GLOBUSOVA ANALIZA

NEŠTO JE TRULO U DRŽAVI BLAGOSTANJA Kako su uspjeli Švedski demokrati? Usudili su se naglas izreći javnu tajnu...

INTS KALNINS / REUTERS

Jimmie Akesson

Ovogodišnji su švedski parlamentarni izbori privukli veliku međunarodnu medijsku pozornost. Vjerojatno nijedni dosadašnji europskoj i svjetskoj javnosti nisu bili tako zanimljivi kao ovi. A ni relevantni. Izbori su i u samoj Švedskoj u posljednjih nekoliko mjeseci bili glavna tema u medijima, a dominirali su i društvenim mrežama. Izlaznost je pokazala da su ih Šveđani shvatili ozbiljno. U državi s 10 milijuna stanovnika i 7 milijuna osoba s pravom glasa na izbore je izašlo njih više od 87%, odnosno 6,2 milijuna. Nevažećih je glasova bilo više od 56.000. U trenutku pisanja ovoga članka prebrojavaju se glasovi iz inozemstva i kasno poslani prijevremeni glasovi, u nekim se izbornim jedinicama glasački listići ponovno broje, a svi se nevažeći dodatno pregledavaju, pa su rezultati još uvijek preliminarni.

Usto su, prvi put u povijesti švedske demokracije, otkriveni ozbiljniji pokušaji izborne prijevare. Tijekom kontrole prebrojavanja glasova ispostavilo se da je na jednom izbornom mjestu blizu Uppsale komunističkoj stranci zaračunato 40% više glasova od osvojenih. U mjestu Botkyrka kod Stockholma čelnik ljevičarske stranke zelenih i zastup­nik u općinskom vijeću Ali Khalid pokušao je u tajnosti najvećoj desnoj stranci “prodati” 3000 glasova u zamjenu za podršku u dobivanju gradskog zemljišta i gradnju nove džamije. S tim bi glasovima konzervativci prvi put nakon 1994. osvojili vlast u općini. No ovi su to oprezno – zabezeknuti prijedlogom, ali i pazeći da ne uvrijede lokalnu islamsku zajednicu – dva tjedna kasnije pisano odbili. Mediji su ovaj pokušaj raskrinkali malo prije izbora pa se glasačko tijelo zelenih u tom mjestu prepolovilo. Tri dana nakon izbora na državnoj je televiziji u emisiji Uppdrag granskning (Provjereno) prikazana nova reportaža o tom slučaju. Osoba što je trebala “srediti” glasove lokalni je imam, koji je u petak uoči izbora, postigne li se dogovor, vjernicima, njih oko 4500, trebao narediti za koga će glasovati. Drugi predstavnik džamije, također uključen u ovu trgovinu, bio je izborni savjetnik (osoba koja birače upućuje u načela i postupak demokratskog odlučivanja) kojega plaća općina, što je dužnost koja zahtijeva apsolutnu/potpunu političku nepristranost. Ugledni politički komentator Mats Knutson izjavio je kako je taj slučaj šokantan i kako je riječ o političkoj korupciji za koju nitko nije vjerovao da u Švedskoj postoji.

Ipak, najveći dio izbornog procesa tekao je drukčije. Čelnici parlamentarnih stranaka tijekom predizborne kampanje vodili su oštru polemiku, ali pristojnu i uljuđenu, kako priliči Šveđanima. Kultura parlamentarne demokracije u Kraljevini Švedskoj ima duboke korijene; prvi su parlamentarni izbori održani početkom 20. stoljeća, a prvi na kojima je pravo glasa prošireno i na žene početkom 1920-ih. Ubrzo nakon što je vlast postala pitanje općega demokratskog izbora Švedskom su ovladali socijaldemokrati. Početak 20. stoljeća obilježili su radikalni ljevičarski pokreti diljem Europe, ali u Švedskoj nisu pronašli uporište. Utemeljitelj švedske socijaldemokracije Hjalmar Branting (1860.-1925.) objasnio je kako u Švedskoj pojam “socijaldemokracija” sadržava cilj (socijalizam) i način njegova postizanja (demokracija). Anarhisti, komunisti i drugi pristaše totalitarnih i nedemokratskih ljevičarskih ideologija izbačeni su iz stranke. Socijaldemokrati su političko djelovanje nastavili ne marksističkom klasnom borbom, nego izgradnjom snažnoga sindikalnog pokreta te postizanjem međuklasnih dogovora, uvažavanja i suradnje. Provođenjem dugoročne vizionarske politike u sljedećih su pola stoljeća socijaldemokrati zaposjeli medije, obrazovanje i pravosuđe, stvorili socijalnu državu te ideološki uspavano društvo blagostanja. Konzervativni su se probudili početkom 1990-ih, kad je Švedska među posljednjim europskim državama (zajedno s Albanijom) ukinula državni monopol na televiziju i radio. Politički je život postao zanimljiviji i manje predvidljiv.

