Loše funkcioniranje hitne medicinske službe bilo je jedan od razloga zbog kojeg je oporba u Saboru u listopadu tražila smjenu ministra zdravstva Milana Kujundžića. Saborska je većina, kao što je poznato, stala na njegovu stranu i ostao je na ministarskom mjestu, a brojna pitanja o radu Hitne pomoći ponovno stižu na njegovu adresu posljednjih dana nakon smrti 9-godišnjaka iz Metkovića. Dječak je umro od sepse uzrokovane gripom nakon što su ga roditelji nekoliko puta dovodili u gradski dom zdravlja odakle su ga vratili kući, a tek je nakon nekoliko dana prebačen u splitski KBC. Nažalost, prekasno. Iako još nisu poznati službeni rezultati istrage medicinske inspekcije koja će rasvijetliti sve okolnosti ovoga slučaja, sve više pokazatelja upućuje na zaključak da je u hrvatskom zdravstvu najslabija karika organizacija.
Dok se i u siromašnijim državama od nas poput Bugarske i Rumunjske životno ugroženi pacijenti do bolnica prevoze specijalnim helikopterima koji se koriste isključivo u medicinske svrhe, Hrvatska spada među posljednje europske zemlje koje nemaju takvu helikoptersku službu hitne medicinske pomoći, nego, kad nekoga treba hitno transportirati zrakom, liječnicima katkad u pomoć priskače vojska sa svojim helikopterima.
Nikad nećemo doznati koliko bi života bilo spašeno da su ljudi na vrijeme bili pravilno bolnički zbrinuti, no metkovićki je slučaj sasvim sigurno tek posljednji u nizu koji je uzburkao javnost. Ubrzo se otkrilo da je prije dvije godine također u Metkoviću umrla 5-godišnja djevojčica koju su liječnici u domu zdravlja pregledali i poslali na kućnu njegu umjesto u bolnicu u Split ili Dubrovnik. Jedan od povoda za traženje Kujundžićeve smjene bila je i tragedija koja se u kolovozu dogodila u Zaprešiću gdje je 21-godišnjak preminuo nakon što se srušio na ulici te je predugo, punih 27 minuta čekao kola hitne pomoći u kojima, kad su i došla, nije bilo liječnika jer je bio na drugoj intervenciji. Mladića su pokušali oživiti tehničar i medicinska sestra te slučajna prolaznica, a u vozilu Hitne pomoći nije bilo ni defibrilatora. U međuvremenu je u pomoć krenulo drugo vozilo iz Jastrebarskog, ali nije stiglo na vrijeme da mladom čovjeku spasi život.
U listopadu 2016. Martina Markota je sa svojom 5-godišnjakinjom u naručju ujutro došla u metkovićku Hitnu pomoć. Dijete je cijelu noć imalo temperaturu. Ovih je dana novinarima ispričala kako na Hitnoj djevojčicu nisu ni pogledali, nego su joj rekli da što njima dolazi i da treba otići pedijatru. Majka odmah odlazi k pedijatrici dr. Kseniji Kaleb, koja je djevojčicu pregledala i u sekundi je znala o čemu se radi. Otišla je s majkom do Hitne i rekla da treba zvati helikopter koji su, tvrdi majka, čekali oko sat i nešto jer je puhao vjetar. Dr. Kaleb je pak o tom slučaju rekla da je helikopter malu pacijenticu odvezao u KBC Split malo prije 11. Tamo su je pokušali stabilizirati, ali nije uspjelo. Umrla je oko 12.30 isti dan.
Na fotografiji: ministar Milan Kujundžić
“Možda bi se sve isto dogodilo, ali činjenica je da je vraćena s Hitne, a bila je životno ugrožena. Tad sam na Hitnoj sugerirala da se ne mogu vraćati ljudi bez pregleda, ali ništa se nije promijenilo”, rekla je dr. Ksenija Kaleb.
