ZA GLOBUS PIŠE Z. BAKOVIĆ

NAJOPASNIJE MJESTO NA SVIJETU: OVDJE BI MOGAO IZBITI NOVI VELIKI RAT Alarmantno vrenje u strateški ključnom akvatoriju prijeti sukobom velesila

    AUTOR:
    • Zorana Baković

  • OBJAVLJENO:
  • 11.09.2018. u 21:00

REUTERS

Kinesko-američki odnosi za proteklih su nekoliko mjeseci demonstrirali zastrašujući potencijal pogoršanja do točke pucanja. Korak od tržišta i trgovine teške 636 milijardi dolara do mogućeg oružanog sukoba najednom se učinio tako malim, a Južnokinesko more proglašeno je najopasnijim mjestom na svijetu

Kinesko-američki odnosi ne mogu biti ni pretjerano dobri, ali ni suviše loši - rekao je bivši kineski premijer Li Peng kada je prije gotovo dvije decenije između dviju sila narasla napetost upravo nad Južnokineskim morem.

Američki vojni avion EP-3 bio je u misiji 1. travnja 2001., i to na stotinjak kilometara južno od otočke pokrajine Hainan, kada su ga presrela dva lovca kineskog ratnog zrakoplovstva. Jedan od pilota je posebno bio raspoložen domoljubno pokazati da su Amerikanci na tuđem nebu, približio se špijunskom avionu malo previše, okrznuo ga krilom o krilo te se srušio u Južnokinesko more.

Oštećeni EP-3 morao se spustiti na Hainan ne čekajući odobrenje kineskih vlasti, i tako je počela desetodnevna drama, tijekom koje je Kina držala sva 24 člana posade u pritvoru, zahtijevajući od Washingtona javnu i eksplicitnu ispriku za smrt svog pilota te kršenje teritorijalnog suvereniteta, kao i obećanje da će prestati s misijama nadziranja iznad mora koje je neupitno dio kineskog suverenog teritorija.

Kriza je okončana nategnutim sporazumom, po kojemu je posadi dopušten povratak kući točno uoči Uskrsa, a avion je nekoliko mjeseci kasnije poslan u dijelovima, što je bio još jedan pokazatelj kineskog nezadovoljstva zbog američkog prisustva u regiji. EP-3 je ponovo sklopljen i popravljen u Texasu te ponovno poslan u špijunsku misiju, i to točno na isto mjesto gdje se dogodio incident. Bila je to poruka Pentagona pak da nikada neće prihvatiti kineska pravila igre u strateški važnome moru.

Odnosi između dviju sila nisu, doista, mogli biti isuviše loši, posebno ne nakon što se nekoliko mjeseci kasnije dogodio teroristički napad na New York te skrenuo američki fokus na drugog neprijatelja. Kriza je svejedno pokazala kako bi mogao izgledati početak pravog kinesko-američkog rata te gdje bi se oružani sukob između dviju zemalja potencijalno mogao dogoditi. Južnokinesko more proglašeno je najopasnijim mjestom na svijetu. Nada u očuvanje mira oslanjala se jedino na to da je u tom trenutku i Kini i SAD-u tržište bilo draže od poprišta, i što je više rastao obim njihove bilateralne trgovine, to se više činilo da je bivši premijer Li Peng bio u pravu.

No, otkako se u Bijelu kuću početkom prošle godine uselio Donald Trump, kinesko-američki odnosi prekoračili su tu imaginarnu crtu, i to u oba smjera. Isprva su se činili prisnijima nego ikada. Trumpova je unučica Arabella pred kineskim predsjednikom Xi Jinpingom i njegovom suprugom Peng Liyuan recitirala kinesku poeziju, Xi i Peng su osobno pratili Donalda i Melaniju Trump u obilasku carske palače u Pekingu, i činilo se kako se svijet doista kreće ka bipolarnosti još ranije nazvanoj “ChinAmerica”. Sva neriješena pitanja u okviru “najvažnijih bilateralnih odnosa na svijetu”, kako su ih često nazivali čelnici obiju država, ostajala su sigurno pokrivena trgovinom od 636 milijardi dolara.