Unatoč sporadičnim spletkama i nečasnom socijalnom inženjeringu (zainteresiran čitatelj neka pogleda karijere Gunnara i Alve Myrdal ili Olofa Palmea), načelo demokracije njegovala je i vladajuća lijeva i oporbena desna politička opcija. Koliko se to načelo razvilo, danas se vidi u načinu na koji i najljući ideološki i politički protivnici razgovaraju jedni s drugima. Najprije strpljivo saslušaju suprotnu stranu te uzvrate protuargumentom, nipošto uvredama, objedama ili prijetnjama. Ovo vrijedi i za parlamentarne stranke koje mediji nazivaju ekstremnima, kako na ljevici tako i na desnici. Pokreti ili stranke koji odstupe od načela pristojnoga političkog dijaloga ili posegnu za radikalnim idejama praktički nikad ne prijeđu izborni prag i završe na političkoj margini prije nego što sasvim iščeznu. Određenu iznimku predstavlja danas nepostojeća desničarska stranka Nova demokracija (Ny demokrati) koja je osnovana radi zbijanja šale. Ona je, predvođena dvojicom osebujnih, komičnih, karizmatičnih i bogatih vođa, 1991. osvojila 6,7% glasova i s 25 zastupnika četiri godine zabavljala naciju, a već na sljedećim izborima nestala je iz političkog života zemlje.

Vrlo je teško pronaći Šveđanina koji o bilo kojoj ideološkoj temi ima stavove koji su isključivi, netolerantni i agresivni. To ne čudi s obzirom na to da Švedska više od dva stoljeća nije sudjelovala ni u kakvim ratovima niti su je potresali ozbiljni sukobi i krize. Šveđani nemaju svoje partizane i ustaše. Mračne strane švedske povijesti – socijaldemokratsko koketiranje s rasizmom i nacizmom 1930-ih, prisilna sterilizacija desetaka tisuća socijalno i rasno nepodobnih te ratno profiterstvo tijekom Drugoga svjetskog rata – javnosti nisu zanimljive kao politički argumenti. Identitet većine Šveđana nije duboko ukorijenjen u povijesnim sjećanjima, ideološkim uvjerenjima, svjetonazorima, kao ni na pripadništvu ili nepripadništvu ikakvim skupinama (političkim, vjerskim, nacionalnim, navijačkim, staleškim…). Šveđani su nacija izrazito kritična prema vlastitoj i otvorena stranim kulturama. Najjača švedska ideologija je hedonizam, a on ipso facto ne teži trvenjima i borbenosti. Sredinom prošlog stoljeća u tajnosti su razvijali program kako da u slučaju sovjetske invazije organizirano i uredno kapituliraju.