Ista je liječnica u utorak 11. prosinca ove godine pregledala 9-godišnjeg dječaka nekoliko sati prije njegove smrti. Dva dana prije, u nedjelju, dva puta su ga s Hitne u Metkoviću poslali kući a da mu nisu napravili laboratorijske nalaze, a u ponedjeljak su ga s Hitne poslali pedijatru, a kako je njegova pedijatrica bila u drugoj smjeni, primila ga je dr. Kaleb, koja je, kaže, uočila da je dijete vitalno ugroženo i posumnjala na sepsu. Odmah je ocu rekla da ga vodi na Hitnu medicinsku pomoć kat niže da se započnu mjere naprednog održavanja života i da ga se što prije preveze u KBC Split jer je svaka minuta bitna. Nakon sat i 20 minuta dijete je helikopterom odvezeno u Split gdje je ubrzo preminulo. U medije je dospio neslužbeni inspekcijski nalaz koji je pokazao da liječnici u Domu zdravlja i Hitnoj pomoći u Metkoviću nisu prepoznali kliničku sliku teško bolesnog djeteta, a nisu ga ni dobro pripremili za transport u Split.
Nakon ovih tragedija ispostavilo se da je u zaprešićkoj Hitnoj pomoći radio samo jedan liječnik, pa su zaposlena još dvojica, a da Hitna pomoć u Metkoviću zaključava svoja vrata kad njihov tim odlazi na intervenciju, pa pacijenti moraju zvati centar 112 koji im šalje bolnička kola iz barem pola sata vožnje udaljenih Ploča.
Ministar zdravstva Kujundžić je međutim javno predstavio rezultate inspekcije o smrti mladića u Zaprešiću po kojima je sustav dobro funkcionirao i sve je napravljeno prema standardima. Rekao je i da smrtni ishod ne bi bio izbjegnut ni da je u kolima Hitne pomoći bio liječnik. Početkom listopada najavio je da će novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti donijeti i promjene u organizaciji hitne medicinske pomoći kroz integraciju objedinjenih hitnih bolničkih prijama i županijske ili gradske hitne službe te liječnika u domovima zdravlja i koncesionara.
“I sada se oko 97 posto hitnih intervencija obavlja u bolničkoj hitnoj, a na ovaj ćemo način imati bolju iskorištenost cijele hitne, jer će, po potrebi, na teren moći izjuriti 6-7 timova”, rekao je Kujundžić, koji je prošli tjedan odbio komentirati okolnosti smrti dječaka u Metkoviću dok ne budu gotovi nalazi inspekcije Ministarstva zdravstva i obdukcije. Metkovcima koji su prošle srijede prosvjedovali zbog loše medicinske skrbi poručio je kako je spreman s njima razgovarati kad bude poznato što se događalo.
Dubravko Šmigmator
“Vidjet ćemo kad je došlo do urušaja, do multiorganskog zatajenja i kada je trebalo reagirati ne jednim testom, nego ozbiljnijim liječenjem koje je jedino moguće u bolnici”, zaključio je Kujundžić i ustvrdio kako se ulicom i prosvjedima ne može ništa riješiti.
Planove u vezi poboljšanja sustava hitne pomoći Vlada je sredinom listopada iznijela u svom očitovanju Saboru u povodu izglasavanja povjerenja ministru zdravstva. U njemu se, među ostalim, hvali suradnja Ministarstva zdravstva s MORH-om i MUP-om. Dva MORH-ova helikoptera na hitne medicinske intervencije polijeću iz Divulja pokraj Splita i s Krka, a MUP-ov iz Dubrovnika. No, svejedno je, navode, stav Ministarstva da to ne može ostati trajno rješenje zbog čega je nužno uspostaviti hitnu helikoptersku službu samo u medicinske svrhe. S obzirom na to da uspostava takve trajne i namjenske službe iziskuje znatna financijska sredstva, ove je godine, stoji u Vladinu dokumentu, izrađena Studija izvodljivosti uspostave hitne helikopterske medicinske službe (HHMS) koja je ukalkulirala nabavu helikoptera i medicinske opreme te uspostavu permanentnih i povremenih baza s ciljem postizanja standarda da pacijent bude medicinski zbrinut u roku od sat vremena. Stalne bi baze bile u Zagrebu, Splitu i na Krku, a povremene u Dubrovniku, Slavonskom Brodu i Karlovcu. Bila bi kupljena četiri helikoptera i početna ulaganja iznose 34,6 milijuna eura, što uključuje i obuku pilota i medicinskog tima.
Godišnji operativni troškovi funkcioniranja HHMS-a planirani su u iznosu od 4,6 milijuna eura, čemu treba pridodati 2,5 milijuna eura za plaće 49 zaposlenika. Projektom se predlaže djelovanje HHMS-a u obliku javno-privatnog partnerstva u kojem država kupuje helikoptere iz vlastitih sredstava i iz EU fondova, a privatni partner obavlja usluge helikopterskog prijevoza, odnosno upravljanja helikopterima u vlasništvu države. EU sredstva tražila bi se iz programa za razdoblje od 2020. do 2026. godine.