A onda je Trump odlučio zatresti noseće stupove transpacifičke stabilnosti. Postavio je pitanje treba li tržište ostati otvoreno čak i onda kada služi najvećem suparniku za nagomilavanje trgovinskog suficita, krađu intelektualnog vlasništva i ubrzani pohod k statusu tehnološke velesile. Ponudio je zaštitu - za koju je još teško reći je li populistička floskula - svima koji su počeli osjećati negativnu stranu globalizacije s kineskim karakteristikama. Njegova prijetnja uvođenjem uvoznih carina na cjelokupni kineski izvoz, pri tome, otvorila je vrata k onom drugom ekstremu. Kinesko-američki odnosi su za proteklih nekoliko mjeseci demonstrirali zastrašujući potencijal pogoršanja do točke pucanja. Korak od tržišta do poprišta najednom se učinio tako malim.

“Napustite ovaj prostor smjesta i ostanite izvan njega kako bi se izbjeglo nerazumijevanje!” Upozoravala je tako kineska vojska američki špijunski avion P-8A Poseidon dok je 10. kolovoza nadlijetao četiri umjetno nadograđena otočića u arhipelagu Spratly ili, kako ga Kinezi nazivaju, Nansha (što doslovce znači Južni pijesak). Pentagon je, indikativno, na tu misiju pozvao i novinare televizijske kuće CNN, kako bi njihove kamere zabilježile ono što Washington uporno tvrdi da se događa: militarizaciju Južnokineskog mora od strane Pekinga, prvenstveno u cilju ostvarenja hegemonističkih ambicija azijske sile oslonjenih na “povijesno pravo”, koje je kineskom carstvu osiguravalo status osovine geopolitičkog univerzuma.

Američki vojni avion nadlijetao je hridi Suby, Vatreni križ, Johnson i Mischief, i uz obale prve, koja je u međuvremenu izrasla u pravi otok, Poseidonovi su senzori detektirali 86 brodova usidrenih u veliku lagunu. Na hridi Vatrenog križa, svjedoče CNN-ovi snimci, hangari su poredani duž duge piste, očito izgrađene za potrebe ratnih aviona.

Svaki put kada bi kineska vojska zatražila od Poseidonove posade da napusti kinesko nebo američka bi posada uzvratila jednakim odgovorom: “Ja sam suvereni imuni mornarički avion SAD-a, koji provodi zakonite vojne aktivnosti izvan nacionalnog prostora bilo koje obalne države, i u provođenju prava zagarantiranih međunarodnim pravom djelujem s punim poštovanjem prema pravima i obvezama svih država.”

CNN-ovi novinari su tu već bili i ranije. No, kada su u američkom vojnom avionu letjeli nad istim tim hridima 2015. godine (također uz uzbunjujuće zahtjeve kineske vojske da smjesta prekinu djelovanje i odu), na hridima nije bilo gotovo ničega od vojnih postrojenja kakve su vidjeli ovaj put.

“Tajni začin kineske agresije”, napisao je nedavno u New York Timesu Vince Beiser, autor još neobjavljene knjige “Svijet u zrncu: priča o pijesku i tome kako je on preobrazio civilizaciju”, “upravo je pijesak”. Ili bolje rečeno, ploveći bageri opremljeni pumpama, koji su s dubine veće od 150 metara izvukli više od jedne milijarde kubičnih metara pijeska i šljunka, te za proteklih 18 mjeseci nadogradili više od 12 četvornih kilometara novog tla.

REUTERS
 

Bitan zaokret u poimanju suvereniteta u 21. stoljeću, zaključuje Beiser, i to ne samo na kineskom primjeru, učinio je to da geopolitička moć pripada ne toliko onima koji su u stanju kontrolirati teritorij, koliko onima koji su u stanju proizvesti ga.

S tim se, dakako, postavlja i ključno pitanje što međunarodno pravo u novim uvjetima zabranjuje, a što dopušta, i tko je taj arbitar koji bi mogao presuditi tko što smije, a što ne smije raditi u spornome moru.

