TVRTKO JAKOVINA PIŠE ZA GLOBUS

POVRATAK MRTVOG PAVELIĆA Je li Hrvatska spremna prihvatiti ratnog zločinca?

    AUTOR:
    • Tvrtko Jakovina

  • OBJAVLJENO:
  • 02.08.2018. u 20:00

People attend a demonstration against plans by Spain's Socialist government to remove the remains of fascist dictator Francisco Franco from the Valle de los Caidos state-funded mausoleum and to transform the monument into a place to remember the civil war rather than glorify the dictatorship, in San Lorenzo de El Escorial, outside Madrid, Spain, July 15, 2018. REUTERS/Javier Barbancho - RC146F446E80
REUTERS/Javier Barbancho

U Dolini palih pokopano je 33.700 tijela, poginulih i ubijenih u građanskom ratu od 1936. do 1939., falangista, ali i republikanaca. I sam Franco tu je pokopan 1975.

Ako se posmrtni ostaci ustaškog poglavnika Ante Pavelića i zapovjednika Jasenovca Vjekoslava Luburića ekshumiraju iz groblja u Španjolskoj i prenesu u Hrvatsku, Vlada će imati veliki problem: njihovi bi grobovi mogli postati mjesto hodočašća pripadnika krajnje desnice i detonator novog rata između “ustaša” i “partizana”.

U Hrvatskoj se o Španjolskoj, ili bolje rečeno grobovima u Španjolskoj govorilo puno više nego što se pričalo o politici povijesti i stvarnim problemima koje Građanski rat još uvijek izaziva među Španjolcima. Više je puta nekoliko hrvatskih političara, poput aktualnog ministra zdravlja dr. Milana Kujundžića, pa nekadašnjeg potpredsjednika Vlade i ministra obrane i zdravlja dr. Andrije Hebranga, pa aktualnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Davora Šukera, navodno tijekom slučajnih šetnji madridskim grobljima došlo do počivališta poglavnika NDH Ante Pavelića. On je u Madridu pronašao utočište, baš kod katoličkog konzervativca, a navodno ne i fašista, Francisca Franca.

O Dolini palih (Valle de los Caídos) govorilo se mnogo devedesetih, kada je predsjednik dr. Franjo Tuđman u nekoliko navrata predložio da se upravo po španjolskom modelu pomiješaju kosti poginulih na Bleiburgu i u Jasenovcu. Pitanje je je li se ikad jasnije promislilo što je sve značila takva ideja. “Kosti u mikseru”, kako ih je nazvao Feral Tribune, postali su jedan od simbola tuđmanizma. Nastojanje da se stvori “spomen-područje svih hrvatskih ratnih žrtava” osudili su pripadnici svih skupina stradalih u Jasenovcu. Slavko Goldstein, u ime Židovske općine, bio je napisao: “Ne dopuštam Vam da to činite, a vjerujem da Vam to neće odobriti nijedan od mnogih tisuća čiji preci ili rođaci leže ubijeni u Jasenovcu. Jeste li ikoga od nas pitali za suglasnost, što bi bilo minimalni zahtjev civiliziranog ophođenja i obzirnosti prema obiteljima mrtvih?”. Protestirao je i Bogdan Bogdanović, autor jasenovačkog Cvijeta. Protestirali su iz vašingtonskog Muzeja holokausta i pozvali “hrvatski narod da zaustavi svog predsjednika”, a tadašnji državni tajnik SAD-a Warren Christopher upozorio je na “štetnost povijesnog revizionizma”.

Danas je valjda jasno kakav bi kaos izazvala ideja o “kostima u mikseru” da se slučajno ostvarila. Vjerojatno tek “istaknuti član dugopoljskog HDZ-a” Anđelko Bosančić, koji je u proljeće 2018. zadržan u austrijskom zatvoru jer je na Bleiburgu pozdravljao fašističkim pozdravom, misli da je ideja možda i bila dobra, jer mu se u Hrvatskoj zasigurno ne bi dogodila epizoda iz Austrije kancelara Kurtza.

Nakon što su svjetske novine počele govoriti o planovima novih španjolskih vlasti da se Francisco Franco konačno iseli iz Doline palih, pojavila se krajem srpnja 2018. i priča o tome kako će Španjolci Hrvatskoj vratiti kosti ustaških prvaka Vjekoslava Luburića i Ante Pavelića.

