INOSLAV BEŠKER ZA GLOBUS

OD DIOKLECIJANA I ZVONIMIRA DO PLENKOVIĆA I MILANOVIĆA Čudesno bogatstvo škrte zemlje: Kako su nam pasivni krajevi dali najaktivnije političare

Profimedia; Boris Kovačev/CROPIX

 

Izborom Zorana Milanovića za petog predsjednika Republike Hrvatske i njegovom inauguracijom (18 veljače ili oko tog nadnevka) prvi put će se na obim po samorazumijevanju državničkim dužnostima u Republici Hrvatskoj – i na čelu države i na čelu izvršne vlasti – naći dva Dalmatinca istodobno. Ubojita kombinacija, rekli bi neki moji prijatelji kojima je i jedan jedini Dalmatinac, na primjer potpisani, teško izdrživ.

Možemo raspravljati o tome tko je Dalmatinac, a tko nije. Ovdje u tu kategoriju ubrajamo ljude porijeklom i rođenjem iz Dalmacije, te one eventualno rođene drugdje, ali koji su Dalmatinci po vlastitoj definiciji, odnosno po antropološkoj i kulturološkoj matrici koju iskazuju. Rođenje u Zagrebu nije bila prepreka ni ranije (npr. prije 70 godina, kada sam ondje rođen), još manje može biti sada, kada je Zagreb drugi grad po broju Dalmatinaca (i prvi po broju Hercegovaca, o čemu sljedećom prigodom).

Postoji opći dojam da je Dalmatinaca u politici više nego što bi ih zapalo po regionalnom, odnosno zavičajnom ključu. Da li zato što je u pasivnim krajevima državna služba dugo bila sigurniji izvor prihoda, ili zato što politika jest i govornička vještina, pa je vjerojatnije da vještac dojaše iz brbljavije populacije, ili zbog nekoga inog razloga – vrag će ga znati. Uostalom, s obzirom na broj stanovnika, Zagorci su razmjerno još zastupljeniji, a osobito ondje gdje se zaista odlučuje: u drugoj polovici prošlog stoljeća 40 od 50 godina, pa ti vidi. Doduše, samo dvojica, ali od kalibra, volio ih tko ili ne.

Sada je na djelu demokratski postupak, odlučuje narod, sposoban i mudar kakav već jest, riječ da bismo rekli. Bit će zanimljivo, nadajmo se i zabavno, osobito ako kresne kamen o kamen.

Naravno, nisu (tj. nismo) ni svi Dalmatinci isti, ne možemo po prethodnima suditi sadašnje, kamoli u njihovoj i našoj budućnosti, ali možda nije zgorega pogledati panoramu dosadašnjih Dalmatinaca državnika, dakle onih koji su, zbiljski ili makar formalno, vodili državnu vlast, uključivši u to i državotvorne organizme (na primjer Jugoslavenski odbor, koji je na Krfu pregovarao al pari s premijerom Pašićem i regentom Aleksandrom, s posljedicama ne baš dobrima, ali mogle su biti i puno gore – po Dalmaciju, u prvom redu).

Pa pođimo redom.

Od Demetriosa Hvaranina i Dioklecijana pa do Ive Josipovića i Zorana Milanovića nije bilo malo Dalmatinaca koje bismo mogli zvati državnicima, jer su bili na čelu države, ne nužno hrvatske, ili su presudno utjecali na njezinu povijest.

Dvojica su vladali Rimom: Dioklecijan kao car, Ivan IV kao papa (i sv. Kajo je bio papa, ali u njegovo doba pape još nisu imali državu).

Svi kneževi (dalmatinske) Hrvatske i svi hrvatski kraljevi u doba pune državne nezavisnosti, od Tomislava do Zvonimira, također su bili Dalmatinci. Neke od kasnijih kraljeva, osobito Karla Dračkoga, odnosno Sigismunda Luksemburškoga, bolje je u Dalmaciji ni ne spominjati, jer su je prodali za sitniš. Ne treba ih ipak kleti: sjeme im se već zatrlo.

