Kada je objavljena informacija da Vlada predlaže slanje 300 vojnika u sklopu NATO-ovih operacija, među kojima je i ona na ruskoj granici, oporba je tražila obrazloženje i odgovor hoće li to utjecati na hrvatsko-ruske odnose koji ionako nisu briljantni.
Zamjerka je i što Sabor nije bio dovoljno informiran i sudjelovao u izradi tog prijedloga, a Robertu Podolnjaku zasmetalo je što će Hrvatska slati gotovo isto toliko vojnika koliko su spremne poslati velike zemlje poput Njemačke (450), Kanade (450), Francuske (450) i Španjolske (450). Italija će poslati 160 vojnika, Rumunjska 120, Belgija 100, susjedna Slovenija 80. “Mi smo po tome vojna velesila”, zaključio je Podolnjak, uz dodatak da mnoge zemlje poput Portugala, Mađarske, Češke, Danske, Bugarske, Grčke i Turske neće sudjelovati u ovim NATO-ovim operacijama.
Rasprava o broju vojnika
Prvi put otkako smo u članstvu NATO-a postavlja se pitanje hrvatskog sudjelovanja u jednoj vojnoj operaciji, nakon što su naši vojnici godinama dobivali, i dobivaju, pohvale za dosadašnje aktivnosti. Posebno one u Afganistanu, gdje su se pripadnici HV-a pokazali kao izuzetno dobro školovani i osposobljeni vojnici, koji danas obavljaju i krajnje komplicirane zadatke.
Vlast i oporba nastavit će raspravljati o tome koliko vojnika treba poslati, ali dileme trebamo li ili ne sudjelovati u NATO-ovim operacijama nema. Mi smo članica tog najmoćnijeg vojnog saveza, a samim time moramo sudjelovati u aktivnostima koje su iz godine u godinu, zbog ozbiljnih zaoštravanja u svijetu, sve zahtjevnije i kompliciranije. Kada je NATO odlučio poslati vojnike na samu granicu s Rusijom, ta odluka sigurno nije donesena preko noći, niti je trebala biti samo i isključivo zbog nekih propagandnih razloga. Riječ je o vrlo složenom odnosu između Zapada i Rusije, koji iz dana u dan poprima sve dramatičnije tonove.
Uostalom, pokazao je to i dolazak američkog potpredsjednika Mikea Pencea u Podgoricu, a drugi čovjek SAD-a sve više preuzima ulogu da prenese delikatne stavove Washingtona europskim saveznicima. Ako se rezimiraju poruke koje je Donald Trump uputio iz Varšave i sada Pence iz Podgorice, posve je jasno da američka administracija neće prekriženih ruku promatrati ni što se događa na europskom jugoistoku, ali ni u istočnoj i srednjoj Europi. Pence je vrlo oštro kritizirao Rusiju, optuživši je da na silu želi mijenjati granice na zapadnom Balkanu, a dokaz za to mu je akcija obavještajaca u Crnoj Gori, uoči izbora, kada je, navodno, ruski cilj bio upasti u parlament i ubiti premijera. U Poljskoj je Trump jasno dao na znanje da Amerika itekako ima interes za suradnju sa zemljama srednje i istočne Europe, na koje je u prošlosti Moskva redovno “bacala oko”. Ostaje, naravno, i Ukrajina, kao središnje mjesto gdje bi se ubuduće mogli još više zaoštravati američko-ruski odnosi.
Svečani ispraćaj 6. kontingenta OS RH u misiju Resolute Support u Afganistan
Dobra članica
Gdje je u svemu tome Hrvatska? Prije svega, članica je EU i NATO-a, a visoki dužnosnici vojnog saveza kažu, ne kao pusti kompliment, da smo vrlo dobra članica, po nekim aspektima najbolja od svih koje su u zadnje vrijeme u njega ušle. Samim time Hrvatska, kao i sve europske zemlje koje su i članice EU, ima svoje interese, a oni su prije svega u tome da se sačuva mir u ovom dijelu Europe, ali i u cijeloj Europi. Sudjelujući u vojnim misijama učvršćuje se naš položaj u NATO-u, a to nije zanemarivo. Za hrvatsku sigurnost pogotovo.
Istovremeno, Hrvatska je napokon shvatila da treba popraviti odnose s Rusijom, pa uskoro i Kolinda Grabar-Kitarović ide u posjet Moskvi. Bit će to prilika da hrvatska strana kaže da njen angažman unutar EU i NATO-a nipošto nije usmjeren protiv Rusije. Hrvatskoj bi mnogo više odgovaralo da prestanu tenzije između Amerike i Rusije, da se ukinu sankcije Moskvi i da hrvatski gospodarstvenici budu prisutniji na ruskom tržištu. Hrvatskoj ne bi odgovaralo ni da se zaoštre odnosi između Amerike i EU, jer bi u tom slučaju bila u vrlo nezgodnoj situaciji. Ali, Hrvatskoj nikako ne odgovara da Rusija svoj utjecaj u regiji ostvaruje onako kako se to nedavno pokušalo u Crnoj Gori.