 

Da su obitelji Pšeničnik-Pavelić i Luburić dosad željele prenijeti kosti svojih predaka u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu, to su vjerojatno već mnogo puta mogle učiniti. Ne bi vjerojatno bilo puno onih koji bi ih odgovarali ili onemogućavali; dapače, vjerojatno bi se mnogi uprli dokazivati kako “o pokojnicima sve najbolje” i da svi imaju pravo na konačni mir i slično. Što bi bilo s manje mira u Hrvatskoj da se tako nešto i dogodi, lako se može pretpostaviti. Smisao novog španjolskog zakona nije da se povijesne dvojbe rasplamsaju stvaranjem novih mjesta okupljanja za one koji su nesretni zbog ishoda neke povijesne epohe. Sasvim opravdano možemo pretpostaviti da bi takve grobnice među dijelom Hrvata postale mjesta hodočašća. Zato je bolje nadati se da će guslarski stihovi “u Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata” i dalje vrijediti, da će pojedini naši prvaci i dalje “slučajno” tumarati grobljima, ako već žele do posljednjeg počivališta Ante Pavelića.

Španjolska se često s Hrvatskom uspoređivala kada je riječ o politici prošlosti i nastojanju da se prevladaju povijesni prijepori. Slučajevi su dijelom slični, ali je hrvatski, u određenom smislu, složeniji. Kod nas je više ratova i više sustava, a manje otvorenosti. U Španjolskoj se, svejedno, sve do danas vodi jedna ista rasprava koja je prema nekim povjesničarima počela početkom 19. stoljeća, kulminirala u Građanskom ratu 1936. - 1939. i zakrila sve povijesne rasprave i sva druga povijesna zbivanja. Rasprava se posljednjih mjeseci vodi i oko samog Francisca Franca, ekshumacije njegovih posmrtnih ostataka i ekshumacije mnogih drugih pokopanih u Dolini palih.

Tranzicija u španjolskom odnosu prema prošlosti počela je donošenjem zakona 1977. kojim je obećana amnestija svima, za sve što se dogodilo tijekom rata ili tijekom diktature. “Pakt zaborava” - Pacto de olvido, zavjet šutnje, počeo se dramatično propitivati s obećanjem parlamenta iz 2004., a onda zakonom iz 2007. Bilo je to jednu generaciju prekasno, ali i Francova je vlast trajala dugo, da su njegov život i zaleđene prilike u Španjolskoj dio ideja koje su vodile sukob iz 1930-ih umili, učinili prihvatljivijima. Španjolci su, naime, 2007. donijeli zakon o povijesnom sjećanju kojim su iz javnog prostora trebali biti uklonjeni svi preostali simboli frankističkog režima. Zakon je donijela Socijalistička vlada Josea Luisa Rodrigueza Zapatera, čiji je djed poginuo boreći se kao republikanac. Ponovo je krenuo val preimenovanja desetaka ulica i micanja spomenika koji su još stajali diljem zemlje. Franco na konju ispred ministarstva okoliša u Madridu maknut je 2005. godine. U Valenciji je sličnu takvu skulpturu socijalistički gradonačelnik, uz velike poteškoće, uklonio već 1983. godine, a radnici su tamo morali nositi skijaške maske preko lica. Neke su ulice vrlo brzo dobile nova ili stara imena, neke tek desetljećima kasnije. Sve je s vremenom postalo lakše i manje tenzično. Skidanje spomenika i mijenjanje imena ulica daleko je manje sporno od seljenja kostiju. Novi zakon obećavao je državnu pomoć onima koji su smatrali da su bili kinjeni, koji su željeli da ih se čuje, koji su željeli da se identificiraju kosti poginulih.

Zapaterova vlada zamijenila je konzervativnog premijera Aznara. Aznarov je djed bio španjolski veleposlanik na Kubi u vrijeme Franca, a Zapatero je unuk strijeljanog republikanca. Nova je vlast nudila sredstva za iskapanje posmrtnih ostataka onima koji su to željeli. Unuci stradalih, barem onih iz republikanskih obitelji, smatrali su kako je dugo razdoblje pomirenja bilo tek doba produljene koncesije na zločine i da se računi trebaju naposljetku barem podvući, ako se više ne mogu naplatiti. Zakon je istu mogućnost davao i za stradale od republikanaca, o čijim se žrtvama također nije uvijek adekvatno govorilo. Vlada nedavno smijenjenog Mariana Rajoya, koja je na vlast došla 2011. i vladala do 1. lipnja 2018., takvo je financiranje obustavila, govoreći da će sve samo produbiti povijesne podjele.