U parlamentarnom životu Švedske tradicionalno postoje dva bloka, lijevi i desni. Socijaldemokrati dominiraju lijevim blokom, a podržavaju ih dvije manje stranke: zeleni (Miljöpartiet) i komunisti, koji su 1990. promijenili ime u Lijeva stranka (Vänsterpartiet). Desni blok predvodi stranka Umjerenih (Moderaterna), na čijem je čelu do 1999. bio kod nas nepopularni Carl Bildt. S njima su u koaliciji Liberali (Liberalerna), Stranka centra (Centerpartiet) i Kršćanski demokrati (Kristdemokraterna). Gotovo sve stranke koje se u Švedskoj nazivaju desnima za hrvatske su prilike u većini tema znatno bliže ljevici. Njihove stavove o pobačaju, homoseksualnim brakovima i posvajanju djece, tradiciji, religiji, sekularizmu, nacionalizmu, domoljublju, porezima ili ulozi države u raznim sferama života kod nas eventualno dijeli Radnička fronta. Razlike između lijevih i desnih postoje u pitanjima nacionalne sigurnosti (desni bi čuvali granice), obrazovanja (lijevi bi zabranili privatne i vjerske škole), pravosuđa (desni bi malo povećali kazne za teška kaznena djela) i, naravno, migracija.

Prema svim predizbornim anketama lijevi i desni blok bili su posve izjednačeni s oko 40% podrške glasača (što se pokazalo točno: lijevi su osvojili 41,8%, desni 39,4%). Pri tome su stožerne stranke, Socijaldemokrati i Moderati/Umjereni u svakom istraživanju dobivali najveći broj glasova (20-30%), dok su neke manje stranke obaju blokova bile na rubu prelaska izbornog praga od 4%. Tako su Kršćanski demokrati u posljednjih godinu dana imali podršku oko 3% birača, te se činilo da na ovim izborima neće ući u švedski Parlament, Riksdag. Tek nekoliko tjedana prije izbora istraživanja su pokazala da im potpora prelazi 5%. Na izborima su osvojili 6,4%, što je jedno od iznenađenja ovih izbora. Iznenađenje su donijeli i krajnje lijevi zeleni (Miljöpartiet) koji su jedva prešli izborni prag (4,3%), a predizborne ankete su im predviđale i do 50% više glasova. Nakon prebrojavanja, od 349 mjesta u Parlamentu lijevi je blok osvojio 144, desni 143, a Švedski demokrati (Sverigedemokraterna), stranka koju u medijima nazivaju “populističkom”, “krajnje desnom” i “ksenofobnom” i s kojima za sada nitko ne želi surađivati, 62 mandata i 18% glasova.

Ako bi se dogodilo da bilo koja, pa i najmanja stranka jednoga ili drugog bloka ne prijeđe izborni prag, to bi drugome bloku omogućilo relativnu (blokovsku) većinu i načelno prvenstvo u pokušaju sastavljanja Vlade. I dosadašnja je švedska Vlada sa socijaldemokratskim premijerom Stefanom Löfvenom bila manjinska, budući da konzervativne stranke nisu željele koalirati sa Švedskim demokratima kako bi sastavili većinsku Vladu. Logično hrvatsko rješenje u takvim okolnostima bilo bi sklapanje predizbornih koalicija, kojima bi se spriječilo ispadanje najmanjih stranaka iz Parlamenta. Štoviše, zašto ne pozvati i rubne stranke da se “podeblja” većina? Primjerice, radikalna lijeva Feministička inicijativa, koju predvodi nekadašnja čelnica Komunističke stranke Gudrun Schyman, na izborima 2014. osvojila je 3%, a na ovima 0,5% glasova. Ti postoci, koliko god nebitni, lijevima bi dodali a desnima oduzeli pokoje dragocjeno zastupničko mjesto. No u Švedskoj takvo što nikome ne pada na pamet. Predizborne koalicije nisu nedopuštene, ali se ne sklapaju. Pratio sam predizbornu kampanju posljednjih mjeseci i tjedana i nisam nijednom čuo da je itko spomenuo predizbornu koaliciju. Samostalno se izboriti za mjesto u Parlamentu pitanje je političke časti, integriteta i odgovornosti svake stranke u oba bloka i svakoga stranačkog čelnika osobno. Stranka koja svojim programom nije sposobna privući dovoljno glasača da prijeđe izborni prag nema što tražiti u Parlamentu, a kamoli u Vladi. U Švedskoj se obraz ne prodaje za fotelju. Nezamislivo je da kakva marginalna politička grupacija koja brojem pristaša više nalikuje na sektu nego na stranku na leđima koalicijskog partnera uđe u Parlament, a potom zaposjedne tri-četiri ključna ministarstva. A još da to uradi u Vladi stožerne stranke suprotnog bloka, Šveđanima bi bilo izvan svake pameti. Izborni inženjering koji bi iznjedrio kakav “švedski HNS” i ministre poput Vesne Pusić, Ivana Vrdoljaka, Anke Mrak-Taritaš, Predraga Štromara ili Blaženke Divjak u Švedskoj je načisto nepojmljiv. Jednako je nepojmljiv i premijer poput Andreja Plenkovića. Relativni izborni pobjednik radije će oformiti manjinsku Vladu, koalirati sa strankama iz suprotnog bloka koje su mu ideološki bliske (kao što su liberali socijaldemokratima) ili prepustiti sastavljanje Vlade političkom suparniku, nego pogaziti temeljna načela političke i ljudske pristojnosti. Švedski birači mogu biti nezadovoljni izborima, ali se malo tko nakon njih osjeća namagarčenim. Nema inicijativa. za promjenu izbornog sustava, a nisu nikome ni potrebne.