Stalni sud arbitraže u Haagu izrekao je prije dvije godine odluku po kojoj se kinesko pozivanje na povijesno pravo u definiranju suvereniteta nad akvatorijem unutar “devetocrtne linije” smatra nevrijednim. Radi se o demarkacionoj liniji koju službeni Peking povlači preko Južnokineskog mora u devet crtica, nadovezujući se na mapu suvereniteta, koju je iscrtala još kuomintanška Republika Kina. Filipini su zatražili mišljenje ove institucije, koja se na koncu izjasnila u korist službene Manile, ali je kinesko čelništvo unaprijed zaprijetilo da neće priznavati, a još manje provoditi odluku haškog suda, jednostavno zato što je, po kineskom mišljenju, u Južnokineskom moru odavno sve kristalno jasno.

Izborna pobjeda u svakom pogledu kontroverznoga Rodriga Dutertea u lipnju 2016. isprva je donijela kratkotrajno olakšanje. Zaokupljen progonom narkomafije u vlastitoj zemlji, novi filipinski predsjednik nije bio raspoložen ratovati sa susjednom velesilom, čiji mu je čelnik Xi Jinping u svibnju prošle godine eksplicitno zaprijetio da će biti rata ako pokuša provoditi arbitražnu odluku. No, kako mu je doma popularnost sada počela opadati, tako je Duterte sve izravnije počeo prijetiti Kini ratom, u slučaju, dakako, da ona unilateralno počne bušiti ispod mora u potrazi za naftom i drugim prirodnim blagom, da počne graditi bilo što na sprudu Scarborough te da blokira pristup brodovima otoku Thitu unutar Spratlyja, nad kojim Manila također polaže pravo suvereniteta.

Zaoštravanje tona između Kine i Filipina nije dobro, iako prava opasnost po regionalni mir ne vreba iz poremećenih odnosa između ovih dviju zemalja. Problematičnost ovakvih prijetnji krije se u filipinskom savezništvu s Amerikom, koje bi, čak i u slučaju sporadičnih oružanih okršaja, moglo uvući supersilu u rat protiv Kine. Posebno u trenutku kada bi takav scenarij savršeno odgovarao uzdrmanom Trumpu suočenom s povećanom opasnošću od ustavne tužbe.

Konverzacija između kineske vojske i američkog špijunskog aviona sama po sebi nije vrijedna usplahirene pozornosti. Iz razmjene prijetnji se, naime, neće tako lako rasplamsati oružani sukob s nesagledivim posljedicama. No, treba budno promatrati, ipak, koliko bi kojoj strani moglo biti u interesu izbrisati granicu između tržišta i poprišta, pa tekući trgovinski rat u nekoliko poteza preokrenuti u pravi okršaj. Američki mediji sve alarmantnije dodaju informacije o tome što je sve Kina dopremila na nadograđene otočiće.

Primijećeni su, recimo, bombarderi, a neke od zgrada izgledaju kao mogući hangari za balističke projektile. Kada je jedan kineski državni list napisao kako će se u blizini otoka instalirati plutajuće nuklearke, i to čak 20 njih, kako bi se sva ona postrojenja lako napajala strujom, Pentagon je upozorio na novu “nuklearnu komponentu” militarizacije Južnokineskog mora.

Ono na što najviše treba obratiti pozornost, međutim, prvenstveno je odlučnost Kine, s jedne strane, da, kako je Xi Jinping nedavno rekao američkom ministru obrane, “ne da niti pedalj svog teritorija”, te Amerike, s druge, da ne dopusti rast azijske sile do točke kada će postati nesvladivi izazivač američkoj dominaciji u Tihom oceanu, te i u Indopacifičkoj regiji, u kojoj se upravo odlučuje kako će izgledati geopolitička hijerarhija 21. ili čak 22. stoljeća.