Empfang des Reichsfühers SS Himmler beim Caudillo
Während seines Aufenthaltes in Spanien, der im Zeichen der deutsch-spanischen Freundschaft stand, empfing auch der Staatschef Franco den deutschen Gast.
UBz: Reichsführer SS Himmler während des Empfangs bei dem Generalissimus Franco. Ganz rechts der spanische Aussenminister Serrano Suner, hinter dem Caudillo (halb verdeckt) General Moscardo.
Herausgabe 25.10.1940
Bundesarchiv

Nova španjolska vlada predvođena Pedrom Sánchezom planira tijelo caudilla Francisca Franca (na slici dolje s Heinrichom Himmlerom) preseliti iz Doline palih na neko manje vidljivo, manje glamurozno mjesto

 

U konzervativnoj Narodnoj stranci bili su i protiv zakona iz 2007. Narodna stranka s prošlosti se odlučila obračunavati šutnjom, smatrajući da je proces pomirenja počeo još šezdesetih te je dovršen prije nego što je Franco umro. Rat je zlo i rat se nikada ne smije ponoviti, to je dovoljno za pomirenje. Zar će se uništiti i sve drugo što je izgrađeno za vrijeme Franca, pitaju se oni koji bi selili posmrtne ostatke frankista.

Nekoliko mjeseci prije nego što je u Madridu 2018. na vlast ponovo došla Socijalistička partija, polovicom ožujka New York Times objavio je dugački članak Rafaela Mindera o grobnici Gonzala Queipa de Llanoa u Sevilli. Bazilika u srcu trećeg po veličini grada u Španjolskoj, uza zid ispred kojeg je Gonzalo Queipo de Llano likvidirao poražene protivnike, odabrana je za njegovu grobnicu 1951. godine. U istoj bazilici pokopan je i Francisco Bohórques Vecina, njegov bliski suradnik. Sevillu je de Llano osvojio brzo, na početku rata 1936., a onda pozvao građane da se pridruže vojsci i likvidiraju svakog ljevičara kojeg ugledaju. Takvih je, prema procjenama, bilo 45.000 na jugu Španjolske. Mada ga je Francisco Franco kao konkurenta maknuo u stranu, pokopan je kao “arhetip španjolskog vojnika”, “zaštitnik katolicizma”. Originalni fašistički simboli koji su postavljeni na grob, reference na vojni udar, oznaka vojnog čina, sve je s vremenom maknuto s groba u bazilici. Dio stanovnika zato misli da ga treba ostaviti gdje je ležao posljednjih gotovo sedam desetljeća. Oni koji su izgubili rođake zbog svega što je Queipo de Llano činio ne misle da je problematičan samo natpis na grobu, nego sam lik i čovjek čiji su posmrtni ostaci u grob položeni. Takvih je bila većina u Pamploni, gdje su 2016. ekshumirani Emilio Mola i Jose Sanjurjo, lokalni vođe puča iz 1936. U Sevilli je problem i u zemljištu na kojem je bazilika sagrađena, a čiji je vlasnik katoličko bratstvo s više od 14.000 članova. Crkva se o cijelom slučaju uopće nije oglasila, iako je desetljećima ostajala pri staroj interpretaciji Građanskog rata u Španjolskoj kao križarskog pohoda vjernika protiv nevjernika.

Onda je prije nekoliko tjedana na vlast u Madridu došla Socijalistička partija Pedra Sáncheza. Novi je premijer nastavio Zapaterovu politiku, predlažući da se stvori banka DNK i pomogne u identifikaciji ne samo onih pokopanih u Dolini palih nego i drugih u 114.000 neidentificiranih grobova diljem zemlje. Nove bi vlasti željele i da se samo tijelo Francisca Franca preseli na neko manje vidljivo, manje glamurozno mjesto. Lijeve partije, Baski i Katalonci mogli bi podržati takvu premijerovu odluku. Da sve ponovo ne izazove teške rasprave kao u vrijeme Zapatera, sada bi Franca trebalo izvaditi brzo i tiho. Lokalne vlasti u Galiciji razmišljaju što učiniti s kućom nekadašnjeg generalisimusa, koja je sagrađena na oduzetoj zemlji, sada nakon što je preminula i Francova kći.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju novog Globusa!

 

Izdvajamo

Iz drugih medija