Posve je jasno da Hrvatska vojska, kad je o oružju riječ, svoju budućnost vidi u nabavi zapadnog naoružanja. Amerika je već do sada isporučila Hrvatskoj značajno vojno naoružanje, a tako će biti i ubuduće. Stoga je itekako važno što Hrvatska izvršava svoj dio zadataka kroz NATO, jer se time pokazuje kao siguran saveznik. U tom smislu djelomično treba gledati i na prijedlog da 300 vojnika ode u nove NATO-ove misije, bez obzira na to hoće li u Moskvi to biti krivo shvaćeno.
Loši odnosi s Moskvom
Najgore je od svega do sada bilo je to što Hrvatska godinama nije imala kontakte s Rusijom, što su politički odnosi bili krajnje zanemareni i zapušteni. Mnogo je razloga za to, ali konačni gubitnik je ipak bila Hrvatska. Premalena smo zemlja da bismo sudjelovali u visokoj politici koju vode velike sile, ali smo danas međunarodno dovoljno afirmirana država da moramo biti prisutni kod svih, od naših saveznika do onih koji to nisu, ali imaju moć. Rusija je svakako među njima.
Odlazak vojnika u Litvu i Poljsku delikatna je vojna misija, ali s vojničkog stajališta za pripadnike HV-a tu nema straha. Riječ je o vrhunskim profesionalcima koji već imaju mnogo iskustva, vojnicima koji su spremni i na izazove i na opasnosti, tako da posebnih iznenađenja, kada je riječ o profesionalnom dijelu tog posla, nema. Što se tiče političkog aspekta, potpuno ima pravo Joško Klisović kada tvrdi da je to “par excellence vanjskopolitičko pitanje”. Ali, Hrvatska i tu treba biti svjesna da više nije vrijeme da se iskazuje potpuna neutralnost; odlukom da slijedi NATO-ove interese jasno se svrstala i na vanjskopolitičkom planu. To pokazuje i dosljednost hrvatske politike, koja je sve vrijeme težila ući u krug zapadnih, demokratskih država.
Izazovi u regiji
Pred hrvatskom je vanjskom politikom još mnogo izazova i u regiji, koja diše na različite načine. Srbija balansira između Rusije i Europe, s time da posljednje poruke Jean-Claudea Junckera kako ne vidi prostor za nove članice s Balkana sigurno neće dobro odjeknuti u ušima odgovornih u Beogradu. Svoju javnost pokušavaju pomiriti s činjenicom da im je interes “red Moskve, red Bruxellesa”, a nije isključeno da bi Rusija, ako dođe do još većeg zaoštravanja s Amerikom, mogla Beogradu dati ponude koje se ne mogu odbiti. To su samo pretpostavke, kao i ona da bi Moskva mogla potpuno odustati od zapadnog Balkana i okrenuti se isključivo Ukrajini.
Postoje još neki scenariji na svjetskoj razini, a među njima i taj da se zaoštre američko-kineski odnosi, što bi imalo velike reperkusije ne samo za stanje u svijetu nego i za budućnost NATO-a, te nove zadatke koji bi tada slijedili. Ali, treba se nadati da se ti katastrofični scenariji ipak neće ostvariti i da su operacije u Poljskoj i Litvi samo rutinske, kako bi prisutnost NATO-a bila na svim onim točkama koje su strateški važne za vojni savez.
Oporba, međutim, ima pravo kad zahtijeva da se o hrvatskoj vanjskoj politici razgovara u parlamentu. To nikada nije tema koja je “atraktivna”, ali vanjska politika ne smije biti zatvorena samo u kabinetima na Zrinjevcu, u Banskim dvorima i na Pantovčaku. U tom kontekstu važno je da se postigne usuglašenost i o najvažnijim pravcima hrvatske vanjske politike, one u regiji, ali i šire. Uskoro slijedi, kako se bar može čuti, dolazak Aleksandra Vučića u Zagreb, što će biti jedan od onih “povijesnih” trenutaka koji bi mogli zaista pokrenuti normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa. To je u interesu i Zagreba i Beograda, a od toga zavisi i stabilnost cijelog jugoistoka. S time da su početne pozicije jasne, Hrvatska je u EU i NATO-u, Srbija tek prolazi dugi put do Bruxellesa, a u članstvo u NATO-u vjerojatno neće nikada stupiti. Iako se Hrvatska okrenula zapadnom naoružanju, a Srbija ruskom, to nije prepreka za dvije zemlje da zatvore knjigu nesporazuma i okrenu se budućnosti.