Poštenje je u švedskoj politici standard od kojega se ne uzmiče ni po cijenu gubitka vlasti, položaja u stranci ili posla. Uhvati li se koji dužnosnik s prstima u pekmezu, politička mu karijera završava istoga dana. Pod prstima u pekmezu, treba li uopće navoditi, ne misli se na višestruko prebojavanje petokilometarskog tunela ili obnovu kuća u Gunji po cijeni stanova u centru Zagreba. Dovoljno je da političar službenom karticom kupi Toblerone i pelene (kao što je učinila socijaldemokratska ministrica i nesuđena čelnica Mona Sahlin), utaji porez od 27.000 kuna (kao Gudrun Schyman, tadašnja čelnica Komunističke stranke, koja vjerojatno uopće nije ni skrivila taj prekršaj jer joj je poreznu prijavu popunio netko drugi) ili da privatne vožnje taksijem prikaže kao službene (kao dužnosnik Švedskih demokrata Stefan Jakobsson). Zanimljivo je i to da golema većina političara uhvaćenih u takvu, za hrvatske prilike jedva spomena vrijednu prekršaju sama napušta političke dužnosti, uključujući predsjednička, ministarska i zastupnička mjesta. Nečuveno je da netko medijsko prokazivanje svojeg lopovluka pripiše političkom progonu ili da ga stranka izbacuje posredstvom “visokih sudova časti”. Vjerojatno se u švedskoj politici nikad nije dogodilo da takav nastavi “dokazivati pravu istinu” kao nezavisni zastupnik kojemu se potom na mandatno-imunitetnim povjerenstvima mora skidati imunitet pa da se s optužbom za korupciju godinama istodobno povlači po sudovima i ide na posao u Sabor.

Osim što švedski političari slove za poštene, između njih i birača nema jaza. U Švedskoj općenito ne postoji maktdistans, odnosno odstojanje između birača i obnašatelja vlasti. Osobe koje vladaju državom ne smatraju se osobito posebnima, niti se tako ponašaju. Nije neobično susresti ih u šetnji gradom ili parkom. Ministricu vanjskih poslova Annu Lindh 2003. ubio je Srbin Mijailo Mijailović slučajno je ugledavši u trgovinskom centru bez tjelohranitelja. Nakon toga su pooštrene mjere osiguranja, ali po mišljenju sigurnosnih stručnjaka ne dovoljno. U Švedskoj se ne može govoriti o postojanju političkog establišmenta kojega se nezadovoljni narod ne može riješiti na izborima, pa mora posegnuti za referendumima ili populističkim pokretima. Stranku Švedskih demokrata mediji u Hrvatskoj nazivaju populističkom, ali ona to nije. U Švedskoj ne postoji sukob između “poštenog naroda” i nedodirljiva političkog establišmenta iz kakva se rađaju populistički pokreti. Švedski demokrati već drugi put postižu izborni rezultat koji ih čini trećom najvećom strankom švedskog Riksdaga, ali ne na platformi antagonizma naroda i vlasti, nego adresiranjem ključnog izazova modernoga švedskog društva, a to je pogubna migracijska i integracijska politika.

