Dr. Ivo Sanader, bivši premijer i svemoćni šef HDZ-a, najpoznatiji političar koji je završio u Remetincu, izašao je iz samoizolacije u svojoj kući u Kozarčevoj ulici u Zagrebu. Objavio je knjigu svojih sjećanja i političkih razmišljanja. Na promociji u Esplanadi odmah je odgovorio na najvažnije i gotovo jedino pitanje koje je publiku zanimalo. “Ne vraćam se u politiku, ali počinjem pisati o politici”, rekao je okupljenim novinarima, prijateljima i, ipak, malobrojnim suradnicima iz vremena kad je doslovno vedrio i oblačio. Iz sadašnjeg vodstva države i stranke nije došao nitko osim Vladimira Šeksa.
Knjiga “Detuđmanizacija” izašla je u izdanju Večernjeg lista s podnaslovom “Memoarski zapisi o prijelomnom desetljeću hrvatske politike - Strah za slobodu i strah od slobode?!” Dio je to planirane trilogije “Doba politike”. Sanader nije želio otkriti o čemu će pisati u te sljedeće dvije knjige.
Bez spomena sudskih procesa
Nakon dugogodišnje šutnje najmoćnijeg hrvatskog političara nakon Franje Tuđmana, razumljivo je što je ova knjiga izazvala iznimnu medijsku pozornost. Ivo Sanader posljednjih je godina govorio samo u sudnici. Medije je izbjegavao u širokom luku. Bio je fokusiran samo na svoje sudske procese u kojima je optužen za vrlo teška kaznena djela, za korupciju, uzimanje mita, za financijske prevare u korist HDZ-a i u korist vlastitog džepa. O tome u ovoj knjizi, iz razumljivih razloga, nema ni slova. Sve što kaže može biti upotrijebljeno protiv njega. Još ga čekaju u nekoliko sudnica.
O politici dosad nije govorio nikada ništa. Izuzetak su bile dvije novinske polemike. Jednu je vodio s akademikom Ivanom Aralicom, piscem i neformalnim ideologom HDZ-ove desnice koji ga je godinama napadao i najoštrije osuđivao. Druga je bila upućena Jutarnjem listu. Obje je pisao dok je još bio u pritvorskoj jedinici zatvora u Remetincu. Tamo je napisao i velik dio ove knjige. “Tekst sam počeo i najveći dio dovršio pisati u zatvoru, od proljeća 2015. do trenutka kada su sve presude ukinute i kada sam konačno izašao na slobodu, 25. studenog 2015.”, piše Sanader.
“U proteklom razdoblju, koje je za moju obitelj i za me (ne isključujem ni prijatelje), bilo jedno od najtežih u životu, mnogi su ljudi pitali kada ću napisati knjigu o vremenu i događajima u kojima sam sudjelovao” i “hoću li ‘konačno’ reći zašto sam se povukao iz politike”, piše Sanader u predgovoru knjige. Podnoseći ostavku 2009., on je, objavljujući kako je njegova “dionica završila”, rekao da odlazi zato što nije želio trgovati hrvatskim teritorijem i popustiti slovenskim i europskim pritiscima oko Piranskog zaljeva. Nitko mu nije vjerovao ni tada, a ne vjeruju mu ni danas.
Sadržaj knjige
Naravno, u knjizi nije odgovorio na sva pitanja koja mu se mogu postaviti jer, kako kaže, “politički inicirani sudski postupci nisu, razumljivo, bili olakotna, nego otegotna okolnost”. Ipak, Sanader je napisao i puno više od onoga što se može očekivati od čovjeka kojem nad glavom još visi opasnost višegodišnje robije. Pisao je, i to vrlo dobro, o Franji Tuđmanu, Stjepanu Mesiću, Jadranki Kosor, Iviću Pašaliću, Ivanu Aralici, Zdravku Tomcu, Miroslavu Tuđmanu, Vladimiru Šeksu, pa čak, ali onako usput, i o Tomislavu Karamarku i Andreju Plenkoviću. I, pisao je, i to najviše, o sebi i svojim političkim stavovima.
S dr. Ivom Sanaderom razgovarao sam samo dan prije promocije. Bio je užurbano poslovan i mada je iščekivao prve primjerke svoje knjige, razgovor se vodio uglavnom o sudskim procesima koji su u tijeku. O njima ne smije govoriti javno, ali odaje dojam čovjeka kojem je napokon krenulo dobro. Presudu Arbitražnog suda u sporu Hrvatske i MOL-a oko Ine kojom se praktički potvrđuju njegove teze da nije bilo koruptivnih kaznenih djela u prodaji udjela Ine Mađarima, on doživljava kao svoju veliku pobjedu. U ostalim procesima siguran je da dobiva jer, osim svjedoka pokajnika s kojima se spori “jedan na jedan”, kaže da protiv njega nema drugih materijalnih dokaza.