Predlaže se i uspostava pomorske medicinske službe prijevoza specijaliziranim brodicama, odnosno šest brodica koje bi bile stacionirane u lukama Mali Lošinj, Rab, Zadar, Šibenik, Supetar i Dubrovnik.
“Kako bi se osigurala kontinuirana dostupnost i kvaliteta zdravstvene skrbi za hitne pacijente, nedostatak liječnika u sustavu djelomično će se rješavati dodatnim edukacijama i omogućavanjem održivog prijenosa zadataka s liječnika na osposobljeno medicinsko osoblje u izvanbolničkoj hitnoj medicinskoj službi”, stoji u Vladinu očitovanju Saboru.
Od Ministarstva zdravstva nedavno smo zatražili da nam otkriju pojedinosti u vezi sa Studijom izvodljivosti uspostave HHMS-a, na što su nam odgovorili “da je u tijeku međuresorno razmatranje sadržaja studije te ista ne predstavlja javni dokument, već služi kao podloga stručnom timu u procjeni i donošenju odluke koji od mogućih i predloženih modela bi bio optimalan i najučinkovitiji za Republiku Hrvatsku”. Studija je, ističu u Ministarstvu, dala prikaz nekoliko modela uspostave HHMS-a, uključujući uvjete i primjenjivi regulatorni okvir koji je potrebno zadovoljiti za potencijalnu uspostavu HHMS-a. Vrijednost studije je, otkrili su nam, 157.900 kuna, a izradile su je tvrtke SENSUM d.o.o. iz Rijeke i AC PLUS d.o.o. iz Zagreba.
“Vladino očitovanje nestručno je napisano na temelju podataka iz studije koja je loše napravljena. To očitovanje je obmanjivanje Sabora. U Ministarstvu kažu da je to interni, a ne javni materijal. Kako je to moguće s obzirom da je plaćen iz državnog proračuna? Nestručni ljudi se bave ovim projektom od nacionalnog interesa jer hrvatski građani imaju pravo da u roku od sat vremena budu u bolnici”, komentira predsjednik udruge HHMP (Hitna helikopterska medicinska pomoć) Dubravko Šmigmator, koji se godinama zalaže za uvođenje HHMS-a, još 2004. napisao je projekt “Helikopterska hitna medicinska pomoć u Hrvatskoj” koji do danas, zaključuje, nikoga previše ne zanima iako se obraćao raznim državnim institucijama. On je 90-ih godina osnovao tvrtku Erdoco, koja je u Hrvatskoj specijalizirana za helikopterske montaže.
Šmigmator predlaže da samo treba hrvatskim okolnostima prilagoditi sustave koji godinama odlično funkcioniraju u mnogim europskim zemljama. Njemačka HHMS ima još od 1970., a Austrija od 1983. i u obje države djeluje u sklopu nacionalnih automobilskih klubova, što je u Hrvatskoj HAK. Smatra da su u brojke iznesene u studiji Ministarstva zdravstva nerealne, a najveći je problem što se predloženim rješenjem nikako ne može pokriti cijeli teritorij Hrvatske jer za to, tvrdi, nisu dovoljna četiri helikoptera, nego ih treba biti najmanje pet. Također mu se ne čini dobrim rješenjem da država kupi četiri helikoptera i prepusti privatnoj tvrtki da njima upravlja. Upitnom smatra i efikasnost prevoženja hitnih pacijenata, recimo onih koji su doživjeli infarkt, brzim brodovima, pogotovo kada je more nemirno.