Nakon što je Kina u Istočnom moru proglasila zračnoobrambenu identifikacijsku zonu (ADIZ), kakvu, naprimjer, ima SAD oko nekih svojih otočnih vojnih baza u Zapadnom Pacifiku, očekivalo se da će sličan potez povući i u Južnokineskom moru. No, azijska sila je odlučila ne izgovoriti ponovno iznimno osjetljivi naziv ADIZ-a, ali i da će u praksi primjenjivati mini identifikacijske zone (ili, kako ih Kinezi nazivaju, “zone upozorenja”) oko svakog pojedinog otočića i nadograđene hridi. Zahtjev da svaki strani brod ili avion zatraži odobrenje za prolaz kroz te zone, što se prostiru daleko izvan 12 nautičkih milja teritorijalnog mora oko otočića, dakako, podiže napetost u regiji.

No problem se dodatno usložnjava time što u kinesko-američkim odnosima ništa nije samo ono što se može izgovoriti. Niti se Trumpov trgovinski rat, naime, vodi samo oko poravnanja trgovinskog balansa i sprečavanja krađe visokotehnološkog znanja, niti se kineska obrana globalizma svodi na Xi Jinpingovu vjeru u slobodno tržište i otvoreni svijet. Na svakom se koraku, naime, događa sukob Titana, i staro uvjerenje nekadašnjeg kineskog premijera da kinesko-američki odnosi ne mogu biti previše loši danas više ne vrijedi.

Zabrinjavajući je, povrh svega, i razvoj situacije na Korejskom poluotoku, ili, konkretnije, zastoj procesa pomirenja između Pjongjanga i Washingtona. Sjeverna Koreja traži opipljivije garancije da neće biti uništena istog trenutka kada odbaci svoje nuklearno naoružanje, a Amerika ih uporno odbija dati. Još je veći problem to što za neispunjenje denuklearizacije Trump spremno i izravno optužuje Kinu.

Nakon što je bio zatražio od svog državnog tajnika Mikea Pompea da otkaže posjet Pjongjangu, koji je bio najavljen za sami kraj kolovoza, američki predsjednik je prvi put priznao kako “nema dovoljnog napretka u pogledu denuklearizacije Korejskog poluotoka”, i premda nije isključio mogućnost svog drugog susreta s vođom Kim Jong-unom, ovaj je put za probleme okrivio politički vrh u Pekingu.

Trump je, štoviše, izravno povezao trgovinski rat s denuklearizacijom te proizvoljno zaključio kako Kina “ne pomaže u tom procesu zato što smo bitno zaoštrili trgovinsko stajalište prema njoj”. Poslavši “najtoplije pozdrave i izraze poštovanja vođi Kimu, koga jedva čekam ponovno vidjeti”, američki predsjednik je očito oštricu okrenuo prema Pekingu, i to može značiti svašta.

Dodatna točka, na koju treba motriti kao na izvor opasnih varnica u već pregrijanim kinesko-američkim odnosima, nalazi se u Centralnoj Americi. Kada je El Salvador 21. kolovoza prekinuo diplomatske odnose s Tajvanom, e da bi iste uspostavio s Kinom, Jean Manes, američka ambasadorica u San Salvadoru, upozorila je kako to novo prijateljstvo nije samo stvar guranja Taipeija u diplomatsku izolaciju. “Ovo je strateška stvar, i svi moramo imati širom otvorene oči”, izjavila je ona novinarima. Kina i El Salvador su već uveliko u pregovorima o pretvaranju komercijalne luke La Union na istoku zemlje u novu kinesku vojnu bazu.

Iako je točno da je La Union bila točka preokreta, i to zato što se Tajvan oglušio o obećanja da će u njezinu rekonstrukciju uložiti poveći kapital, dok je Kina obećala da će to odmah učiniti, analitičari dvoje da se radi baš o izgradnji vojne baze. U svemu je tome relevantnija reakcija američke ambasadorice. Washington u svakom potezu Pekinga prepoznaje opasnost po vlastiti status globalne velesile. A kako Kina pak u svakom segmentu američke nervoze vidi nastojanje da joj se onemogući dalji uspon, odnosi između dviju sila već uveliko izlaze iz okvira koji je svojedobno definirao Li Peng. Posebno dobri, pri tome, više ne mogu biti. Suviše loši pak možda već jesu.

*autorica je specijalna dopisnica slovenskog dnevnika Delo za Aziju

 

Izdvajamo

Iz drugih medija