarskoj općini Pelješac. A takva katastarska općina ne postoji nego postoje Stonska duba, Tomislavovac itd. To je sve falsificirano i zato nitko s hrvatske strane nije potpisao zapisnik s terena.

Što kažete na prigovore nekih uglednih hrvatskih ekonomista koji smatraju da je gradnja Pelješkog mosta posve nepotrebna jer most nikad neće biti rentabilan? Kažu da, osim dva-tri ljetna mjeseca, na njemu uopće neće biti prometa, a ni održavanje tako velike građevine nije jeftino...

– Ne mogu se sjetiti niti jedne velike investicije kao što su autoceste da je odmah sve bilo rentabilno. Takve investicije otvaraju niz drugih indirektnih mogućnosti za razvoj nekog područja. Većina Crnogoraca i Albanaca, pa i Grci putovat će preko mosta.

Pelješki most trebao bi biti dovršen 2021./22. godine. Tko će ga, napokon, svečano otvoriti – Andrej Plenković, ako osvoji drugi mandat, ili neki drugi premijer?

– Mislim da će most biti gotov do 2022. godine. Kinezima je gradnja Pelješkog mosta velika europska referenca. Do tada će biti održani parlamentarni izbori, bilo izvanredni, bilo redovni. Danas procjenjivati što će biti za tri-četiri godine nije lako. Pogotovo zato što ima više ljudi koji bi željeli predsjedati Europskom unijom 2020. godine.

Andrej Plenković već je dvije godine na čelu HDZ-a i Vlade. Kako ocjenjujete njegov rad i učinak kao šefa stranke i predsjednika Vlade?

– Poprilično sam izvan događanja, u mirovini sam. Ali, mislim da je situacija stabilizirana, mada puno problema nije riješeno. Ima puno malicioznih napada na Vladu, bez nuđenja bilo kakve alternative. Ne mislim ja da je sada sve dobro. Moramo se svi skupa složiti oko najbitnijih stvari. Došlo je vrijeme za jedan pravi društveni konsenzus.

Marko Todorov / CROPIX

'Sada se u HDZ-u otvaraju bokovi, kroz lički slučaj, kroz vukovarski i sada ovu SMS aferu. Netko želi neku struju oslabiti, a neku ojačati. Sve to nije dobro za stranku'

Mislite li pod konsenzusom i na veliku koaliciju?

– Do konsenzusa se može doći i bez velike koalicije. Treba se dogovoriti s oporbom oko najbitnijih tema: obrana, nacionalna sigurnost, vanjska politika, pa i obrazovanje, zdravstvo... Opći konsenzus je moguć. A velika koalicija je nama potrebna da napokon zaključimo Drugi svjetski rat. Neka povjesničari izučavaju rat i poraće, neka polemiziraju, ali ne treba s time stalno zagađivati dnevnu politiku.

Vaš je otac poginuo kao partizan na Sutjesci. Ljetos je u BiH obilježena 75. obljetnica te velike bitke, ali u Hrvatskoj je posve prešućena iako je u bitki sudjelovalo nekoliko tisuća Hrvata, a razmjerno ih je najviše i poginulo. Zašto se u Hrvatskoj šuti o toj tragičnoj bitki koja je bila i hrvatska?

– Na to ne treba gledati uprošćeno. To su vrlo kompleksni problemi. Moj je otac bio u Drugoj dalmatinskoj brigadi. Neki su govorili da je poginuo već kod Prozora, a drugi da je poginuo na Kalinoviku. Mi ni danas ne znamo gdje mu je grob. Zašto su Dalmatinci išli u partizane? Nismo željeli biti Italija. Nismo željeli prihvatiti Pavelićevo prodavanje Istre i Dalmacije. Neki su išli u partizane iz socijalnih, političkih ili ideoloških razloga. Nije to tako jednostavno. Ali, treba postići konsenzus oko toga što sve i zbog čega trebamo kao država obilježavati. Ne možemo pod isti nazivnik podvesti sve razloge. Pomirimo se barem tamo gdje možemo, a oko onoga o čemu se ne možemo dogovoriti ni ne moramo. Ja se oko puno stvari ne slažem sa svojom rodbinom, ali to je moja rodbina.

Vi ste prijatelj Ive Sanadera i dobro ga poznajete. Neki smatraju da Andrej Plenković stilom i političkim smjerom, govorničkim umijećem, pa i stasom, veoma podsjeća na Sanadera, ali da nema u stranci autoritet kakav je imao Sanader. Možete li ih usporediti?