Teritorij cijele Hrvatske, procjenjuje Šmigmator, mogao bi se kvalitetno pokriti s pet helikoptera i isto toliko baza, od kojih bi po jedna bila u Zagrebu i Slavoniji, a tri u priobalju. Za početak bi, kaže, u sklopu Hrvatskog autokluba trebalo osnovati zrakoplovnu tvrtku ovlaštenu za javni prijevoz helikopterima. Da bi pet lakih helikoptera tipa EC-135 opremljenih za pružanje hitne pomoći koji mogu prevesti četiri člana posade i pacijente moglo biti danonoćno u pripravnosti potrebno je osigurati za svaki po tri ekipe što znači - 15 pilota te isto toliko liječnika hitne medicine i medicinskih spasilaca. Takav helikopter leti brzinom od 250 kilometara na sat, ili četiri kilometra u minuti te, izračunali su u Austriji, omogućava osam puta brži transport pacijenata do bolnice nego kolima hitne pomoći. Sustavom bi se upravljalo iz jednog operativnog centra, a od ključne važnosti bilo bi u svim većim bolnicama urediti helidrome ili mjesta na koja se helikopter može lako prizemljiti. Jedan takav novi helikopter, kaže Šmigmator, košta oko 4,2 milijuna eura, ali ih je isplativije uzeti na leasing. Sve bi to, tvrdi on, godišnje koštalo oko 7,5 milijuna eura s uključenim troškovima leasinga, održavanja letjelica i plaćama posada. To je oko 1,75 eura ili 13 kuna godišnje po stanovniku, što je osjetno manje od troškova sadašnjeg tromog modela prijevoza pacijenata velikim vojnim letjelicama, a ostvarile bi se i brojne druge uštede. Skraćivanjem vremena dolaska pacijenta u bolnicu bi se, naglašava Šmigmator, znatno reducirali troškovi njegova boravka na odjelu intenzivne njege, cjelokupna rehabilitacija trajala bi kraće, a pacijenti bi brže postajali radno sposobni te bi se smanjili troškovi zdravstvenog i mirovinskog, ali i životnih osiguranja.
“Ovo što se dogodilo u Metkoviću može se dogoditi bilo kojem drugom djetetu u Hrvatskoj. Djeca su nezaštićena jer država nije sposobna uspostaviti HHMS. Moguće je da liječnik u maloj ambulanti ne može pomoći pacijentu, ali zato pacijent mora u najkraćem mogućem roku biti dopremljen u bolnicu”, ističe Šmigmator. Objašnjava kako ugroženi pacijent ima najveće šanse za preživljavanje i uspješan oporavak ako u bolnicu stigne u roku tzv. zlatnoga sata, odnosno najviše 60 minuta otkako ga je pogodio srčani ili moždani udar, prometna nesreća ili bilo koja druga okolnost zbog koje mu život visi o koncu.
I baš zato je jedno od osnovnih pravila suvremene hitne medicine – dopremiti pacijenta što je moguće prije do mjesta gdje će mu se pružiti sva potrebna pomoć. Da je helikopterom bio za desetak minuta prebačen u bolnicu, možda bi, kaže Šmigmator, bio spašen i mladić iz Zaprešića koji se ugušio na cesti. A takvih primjera, tvrdi on, nažalost ima mnogo. Čak 64 posto helikopterskih intervencija u Europi odnosi se na pacijente koji su pretrpjeli srčani ili moždani udar. Mali helikopteri mogu sletjeti na bilo koju površinu – uz cestu, na plažu, na bilo koji travnati teren pod uvjetom da je koliko-toliko ravan... MORH-ovi helikopteri, prema podacima kojima Šmigmator raspolaže, u Hrvatskoj godišnje u prosjeku prevezu 512 pacijenata, što državu košta oko 10 milijuna eura. Kad bi postojala helikopterska medicinska služba koja bi radila po istim kriterijima kao i u Njemačkoj, za taj bi se novac, izračunao je Šmigmator, moglo odraditi čak 2805 intervencija. Zadnji SDP-ov ministar zdravstva Siniša Varga 2015. napravio je sličan pilot-projekt po europskom modelu. Preko međunarodnog natječaja je Ministarstvo na četiri mjeseca angažiralo talijansku tvrtku koja je hrvatskim liječnicima osigurala dva helikoptera s letačkim osobljem. S promjenom vlasti projekt se vraća na početak.
Na pitanje zbog čega godinama toliko zagovara uspostavu HHMS-a Dubravko Šmigmator tvrdi da nema baš nikakva poslovnog interesa.
“Dopustite mi da ima i patriota. To je kao da me pitate zašto sam 1971. organizirao studentski prosvjed u Zagrebu ili zašto sam 1991. u dobi od 43 godine obukao ZNG uniformu i otišao na ratište. Želim samo da, ako u svojoj vikendici u Novom Vinodolskom dobijem srčani ili moždani udar, u zlatnom satu stignem do bolnice u Rijeci, što je magistralom ljeti nemoguće čak i kad vozilo Hitne pomoći upali plava rotirajuća svjetla”, zaključuje Šmigmator.