Mišljenje o sebi
Ipak, kada se pojavio pred novinarima i kamerama u holu hotela Esplanade, više nije djelovao tako sigurno. Na početku je izgledalo kao da od njegove poznate sigurnosti u javnom nastupu, pa čak i arogancije, nije ostalo ništa. Profesionalno je odradio sve protokolarne obaveze pred kamerama i fotoaparatima, ali, kada je trebao uzeti riječ, malo je zapinjalo. Tek kasnije, kad se zahuktao u izlaganju, moglo se na trenutke čuti onog starog i svima poznatog Sanadera.
Sanaderova knjiga najviše govori o njemu samom. On nije bahat kao što je izgledao dok je vedrio i oblačio kao premijer i šef HDZ-a. Ali, Sanader o sebi ima iznimno visoko mišljenje. Uspoređuje se s Angelom Merkel, a pomalo i s Franjom Tuđmanom. Kad se pročitaju njegovi argumenti, Sanader te paralele radi donekle s pravom.
Odnos prema Tuđmanu
“U travnju 2000., nekako u isto vrijeme kada sam preuzimao vodstvo HDZ-a, Angela Merkel postala je predsjednica Kršćansko-demokratske unije (CDU)... To je prva analogija, a druga je to da smo oboje preuzeli vodstvo najvećih stranaka u našim zemljama, naslijedivši neosporne velikane, ona Kohla, koji je ponovno ujedinio dvije Njemačke i šesnaest godina bio kancelar, a ja Tuđmana koji je stvorio novu Hrvatsku i deset godina joj bio na čelu.” I tu, kaže Sanader, prestaju sličnosti. Angela Merkel posljednjih je godina bila u oštrom sukobu s Helmutom Kohlom, protiv kojeg je njemačko državno odvjetništvo vodilo istragu zbog nezakonitog financiranja CDU-a. (Sanader, očito, još ne smije napraviti više nego očitu paralelu sa slučajem Fimi Medija, u kojem je upravo on optužen za nezakonito financiranje HDZ-a.)
Za razliku od odnosa Angele Merkel prema Kohlu, Sanaderov je odnos prema Franji Tuđmanu bio, kaže, bitno drukčiji. Niti jednom riječju on nikada nije doveo u pitanje presudnu ulogu i zasluge prvog hrvatskog predsjednika. Za njega je Tuđman hrvatski George Washington. Zato iz poglavlja u poglavlje knjige dokazuje da on nije bio “detuđmanizator” Hrvatske. To je “mit o detuđmanizaciji koji forsira desnica”. Na primjeru suradnje s Haaškim sudom stvar dovodi do apsurda i kaže: Ako je tako kako me neki optužuju, onda je prvi “detuđmanizator” bio sam Franjo Tuđman. Jer, “nema ni jednog slučaja da netko koga je u Tuđmanovo vrijeme optužio MKSJ nije bio i predan (ili se sam predao) Haaškom tribunalu. Predsjednik je, štoviše, inicirao donošenje Ustavnog zakona o suradnji Hrvatske s MKSJ i osobno se brinuo da se taj zakon, što znači puna suradnja s Haagom, potpuno poštuje. Već je prvi slučaj, onaj generala Tihomira Blaškića, bio orijentir za svaki budući; o tome znam sve, bio sam tada predstojnik Predsjednikova ureda”.
Dr. Ivo Sanader zna da bi mu mnogi mogli zamjeriti što, kada govori o tih gotovo deset godina u kojima je vodio HDZ i u nepuna dva mandata bio premijer, kaže “moje doba”. Nepotrebno se opravdava citirajući Dušana Bilandžića koji to vrijeme naziva “Sanaderovim godinama”. Činjenica je da je nakon Tuđmana samo Ivo Sanader uspio u svojim rukama koncentrirati takvu formalnu i neformalnu moć da su ga svi ili gotovo baš svi, pogotovo u vrhu HDZ-a, bespogovorno slijedili i slušali.