I kasnije je bilo moćnih političara i političkih moćnih dinastija, poput kneževa krčkih, koji su se prozvali Frankapanima, ili kneževa bribirskih, tj. Šubićâ, od kojih bismo samo Pavla I mogli donekle uvrstiti u vladare, a svakako u državnike. Ipak, politička i državna nesamostalnost nije omogućila da se profiliraju državnici u suvremenom smislu riječi, ne suvereni, nego oni koji vode državu u ime suverena (sada već parlamenta, a ne vladara), oni koji joj kroje granice i budućnost. Prilika za ponovno profiliranje takvih državnika pružila se tek prije stotinjak godina, u počecima “kratkog stoljeća 1914-1989”, kako je tu epohu nazvao poneki povjesničar.

Wikipedia

Frano Supilo

 

Frano Supilo

(Cavtat, 30-XI-1870 – London, 25-IX-1917)

Ušao je u politiku kao pravaš, urednik dubrovačke Crvene Hrvatske, pa osnivač i urednik Novog lista. Supilo je (uz Trumbića i Smodlaku) ključno utjecao na postupnu izmjenu tokova javnog mnijenja, na razbijanje talijansko-srpske koalicije i formiranje hrvatsko-srpske koalicije, kao jedine djelatne protuteže germanizaciji, hungarizaciji, odnosno talijanizaciji dijelova hrvatskog teritorija. Bezuspješno je pokušavao (kao i Masaryk, uostalom) privoljeti madžarske i talijanske prvake na zajednički pritisak za federalizaciju i demokratizaciju Austro-Ugarske. Za prvoga svjetskog rata, otkrivši u Petrogradu sadržaj tajnoga Londonskog pakta, kojim su sile Entente obećale i Dalmaciju Italiji, kao cijenu za njezin ulazak u rat protiv Centralnih sila (Njemačke, Austro-Ugarske, Turske), Supilo je s Trumbićem i Meštrovićem inicirao Jugoslavenski odbor, ali se 1916 sukobio sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem zbog velikosrpskih pretenzija Srbije, te je istupio iz Odbora.

Wikipedia

Ante Trumbić

 

Ante Trumbić

(Split, 17-V-1864 – Zagreb, 17-XI-1938)

U politiku je ušao također kao pravaš, sa Supilom je inicirao Riječku rezoluciju 1905 za sporazum s Madžarima protiv Beča. Kao predsjednik Jugoslavenskog odbora potpisao je s premijerom Pašićem 1917 Krfsku deklaraciju. Kao predstavnik tek sastavljene Jugoslavije na mirovnim pregovorima u Parizu, morao je svladati otpore ne samo Italije, nego i srbijanskih radikala na čelu svoje vlade, pa nije uspio sačuvati za Jugoslaviju ni Zadar, ni hrvatsku Istru. Kao ministar vanjskih poslova potpisao je Rapallski ugovor, kojim je Italiji pripala i Rijeka. Nije prihvaćao Vidovdanski unitaristički ustav, zauzimao se za devoluciju (između federacije i unije). Hrvatskoj seljačkoj stranci pristupio nakon atentata na Radića, neko doba ju je faktički vodio (dok je Maček bio u zatvoru), formulirao je program Seljačko-demokratske koalicije (Zagrebačke punktacije).

Wikipedia

Josip Smodlaka

 

Josip Smodlaka

(Imotski, 9-XI-1869 – Split, 31-V-1956)

Ušao je u politiku kao pravaš, sukobio se s Trumbićem 1904 i godinu kasnije osnovao Hrvatsku demokratsku stranku, orijentiranu ka seljacima i kolonima, dok su pravaši ostali bliski posjednicima. Na toj platformi je izabran i u Carevinsko vijeće. U Jugoslaviji je prešao put od unionista, preko autonomista, do federalista. Poslije okupacije bio prvi predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Splita, a u prvoj partizanskoj vladi, Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije, bio je (1943-1945) povjerenik za vanjske poslove, tj. šef diplomacije.