– Ivo Sanader je prvog mene konzultirao oko toga da se kandidira za predsjednika HDZ-a. On je izrazio želju da to bude i ja sam ga podržao. Zašto? Sanader je vrlo dobro poznavao Europu. Nije sudjelovao u pretvorbi i privatizaciji kada je počinjen istočni grijeh i kada je počelo sve ovo negativno što imamo i danas. Privatizacija je provedena tijekom najžešćeg rata. Oni koji su se borili nisu u tome mogli sudjelovati. Profitirali su oni koji su se u pravom trenutku našli na pravom mjestu. Sve je na koncu fakturirano HDZ-u, ali znaju se imena onih koji su se okoristili. Naravno, bilo je i HDZ-ovaca, ali ne većina. Da, jako dobro poznajem Ivu Sanadera.

Vratimo se na usporedbu dvojice premijera i šefova HDZ-a. Sanader je, kao i Tuđman, vješto čvrsto kormilario HDZ-om, vodeći računa o tome da i lijevo i desno krilo imaju dovoljno prostora za djelovanje, ali da ni jedno ne prevlada. Najnoviji događaji u HDZ-u pokazuju da Plenković nema pod nadzorom desno krilo stranke, da ono sve otvorenije izražava svoje neslaganje s Plenkovićevim mainstreamom...

– Sada se u HDZ-u otvaraju bokovi, kroz lički slučaj, kroz vukovarski i sada ovu aferu SMS. Netko želi neku struju oslabiti, a neku ojačati. Sve to nije dobro za stranku. Ja nisam za autoritativnost, ali jesam za podršku demokratski izabranom vodstvu i predsjedniku stranke. Odluke stranke se moraju odlučno provoditi. Pritom će biti i pogrešaka. Za donošenje odluka treba imati znanje, stručnost i autoritet. Odluke se trebaju donositi. Osim fizičke sličnosti između Plenkovića i Sanadera, ja ne vidim neke druge sličnosti. Sanader je ponekad znao presjeći neke stvari. Pa čak i sam. Mada se većinom konzultirao. Znam to jer sam bio jedan od ljudi koje je pitao za mišljenje. Nezahvalno je uspoređivati jedne koji su djelovali u jednim vremenima s nekim drugima u drugačijim uvjetima i okolnostima.

Ipak, dalo bi se uspoređivati kako su Tuđman i Sanader rješavali probleme s desnicom u stranci, s liberalnijim krilom. Iste probleme sada ima i Plenković.

– Da, problem je ostao isti, ali različiti su odnosi među tim strujama. Tuđman je suzbijao one koji su bili ekstremno desni jer su ponekad činili veliku štetu. Uvjeren sam, kad bi sada u stranci pobijedila, uvjetno rečeno, neka ekstremno desna struja, rezultat na izborima za HDZ bi bio ispod 10 posto. Isto bi tako bilo kada bi pobijedila neka krajnje liberalno-lijeva struja. Jedanput sam već govorio o tim nerazumnim tezama koje kažu da su svi ustaše i drugima koji govore da su svi udbaši. Oni pothranjuju jedni druge. Zajedničko im je jedino početno slovo “U”. Mada danas ima natruha i ustašluka i udbašenja, ja ne prihvaćam ni jedne ni druge. To nije prevladavajuće u našem društvu.

Kako komentirate početni uspon i trenutačnu stagnaciju Mosta?

– Uvijek sam se suzdržavao komentirati Most. Uvijek sam polazio od imena. Što znači Most u formalnom, a što u sadržajnom smislu? Oni se zovu Most nezavisnih lista, što znači da postoje nezavisne liste koje oni premošćavaju i povezuju. Što to znači u programskom smislu? Na koja se uporišta na državnoj razini mogu osloniti nezavisne liste koje povezuje Most? Mi smo skloni onima koji su drugačiji. Smatram da za njih ima mjesta u političkom životu Hrvatske, ali s obzirom na program i ono što zastupaju, nisam siguran da je to dovoljno za ambicije koje ispoljavaju. A te ambicije su velike. Možda bi i bile donekle realne da su zadržali Ivicu Relkovića u Mostu i da su saslušali što im on govori. S Relkovićem bi možda i imali neki suvisli program. Ovako su zapeli na kritiziranju svega i svačega. Visoke dosege do kojih su došli na prvim izborima više ne mogu očekivati.

Izdvajamo

Iz drugih medija