“U radu na ovom tekstu postavio sam sebi i neizbježno pitanje, nisam li neskroman, nije li, s obzirom na dramatičnost događaja, neumjesno uspoređivati prvo i drugo desetljeće hrvatske samostalnosti.” Potom zaključuje da je “opravdano raspravljati i dovoditi u suodnos moju politiku iz prvog desetljeća novog milenija s onom Tuđmanovom iz zadnjeg desetljeća minulog”.
Manjinska politika
Sanaderov “magnum crimen tobožnje detuđmanizacije” dopunjen je teškim napadima s desnice zbog njegove “manjinske politike”. Kada je sastavio saborsku većinu s trojicom zastupnika srpske nacionalne manjine, optužili ga da time samo nastavlja proces detuđmanizacije. Nakon što je 2004. izrekao svoju sada već legendarnu čestitku Srbima “Sretan Božić, Hristos se rodi”, u Zadru su se pojavili grafiti “Sanader četnik”.
“Kada je riječ o Tuđmanovoj i mojoj politici prema manjinama, s naglaskom na politici prema srpskoj, i odmjeravajući tu politiku naspram (mogućeg) europskog demokratskog kanona u tom pitanju (koji, nažalost, ne postoji!), može se govoriti o dva stupnja, o prvoj i drugoj fazi, ako se hoće, koje su obje išle u istom smjeru”, piše Sanader.
U istom poglavlju u kojem govori o svojoj politici prema nacionalnim manjinama, Sanader objašnjava zašto nije ulazio u koalicije s desnim, pravaškim strankama. I tu pronalazi politički kontinuitet od Franje Tuđmana koji je “u svojih deset godina upravljanja HDZ-om sustavno i odlučno odbijao koaliciju s ekstremnom desnicom, ma kako se ona zvala. Andrej Plenković je godinu dana poslije na izborima 2016. odustao od Karamarkova eksperimentalnog izleta u krajnje desni politički spektar, pobijedio i formirao koaliciju bez HSP-a AS (i drugih pravaških stranaka) koje su sada, bez HDZ-ove potpore, ostale znatno ispod praga od pet posto”.
Ivo Sanader obračunava se u jednom pasusu i s Jadrankom Kosor. Kaže da je u 27 godina hrvatske samostalnosti SDP samo dva puta pobijedio na izborima. Prvi put nakon Tuđmanove smrti, a “drugi put zbog samoubilačke politike tadašnje predsjednice HDZ-a i Vlade Jadranke Kosor, koja je žrtvovala stranku na oltar obračuna sa mnom... Njezina tobožnja politika nulte stope tolerancije prema korupciji bila je samo krinka pod kojom se odvijala nezapamćena protuzakonita i protudemokratska praksa - izravni nalozi Državnom odvjetništvu i policiji za progon bivšeg premijera, što je rezultiralo montiranim procesima HDZ-u, meni i vodećim ljudima stranke te mnogim uhićenjima i zatvaranjima”.
Gotovo istog dana kada je održana promocija Sanaderove knjige, objavljeno je da njegov bivši ministar Petar Čobanković traži novo suđenje i reviziju procesa u slučaju Planinska. Čobanković je u tom slučaju osuđen, kaznu je već odslužio (guljenjem krumpira). Priznao je krivnju i nagodio se sa sudom. Sanader je u tom slučaju nepravomoćno osuđen na četiri i pol godine zatvora. Ipak, pokazalo se da bivši ministar poljoprivrede mijenja iskaz i traži ponavljanje suđenja jer strahuje zbog tužbe za naknadu štete u slučaju Planinska u iznosu više od 38 milijuna kuna.
Percepcija javnosti
Promocija Sanaderove knjige, njegovi nastupi na televizijskim dnevnicima na kojima je komentirao odluku Arbitražnog suda o Piranskom zaljevu, pohvale politici Andreja Plenkovića, Čobankovićev zahtjev za obnovu postupka, sve je to moglo izgledati kao dio velikog plana za, ako ne povratak, onda barem za kakvu-takvu javnu rehabilitaciju bivšeg hrvatskog premijera. Međutim, Sanader je potpuno svjestan svog velikog problema. I kad bi svi sudski postupci završili u njegovu korist, kada bi pravno bio oslobođen svih optužbi i kada mu se više ne bi moglo suditi za ista djela za koja ga se sada tereti - ostaje problem percepcije javnosti. On je bivši premijer ozbiljno osumnjičen i optužen za korupciju, koji je pokušao bježati preko granice!
Puno toga Ivo Sanader još mora objasniti. Neće mu biti dovoljne još samo dvije knjige.