Wikipedia

Vladimir Nazor

 

Vladimir Nazor

(Postira, 30-V-1876 – Zagreb, 19-VI-1949)

Vrstan pripovjedač i vrhunski hrvatski pjesnik (u četverolistu s Kranjčevićem, te s također Dalmatincima Tinom Ujevićem i Vesnom Parun), svoj nacionalni angažman iskazao je kroz Slavenske legende, Hrvatske kraljeve, Velog Jožu itd. S te platforme otišao je u partizane 1942, izabran za predsjednika Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943-1946), a zatim do smrti bio predsjednik Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske, i time nominalni šef federalne hrvatske države. Vicko Krstulović (Split, 27-IV-1905 – 28-IX-1988) bio je 1952-1953 nominalni šef hrvatske države kao predsjednik Prezidijuma Sabora NRH. Zauzimao se za jadransku orijentaciju Hrvatske i Jugoslavije. Na jednogodišnjoj dužnosti predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske bio je 1984-1985 brački karijerni diplomat Jakša Petrić (Postira, 1-VII-1922 – Zagreb, 1993). Predsjednici Izvršnog vijeća Sabora SRH (tj. premijeri) bili su i dvojica sveučilišnih profesora ekonomije. Hrvatsku vladu je 1972-1974 vodio Ivo Perišin (Kaštel Kambelovac, 4-VII-1925 – Zagreb, 30-VIII-2008), koji je bio i predsjednik splitske općine (gradonačelnik) 1965-1967, guverner Narodne banke Jugoslavije 1969-1972, te predsjednik Sabora SRH 1974-1978; naslijedio ga je kao premijer 1974-1978 Jakov Sirotković (Rab, 7-XI-1922 – Zagreb, 31-X-2002), kasnije predsjednik Jugoslavenske (pa Hrvatske) akademije i glavni urednik Enciklopedije Jugoslavije.

Wikipedia

Lujo Tončić Sorinj

 

Lujo Tončić Sorinj

(Beč, 12-IV-1915 – Salzburg, 20-V-2005)

Austrijski karijerni diplomat, unuk guvernera Kraljevine Dalmacije i sin austrougarskog konzula u (sadašnjoj Saudijskoj) Arabiji. Odbio je ući u diplomatsku službu Nezavisne Države Hrvatske zato što je njezina vlast predala Dalmaciju Italiji. Za drugoga svjetskog rata bio je njemački vojni obavještajac, a poslije rata se aktivirao u politici u redovima Austrijske pučke stranke (Österreichisches Volkspartei). Bio je austrijski ministar vanjskih poslova 1966-1968, a tajnik Vijeća Evrope 1969-1974. Na njegov prijedlog je Oda radosti iz Beethovenove IX simfonije postala himnom Evrope. Etnički se stalno deklarirao Hrvatom, a zavičajno Dalmatincem; uzeo je hrvatsko državljanstvo 1992, zbog čega je izgubio austrijsko (koje mu je naknadno ipak vraćeno).

zagreb, 160199
izbor zene godine 98, savka dabcevic- kucar
foto i brezovec
Foto I. Brezovec

Savka Dabčević-Kučar

 

Savka Dabčević-Kučar

(Korčula, 6-XII-1923 – Zagreb, 6-VIII-2009)

Partizanka nakon kapitulacije Italije 1943, ušla je u politiku 1944 kao komunistički omladinski rukovodilac u zbjegu u El Shattu. Kao sveučilišna profesorica ekonomije (doktorirala na Keynesovu državnom kapitalizmu) i komunistička političarka bila je predsjednica hrvatske vlade 1967-1969, te predsjednica Centralnog komiteta SKH 1969-1971. Kampanja protiv unitarizma i nacionalizma, inaugurirana na X sjednici CK SKH 1970, otvorila je prostor za nacionalne reivindikacije građanske Hrvatske, što je jugoslavenski predsjednik Tito skrhao u Karađorđevu potkraj 1971, pa je Dabčević-Kučar eliminirana iz politike sve do pada Berlinskog zida. Dovedena na čelo Koalicije narodnog sporazuma uoči izborâ 1990, mlakim angažmanom i neshvaćanjem situacije ostavila je više prostora za uspon Franje Tuđmana na vlast.