Ovim su izborima dominirale četiri teme: zdravstvo, globalno zatopljenje, porezi te useljavanje. U četiri prethodne godine manjinske socijaldemokratsko-zelene Vlade država je izgubila stotine liječnika i medicinskih sestara, a redovi za terapije su se udvostručili. Tijekom njihova mandata iz Švedske je iselio najveći broj Šveđana u povijesti države - čak 55.000 samo 2015. Više od 110.000 Šveđana trenutačno je na listi čekanja za primanje zdravstvene skrbi. Mnogi su pacijenti s najtežim bolestima pa im svaki tjedan čekanja smanjuje izglede da se izliječe. Premijer Löfven je krizu u zdravstvu osjetio na izbornom rezultatu: socijaldemokrati su s nešto manje od 28,5% glasova postigli najlošiji rezultat u povijesti. Globalne klimatske promjene koje je izazvao industrijalizirani Zapad tema su nad kojom se švedski političari – poput većine europskih kolega – moraju srčano zgroziti te brižnim, odlučnim pogledom u kameru svečano najaviti kako će njihov izborni uspjeh osjetiti sva pluća od Stockholma do Tokija. Alternativan stav bio bi ideološko svetogrđe i političko samoubojstvo. Svi čelnici stranaka suglasili su se o tome da Švedska mora smanjiti razinu onečišćenja koje proizvodi njihova industrija. No švedsko se gospodarstvo već odavno odgovorno odnosi prema okolišu i gospodarenju otpadima, pa bi dodatni napori koštali desetke milijarda, a stvarni učinak na globalnoj razini bio bi nikakav. Tu činjenicu, koju čak ni čelnik Švedskih demokrata nije smio javno izreći, izrekli su birači, pa je stranka zelenih jedva prešla izborni prag.

Polemika o porezu uglavnom je jalova. Ljevičari su svjesni da bi novim povećavanjem poreza zagušili gospodarstvo, a desni da bi njihovim smanjivanjem ugrozili svetu kravu švedskog društva, državu blagostanja (välfärdsstaten). Izdašna socijalna davanja, koja se još uvijek dodjeljuju kako istinski potrebitima (Švedska je jedna od najhumanijih država na svijetu) tako i onima koji taj humani sustav obilato i kreativno zlorabe, u vrijeme stabilne ekonomije nije pametno propitivati. Nezaposlenost iznosi podnošljivih 6,9%. To da je nezaposlenost među Šveđanima 3,6%, a među strancima više od 20% nije tajna, ali će taj podatak osim Švedskih demokrata malo tko iznijeti u predizbornoj debati. No zato je tajna koliki je udio stranaca u kriminalu. Zna se samo da je enormno nerazmjeran njihovu udjelu u stanovništvu. Za socijalnu skrb stranaca i suzbijanje kriminala među njima država izdvaja stotine milijardi, koje su se mogle pametnije uložiti da je pametnije vođena imigracijska politika. Javno iznošenje onoga što je općepoznato, ali se donedavno mediji i parlamentarne stranke nisu usuđivali o tome govoriti, donijelo je Švedskim demokratima stigmu rasista i populista, ali i 18% glasova, što je za trećinu više nego na izborima 2014. Švedski su demokrati općenito profitirali na otvaranju tema očuvanja švedske kulture, nacionalne sigurnosti te invazije i neuspjele integracije bliskoistočnih migranata. One su nakon godina guranja pod tepih ušle u javni prostor i bit će zanimljivo pratiti kako će nevični mediji i političari žonglirati tim vrućim krumpirom.

U međuvremenu je Državnome povjerenstvu za suzbijanje korupcije podnesena anonimna kaznena prijava zbog trgovanja glasovima u zamjenu za gradnju džamije na gradskom zemljištu. No povjerenstvo ne zna što će s njom. Sličan slučaj nikad nisu imali pa ne razumiju ni logiku takvih “dilova” niti imaju način njihova suzbijanja. Povjerenike možda pošalju na studijsko putovanje nekamo na jug da se raspitaju. Ako bi im opet zatrebalo.

Izdvajamo

Iz drugih medija