Split, 111008.
65. obljetnica VIII.Dalmatinskog udarnog korpusa koja se odrzala u Hrvatskom narodnom kazalistu u Splitu pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesica koji je bio i gost na svecanosti.
Milka Planinc na svecanosti.Milka Planinc je bila na celu Centralnog komiteta Komunisticke partije Hrvatske od 1972 do 1982 godine.
Foto: Duje Klaric / Cropix
Duje Klarić / CROPIX

Milka Planinc (desno)

 

Milka Planinc

(r. Malada, Drniš, 21-XI-1924 – Zagreb, 7-X-2010)

Sudionica splitskih srednjoškolskih demonstracija protiv svjedodžaba na talijanskome za okupacije 1941, partizanka nakon kapitulacije Italije 1943, ušla je u politiku kao partizanski komesar te je dugo bila komunistička funkcionarka, specijalizirana za rješavanje kriza. Pristala je uz Titovu logiku da je “bolje da samo sredimo stanje nego da nam ga srede Rusi”, pa je naslijedila Savku Dabčević kao predsjednica CK SKH 1971-1982. Bila je kompromisna predsjednica Saveznoga izvršnog vijeća (jugoslavenske federalne vlade) 1982-1986. Njezin kabinet je uspio kvantificirati jugoslavenske dugove, racionirati uvoz (s krizama u opskrbi naftnim derivatima i robom široke potrošnje), uočiti razloge krize, ali nije imao ni suglasnosti ni snage nametnuti mjere koje je predlagao, što je zapečatilo raspad Jugoslavije.

Sinj, 180314.
Veceras je u Gradskom kinu Sinj premijerno prikazan dokumentarni flim o zivotu uglednog sinjskog politicara Ante Mike Tripala nazvan
Paun Paunović / CROPIX

Ante Miko Tripalo

 

Ante Miko Tripalo

(Sinj, 16-XI-1926 – Zagreb, 11-XII-1995)

Potomak veleposjedničke obitelji i partizan prvoborac, kao angažirani komunist bio omladinski i studentski rukovodilac do 1962, sekretar Gradskog komiteta SKH u Zagrebu, pa Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SKH, član Izvršnog biroa Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ od 1969. Iako je smatran “Titovim nasljednikom”, pridružio se struji Savke Dabčević-Kučar, pa je skupa s njom eliminiran iz politike. Potkraj života bio je lider neutjecajne Akcije socijaldemokrata Hrvatske.

foto: tea cimas
stipe suvar
Tea Cimaš / CROPIX

Stipe Šuvar

Stipe Šuvar

(Zagvozd, 17-II-1936 - Zagreb, 29-VI-2004)

Pridružio se komunistima još u gimnaziji. Bio je sveučilišni profesor sociologije. Kao republički sekretar (ministar) za prosvjetu i kulturu 1974-1978 pokrenuo je izgradnju četiriju kapitalnih objekata kulture, među njima i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. To je bio najambiciozniji građevinski pothvat u dalmatinskoj kulturi od načelnika Bulata do danas (a u Hrvatskoj od Khuena i Kršnjavoga do danas). Bio je na jednogodišnjoj dužnosti predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije 1989-1990 (a time i virtualni član Predsjedništva SFRJ). Iako je obećao da će “reći popu pop, a bobu bob”, nije se dovoljno odlučno suprotstavio Slobodanu Miloševiću i njegovoj srbijanskoj vlasti koja je uzurpirala federalne prerogative u Jugoslaviji, “etnički čisteći” i Jugoslavensku narodnu armiju. Izabran je za člana Predsjedništva Jugoslavije (kolektivnoga državnog poglavara) 1990, ali ga je iste godine nova Tuđmanova većina u Saboru smijenila Stipom Mesićem. Potkraj života bio je vođa neutjecajne Socijalističke radničke partije.

Zagreb, 181110.
Bivsi premijer Ivo Sanader ponovno je odrzao press konferenciju u Saboru.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Ivo Sanader

 

Ivo Sanader

(Split, 8-VI-1953)

Doktor književnosti, bio je predsjednik Vlade 2003-2009 i time prvi Dalmatinac na čelu suverene izvršne vlasti u Hrvatskoj nakon narodnih vladara. U unutarstranačkim okršajima nakon Tuđmanove smrti izabran je 2000 za predsjednika HDZ. Pobjedničku izbornu kampanju te stranke 2003 postavio je na američki način, stavljajući u prvi plan svoju karizmu. Odmaknuo je HDZ od Tuđmanova radikalnog nacionalizma i izolacionističke desnice prema proevropskome konzervativnom centru. Nastavio je i ubrzao politiku zaduživanja za tekuću potrošnju a ne za razvitak. Pod Sanaderom Hrvatska je učlanjena u NATO, ali nije stigla ući u EU, ponajviše zbog nedovoljnog suzbijanja korupcije, neadekvatnog sudstva i neravnopravnosti u tržišnoj utakmici. Podcijenio je svjetsku financijsku krizu, uvjeravajući pučanstvo da Hrvatsku neće zahvatiti. Kobno je zakasnio s razboritim mjerama, pa je pokrenuo spiralu zaduživanja (13.610 kuna po stanovniku, još 17.012 po stanovniku u ostatku njegova mandata pod Jadrankom Kosor). Odstupio je sa čela Vlade i HDZ bez jasnog obrazloženja, isključen je iz HDZ kada joj se pokušao vratiti na čelo. Okrivljen da je stvorio paralelni sustav koruptivnog isisavanja novca za se i još neke dužnosnike, pobjegao u Austriju, gdje je zatvoren pa izručen u hrvatski istražni zatvor. Osuđen je pravomoćno na osam i pô godina zatvora zbog primanja mita.

Zagreb, 300514.
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipovic snimljen u svom uredu na Pantovcaku.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matić / CROPIX

Ivo Josipović

 

Ivo Josipović

(Zagreb, 28-VIII-1957)

2010-2015 treći predsjednik Republike Hrvatske, poslije pobjeda na unutarstranačkima, pa na predsjedničkim izborima 2009 (sa 60 posto u drugom krugu), na kojima je naglašavao suzbijanje korupcije i zahtijevao “glas za pravdu”. Po majci i ocu iz Baške Vode, sâm se deklarira kao Dalmatinac. Sveučilišni profesor i na Pravnom fakultetu i na Glazbenoj akademiji (samo je još Vytautas Landsbergis bio sveučilišni profesor pedagogije i skladanja pri stupanju na čelo Litve). Autor znanstvenih i stručnih radova s područja kaznenog i međunarodnog kaznenog prava. Među nagrađenim skladbama su mu: Samba da camera, Tuba ludens, te Drmeš za Pendereckoga (također skladatelja i državnog poglavara). U politici 1980-1994 (kao član SKH/SDP) i ponovo od 2003 (kao član SDPH, nakon poraza stranke na izborima). Poslije poraza na predsjedničkim izborima 2015 osnovao je bezutjecajnu stranku nazvanu Naprijed Hrvatska! (2019 uključena u SDPH). Otkrivao je hrvatske zatočenike u srpskim logorima. Zastupao je Hrvatsku pred međunarodnim sudovima. Pravni je autor Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom, tužbe protiv Srbije zbog genocida i još nekih bitnih pravnih dokumenata.

Split, 251018.
Intervju s predsjednikom Hrvatske vlade Andrejom Plenkovicem.
Foto: Paun Paunovic / CROPIX
Paun Paunovic / CROPIX

Andrej Plenković

 

Andrej Plenković

(Zagreb, 8-IV-1970)

Hrvatski premijer, sin sveučilišnog profesora emeritusa iz Svirča na Hvaru i majke liječnice iz Makarske (a i supruga mu je iz Dubrovnika), magistar znanosti međunarodnog prava i profesionalni diplomat (1994-2010), državni tajnik za evropske integracije (2010-2011). U stranačkoj politici je od 2011, kada je pristupio Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Zastupnik u Hrvatskom saboru 2010-2011, hrvatski zastupnik u Evropskom parlamentu 2012-2016, gdje je bio potpredsjednik Odbora za vanjske poslove. Odstupio je kao evrozastupnik 2016, naslijedivši Tomislava Karamarka (još jednog Dalmatinca) na čelu HDZ. Pod njegovim vodstvom stranka je tri mjeseca kasnije, u rujnu 2016, pobijedila na parlamentarnim izborima. Predsjednik je četrnaeste Vlade Republike Hrvatske, od listopada 2016, u kojoj je u tri godine u 19 ministarskih resora imao 36 različitih ministara (neki su morali odstupiti radi korupcijskih skandala). Predsjedajući je Evropskog vijeća u prvom polugodištu 2020.

Zoran Milanović

(Zagreb, 30 listopada 1966)

Hrvatski izabrani predsjednik Republike, sin političara (“proljećara” pa hadezeovca) iz Glavica kod Sinja i majke iz Senja, magistar evropskog i komparativnog prava. Usput, kako je sam izjavio – nije presudno, u normalnoj zemlji ne bi bilo ni bitno – unuk jednog partizana i jednog ustaše i utoliko ogledan primjerak Tuđmanova pomirbenog plana.

Profesionalni diplomat 1993-2003. U stranačkoj politici od 1999, kada se učlanio u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Pomoćnik tadašnjeg ministra vanjskih poslova Tonina Picule 2002-2003. Nakon smrti Ivice Račana 2006 izabran za predsjednika SDPH pobijedivši na unutarstranačkim izborima Željku Antunović. Unatoč pozitivnim prognozama, SDPH je pod Milanovićevim vodstvom izgubio parlamentarne izbore 2007. Iako mu je pripisana odgovornost za poraz, ponovno je izabran na čelo svoje Partije.

Na čelu “Kukuriku” koalicije (nazvane po restoranu gdje je sastavljena) i zagovarajući njezin Plan 21, bio je nakon njezine parlamentarne pobjede 2011 predsjednik Vlade RH. Od 21 točke Plana radi kojega je izabran njegova vlada je ostvarila četiri, te djelomično još dvije. Potpuno je podbacila u racionaliziranju troškova državne i lokalne birokracije; potpuno odustala od obećanog racionaliziranja broja županija i općina. Milanović je, doduše, bio suočen s repovima krize koju Sanader i njegova vlada nisu znali prepoznati ni kad su novine o njoj pisale, te zaskočen pobunom branitelja koji su zahtijevali privilegije koje im nisu bile oduzete. Zaključivši da će investiranjem u potrošnju amortizirati dio nezadovoljstava, Milanovićeva vlada se zadužila za 18.882 kune po stanovniku, više i od jedne vlade u jednokratnom mandatu, ali ipak manje od dva mandata vlada Sanader-Kosor. Javni dug je u zadnjoj godini Milanovićeva mandata dosegao rekordnih 291,8 milijardi kuna, to jest 86,7 posto društvenoga brutoproizvoda u toj godini (60 posto je gornja granica dopustiva po maastrichtskim parametrima, 80 posto je granica s koje je povratak već veoma spor i težak). Nije bilo dovoljno što je njegova vlada podigla osnovnu stopu PDV sa 23 na 25 posto, zakačila tim porezom dotad izuzete proizvode i usluge, s druge pak strane smanjivši doprinose za socijalna osiguranja, te dio plaća u javnom sektoru.

Milanović je odstupio s dužnosti premijera nakon izgubljenih parlamentarnih izbora 2015, a s dužnosti predsjednika SDPH nakon izgubljenih prijevremenih parlamentarnih izbora 2016.

Izdvajamo

Iz drugih medija